I ćaća i mater bili su škverani

Brodosplit kojeg poznajem, nalazi se u fotografskim albumima moje obitelji. U ona dva najvažnija – bijelom i crnom koji su se prvi pakirali kod svake naše selidbe, a na kraju se skrasili na splitskom Sućidru, u stanu koji smo stara i ja dobili od Brodosplita. U bijelom su fotografije s vjenčanja mojih roditelja, a u crnom fotografije s očeva sprovoda. U bijelom je i fotografija nad kojoj stara i ja uvijek zastanemo – ona u bijeloj vjenčanici sa šeširom, izgleda kao francuska glumica, do nje stari, a iza njih škverski stolari s čašama u ruci – barba Iško, barba Perasović, barba Bafa, barba Ćarija, barba Laura, a tu je i Nikola, visoki mladić s brkovima, elektrozavarivač dodijeljen stolarskoj radioni.

Da trebam dati naslov toj fotografiji iz 1978. godine, nazvao bih je „Optimizam“. Crni album nastao je četiri godine poslije. Na fotografijama je tužna povorka koja ide kroz selo, a u gužvi možeš razabrati skoro sve ljude s prethodne fotografije, tu je cijela stolarska radiona, tu su i škverani iz drugih radnih jedinica. Došli su autobusima Brodosplitovog sindikata, istim autobusima kojima su puno godina kasnije došli i na sprovod majčinog oca koji je poginuo u tvornici ferolegura “Dalmacija Dugi rat“. Brodosplit i njegovi radnici bili su uz mene i staru u svim našim nedaćama, a riječ “Škver“ se u mojoj familiji uvijek izgovarala sa strahopoštovanjem.

Od starog su mi ostali drvena puška i drveni nož – igračke koje mi je napravio u Brodosplitovoj stolarskoj radioni, ostala je drvena maketa broda Santa Maria koja se i danas nalazi na kredenci u rodnoj mi kući, a ostala su i harmonika-vrata u kući jednog od rođaka. Obiteljska legenda kaže da se stari, sredinom sedamdesetih, kad su se u stolarskoj radioni bila pojavila prva harmonikavrata, skrio od šefova nakon kraja smjene, razmontirao ih, premjerio svaki dio, proučavao ih do u sitne jutarnje sate, a onda zaspao i u radioni dočekao sljedeći radni dan. Rođak, koji je tada gradio kuću, dobio je tako prva harmonika-vrata u selu i široj okolici. Stari ih je napravio iz nule i funkcioniraju i dan danas. U prvim razredima osnovne, učiteljica bi nas pitala što želimo biti kad odrastemo. Ja sam uvijek odgovarao da želim biti stolar, raditi u Brodosplitu i jednog dana napraviti harmonika-vrata kao i moj stari, najbolji od svih škverskih meštara.

Ne znam kako je Djed Mraz saznao za to, ali te godine, nakon priredbe u kojoj su sva škverska dica dobijala poklone, u mojoj se 22 kesi pojavio stolarski alat – mali pila, rašpa, metar i čekić. Nakon priredbe smo išli na kolače. Bili smo tu mater, kolegica joj teta Sanda, barba Rajko iz cjevara, njihovi Zoki i Željka i ja. Gledao sam u svoj poklon i nisam mogao dočekati da dođem doma i isprobam svoj alat. Još uvijek nisam napravio harmonika- vrata. Moj najveći stolarski uspjeh stalak je za salvete koji i danas stoji u stanu, negdje pored albuma. To je jedina stvar koju sam napravio u životu, a koju mogu uzeti u ruku, opipati. Divan osjećaj. U ograđeni prostor Brodosplita, prvi put sam ušao kad je bilo porinuće Amorelle. Prošvercao me rođak Lenko u FAP-u Jadrantransa. Prolazimo kapiju, a u daljini se ukazuje Amorella. Čelična grdosija stajala je na navozima i čekala da se prekine konop, da boca šampanjca poleti prema njoj, da se upale sirene pa da klizne u more. A meni srce veće od nje. Sutra ću u razredu pričat kako sam bio ovdje, u Škveru, kako sam gledao Amorellu kako ide u more. Cijeli grad je samo o Amorelli pričao

Porinuće Amorelle

Izašli smo iz FAP-a, došli do bine i čekali. Pun Škver djece, penzionera, ljudi u svakodnevnoj odjeći. Svi se prošvercali nekako, kao i ja u FAP-u. Svi gledaju u Amorellu i čekaju da krene. Sad će, sad će, šapće se i napetost raste. Polijeće boca šampanjca, razbija se, pale se sirene, ljudi se ukipljuju, usta im poluotvorena, gledaju to čelično čudovište kako poslušno klizi niz navoze i događa se sasvim spontana minuta šutnje. A onda pljesak. I traje. I traje. Pljeskalo se mojoj staroj, teti Sandi, barba Rajku, barba Tonću, Nikoli i svim onim ljudima iz našeg crnog i bijelog albuma. Svi ti ljudi možda su se u svojim životima tri puta maknuli iz Splita, ali kako reče moja učiteljica, njihova stolarija, njihova limarija, njihove cijevi, zavjese koje moja stara šije, plove svim morima svijeta. Nedugo nakon očeve smrti, Brodosplit mi je zaposlio staru.

