Hrvatsko navodno kazalište

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu najskuplja je domaća kulturna institucija, za koju su porezni obveznici grada Zagreba i države (u omjeru 49% : 51%) u prošloj godini izdvojili gotovo 93 milijuna kuna. Usporedbe radi, proračun cijele domaće kinematografije, zajedno sa svim njezinim institucijama, procjenjuje se na 10 milijuna kuna – manje! Zbog tih je brojki, ako ni zbog čega drugog, natječaj za mjesto intendanta HNK Zagreb zapravo glavni kulturni događaj bilo koje godine u kojoj se raspiše, i svatko bi normalan očekivao da će izazvati jagmu kandidata. No, ne samo da se to nije dogodilo, već je ove godine, vjerovali ili ne, već dva puta – propao. Naime, natječaj za intendanta HNK Zagreb objavljen je 11. travnja, da bi nakon samo dva dana i bez ikakva objašnjenja - bio poništen, te u istom oglasu ponovno raspisan. Ali - ne lezi vraže - i taj je drugi natječaj bio kratka vijeka, jer je, opet bez objašnjenja, poništen već 27. travnja! I - nikome ništa.

Činjenicu da je natječaj za financijski najodgovorniji posao u domaćoj kulturi u samo 15 dana čak dva puta doživio debakl nije imao potrebu komentirati nitko od vlasnika kazališta - Grada Zagreba i Ministarstva kulture, iako i jedni i drugi imaju malu vojsku ljudi zaposlenu na pravnim i personalnim poslovima, uz ono dvoje što ih na istim dužnostima plaća i HNK. Ni glasa se čulo nije ni od ljudi koji su natječaj i raspisali, te u ime vlasnika i zaposlenika, odgovaraju za njegovu provedbu. A oni su redom: Vladimir Stojsavljević, pomoćnik ministrice kulture, Krešimir Seletković, skladatelj, Duško Ljuština, ravnatelj Satiričkog kazališta Kerempuh, Matko Raguž, glumac, Danijel Martinović, orkestralni glazbenik, Luka Dragić, glumac Drame te Mihaela Devald, prvakinja Baleta. Natječaj više, natječaj manje – koga zapravo briga? Jedina razlika između prvog i drugog oglasa bila je u činjenici da je vrijeme u kojem su potencijalni kandidati mogli steći uvid u natječajnu dokumentaciju - skraćeno, i to sa 8 na 4 dana. Svi drugi uvjet ostali su isti: tražio se VSS društvenog smjera, pet godina iskustva u području kazališne umjetnosti ili 10 godina rada u struci, afirmiranost u području kulture i kulturnih djelatnosti, poznavanje jednog stranog jezika, te financijski i kadrovski plan te četverogodišnji program.

Hrvatsko?

I tu je začkoljica. VSS društvenog smjera, prema Pravilniku o znanstevnim i umjetničkim područjima, poljima i granama (NN 118/2009) zapravo znači diplomu: ekonomije, prava, politologije, informacijskih i komunikacijskih znanosti, sociologije, psihologije, pedagogije, edukacijsko-rehabilitacijskih znanosti, logopedije, kineziologije, demografije, socijalne djelatnosti, sigurnosnih i obrambenih znanosti i interdisciplinarnih društvenih znanosti. Ili kraće rečeno, taj bi uvjet mogao zadovoljiti nogometni izbornik Slaven Bilić, ali ne i aktualna intendantica, Ana Lederer, koja je po struci – teatrologinja. Doduše, iako pravnik, Bilić baš nije “afirmiran u području kulture i kulturnih djelatnosti”, kako to traži natječaj, pa bi i on – ostao kratkih rukava. Za razliku od kolegice mu Željke Udovičić, istovremeno diplomirane pravnice i dramaturginje, za koju je - šuškaju kuloari - natječaj i skrojen. Ona se, međutim, iz utrke povukla zbog osobnih razloga (doduše još i prije objave prvog natječaja!), pa su se vlasnici kazališta našli u nebranom grožđu. Konsenzus Andreje Zlatar i Milana Bandića, ipak se ne događa svaki dan. Naime, na koncu konca, intendanta ipak bira - politika. Koja očito zapravo ne zna što bi, ni s intendantom, a bome ni s kazalištem.

Pa makar ono koštalo i 93 milijuna kuna godišnje. Dokaz za to jest programski i financijski okvir, dakle temeljni dokument za rad HNK u iduće četiri godine, koji osim broja premijera zapravo ne propisuje - ništa. Niti jedinim slovom u njemu se ne spominje koliki bi to udio u vlastitom proračunu HNK trebao zaraditi, koju bi to pedagošku, koju društvenu i umjetničku funkciju trebao ispuniti. Niti jednog strateškog cilja po kojem bi se uspješnost mogla mjeriti – nema. Sve dok su premijere na broju, kakve god one bile, 93 milijuna smatrat će se dobro utrošenima?! Ili kraće, nigdje i nitko ne propisuje kako bi to središnja nacionalna kuća trebala biti Hrvatsko, a još manje Narodno; tek ponegdje - Kazalište. Da nije tako, ne bi bila moguća niti jedna od katastrofa kojima smo nazočili... HNK već četvrtu sezonu za redom na premijernom programu nema niti jednog domaćeg koreografa (!). Uz živuću ikonu, Milka Šparembleka, na nacionalnu su scenu u 21. stoljeću, repertoarno, cjelovečernjim predstavama bili uvršteni još samo Dinko Bogdanić i Staša Zurovac. A ako jedna od temeljnih zadaća nacionalnog Baleta nije “proizvesti” domaće koreografe, pitanje je što jest. U operi je pak ove sezone omjer domaćih i stranih redatelja bio 1:2. Uzmemo li u obzir pri tom da su opere produkcijski najkompleksnije i najskuplje, te da ih je gotovo nemoguće postavljati u nezavisnoj produkciji, dolazimo do spoznaje da na sceni HNK već 10-tak godina nije debitirao niti jedan novi domaći operni redatelj.

No, zato su neki od najuspješnijih, poput Dore Ruždjak, u toj kući persone non grate. Radije uvozimo skupi europski bofl, koji naravno - masno plaćamo. Situacija je, barem statistički, bolja u Drami. Tamo je u par prošlih sezona debitiralo četvero mladih redatelja. No, njihove su karijere posljedično - (ne)stale. Bez iskustva rada s velikim ansamblom i na velikoj sceni, redovito su “slomili zube”. U tu svrhu, primjerice, londonski National Theatre (NT) ima program Studio, u kojem se istraživački razvijaju različiti projekti, ali bez obaveze da ikad završe pred publikom. Na njega je lani utrošeno 1.7 milijuna funti, a rezultat je da niti jedna predstava mladih autora u zadnjih 10 godina nije propala, ni kod publike ni kod kritike.

Narodno?

U ukupnom proračunu HNK Zagreb za 2011. godinu, vlastiti prihodi - dakle oni od prodaje ulaznica, najma i sponzora iznose tek 9 %. Usporedbe radi - u proračunu Dubrovačkih ljetnih igara za 2011., prema tvrdnjama intendanta Ivice Prlendera1a, taj je udio “treće uzastopne recesijske godine, premašio 40%!”. U već spomenutom NT-u, pak, samo prihod od ulaznica čini čak 48% cijelog proračuna! Ovisno o tome koju izjavu njegovih čelnih ljudi konzultirate, HNK se diči ispunjenošću gledališta od 85 do 90 %. Temeljem statističkih podataka to je kazalište u 2011. imalo 106.895,00 gledatelja, na kojima je uprihodilo 4,911.044,00 kn. Iz toga se jednostavnim računskim operacijama dolazi do podatka da je prosječna plaćena cijena ulaznice u zagrebačkom HNK u 2011. bila 45,94 kn.

Prosječna nominalna cijena ulaznice je pak 87,22, dakle gotovo dvostruko – više. Karte su se dakle prodavale uz goleme popuste, mahom u organiziranoj prodaji za škole. Onima koji u kazalište moraju, a ne onima koji to žele. Da nisu, uz prosječne cijene za dramske predstave od 67,50 kn i operne i baletne od 121,25 kn, HNK bi uprihodio čak 10.601.838,75 kn iliti 2.16 puta više! Sve to, iako ne u istim omjerima, nije baš posve neuobičajeno - organizirane prodaje ima svugdje, pa i u najboljim kazališnim kućama svijeta, poput Royal Opere, Burgtheatera ili pak njujorškog Metropolitana. No, temeljna razlika između spomenutih svijetlih primjera i domaćeg teatra jest u činjenici zašto se karte prodaju u pola cijene. U svijetu to čine kako bi odgojili publiku, pa uz drastično jeftinije ulaznice školskoj, studentskoj i obiteljskoj publici nude i svu silu besplatnih i dodatnih programa osmišljenih kako bi gledateljima pružili jedinstveni uvid u izvedbene umjetnosti i trajno se u njihovom iskustvu pozicionirali kao “the kazalište”. Ono, na koje će svoj novac trošiti i ubuduće. U tim kućama nema čega nema – od posebno napravljenih slikovnica, priručnika za nastavnike i učenike, radionica, tečajeva, vođenih tura po kazalištu, interaktivnih multimedijalnih projekata i nepregledne gomile audio i video materijala, a sve to – naravno – besplatno i često online dostupno.

U HNK od svega spomenutog ni – s. U 2010. godini HNK je samo na produkciju jednominutnog reklamnog spota “Kuhinja” potrošio 373.010,00 kn. Usporedbe radi, na natječaju Hrvatskog audivizualnog centra za 2011., najizdašnije financirani domaći kratki igrani film, u trajanju od 15 do 18 minuta, dobio je od poreznih obveznika - 350.000 kn!!! I još: prema podacima iz javne nabave što ih je sakupila Vjetrenjača, na noćenja u hotelu Esplanade 2010. utrošeno je 414.188,00 kn, dakle gotovo isto koliko i na električnu energiju (!?!) - 470.734,00 kn, dok je za hotelska noćenja u 2011. godini HNK sklopio jedan ugovor vrijedan 387.566,00 kn, uz još barem jedan - nepoznate vrijednosti. Na tjelesnu i tehničku zaštitu osoba i imovine, u 2011. je potrošeno - 389.984,00 kn, dok je recimo na sistematske liječničke preglede u 2010. potrošeno 140.691,00 kn. Treba li uopće spominjati da se sve to zbilo u godini u kojoj su nezavisnoj sceni potpore iz proračunskih sredstava smanjenje za 30 %, a komunalnim kazalištima za 15 %? HNK je pak u toj istoj godini proizveo jednu od svojih najskupljih predstava ikad - barem 250.000 eura ‘težak’ - “Rat i mir”.

Kazalište?

Kad ste posljednji put čuli za neko inozemno gostovanje zagrebačkog HNK? U 2011. gostovali su u Novom Sadu, Celju i Mariboru. Tri puta ukupno u cijeloj godini. Ove su pak godine, usprkos golemom proračunu zatražili i od Grada Zagreba dobili (!) dodatnih 25.000 kn kako bi pokrili troškove gostovanja u – Mariboru. Čak i u domaćem kazališnom životu, umjetnički renome te kuće ravan je nuli, uprkos činjenici da zapošljava svu silu iznimno darovitih umjetnika, od kojih brojni češće nastupaju van svoje kuće nego li u njoj. Primjerice, u prvoj ovosezonskoj dramskoj premijeri HNK od ukupno 15 uloga u predstavi, njih čak 10, odnosno dvije trećine – igrali su gosti. Sama predstava bila je doslovna preslika produkcije crnogorskog Kraljevskog pozorišta Zetski dom iz 2007. godine, a sličan slučaj zbio se i 2010. kad smo gledali Normu identičnu onoj Theater Bremen.

I tako dalje, i tako dalje, i tako dalje. Kuća koja bi po svojoj kulturološkoj ulozi, te pripadajućem proračunu, trebala biti apsolutni ponos države i predstavljati je u svijetu, otkriti nasljednike Milke Trnine, Mije Čorak, Ane Roje ili Oskara Hramoša, već joj je dugo zapravo samo – teret. Više od 90 milijuna kuna težak kamen oko vrata, koji će to, očito ostati i u iduće četiri godine. Jer politika ne samo da za HNK nema ni plana ni rješenja, nego nije u stanju čak ni raspisati intendantski natječaj.