Kao udovica njihovog radnika, imala je prednost pri zapošljavanju. Radila je kao čistačica u upravnoj zgradi. Obiteljska legenda kaže da ju je jedan od šefova zatekao kako lista nekakve papire pa je posprdno upitao: “Šta je, mala, ali se razumiš u to?“ na što mu je drsko odgovorila da ona ima svoje školovanje, da je završila za krojačicu. Uslijedila je njegova rečenica koja se u mojoj familiji ponavlja kao poslovica: „Neće škola metlu držat!“ Uskoro je prebačena na mjesto pointera, a potom kao krojačica, u stolarsku radionu, među očeve prijatelje. Tako je došlo do mog prvog ozbiljnijeg putovanje. Stara me prošvercala na sindikalno putovanje po bivšoj Jugoslaviji. Preciznije, nitko iz radione nije imao ništa protiv da mali pokojnog Ivana ide s njima. Tako sam sa škveranima prošao Plitvice, Jajce, Titov drvar, Petrovu goru, Jasenovac i još mnoga mjesta čijih se imena više ne sjećam. Tako sam upoznao Nikolu, onog visokog elektrozavarivača s brkovima s fotografije vjenčanja mojih roditelja. I njegovog prijatelja, velikog zajebanta barba Žilu.

Dok su ostali obilazili muzeje, odavali počast partizanima i žrtvama rata, Žile, Nikola i ja krstarili smo tim putevima revolucije i tražili flipere. U skoro svakom od tih Titovih gradova, odigrao sam s Nikolom nekoliko partija. Bio mi je legenda. Tako se u mojoj obitelji počeo formirati i treći album – onaj veselih boja. Krajem osamdesetih, stara i ja, udovica i sin pokojnog radnika, dobili smo od Brodosplita stan na Sućidru, a uskoro su se ona i Nikola vjenčali. Bilo je to malo, ali veselo vjenčanje. Kumovi su im bili teta Sanda i barba Žile, gosti uglavnom škverski radnici, a fotografija s njihovog vjenčanja na kojoj sam ja s njih četvero, mogla bi nositi isti naslov kao i ona s vjenčanja od starog – “Optimizam“.

I mene je stvorio Brodosplit

Ali umjesto optimizma došle su devedesete. Pamtim ih po zračnim uzbunama, skloništima i strahu za Nikolu i staru dok iz Lore pucaju po Brodosplitu. Ali pamtim i lijepe stvari - pamtim prinovu u našoj obitelji, danas najljepšu studenticu u Splitu i šire, a pamtim i Nikoline prekovremene sate. Nikad neću saznati koliko je prekovremenih Nikola otukao da se meni kupi prvi kompjuter. Sjećam se samo da bi se on i stara ustali oko šest, popili kavu, onu škversku, gustu kao puding, a onda krenuli put Brodosplita. Stara bi se vratila oko tri i po, a Nikola bi redovno ostajao do sedam. Onda bi večerao, pogledao Dnevnik i nakon pola sata zaspao. Jedina zabava bio mu je fliper koji sam, samo za njega, instalirao na novi kompjuter. Kad god pročitam novinski tekst u kojem se tvrdi da su škverski radnici lijeni, a u zadnje vrijeme ih je sve više, sjetim se Nikole i dobijem poriv da nađem autora i prebijem ga ispred cijele redakcije, a onda i urednika, pa njegovog urednika.

Nikola je od svoje osamnaeste radio u Brodosplitu. Do mirovine je napunio punih četrdeset godina staža, četrdeset godina je taj čovjek svako jutro ustajao, ispijao svoju gustu kavu i odlazio k svome aparatu za varenje. Da bi moja sestra danas bila to što je, da bih ja danas bio to što jesam. Kad sam se 2001. doma pojavio s pričom da odustajem od elektrotehnike i počinjem se baviti pisanjem, stara se rasplakala. Nikola nije rekao ni riječi. Nije riječ rekao niti jednom u sljedećih pet godina kad sam žicao lovu iz Zagreba. Znao sam da je svako to žicanje značilo još prekovremenih, još jedan Nikolin škverski dan od sedam do sedam. Ali svejedno sam kockao. I Nikola sa mnom. Zakockao sam pet godina svog života, dane i dane Nikolinog rada da bih napisao taj jebeni roman, a Nikola me niti jednom nije upitao kad ću počet “radit nešto normalno“. Na kraju se isplatilo, roman je izašao, pobrao je dobre kritike i nekoliko nagrada, a kritika mi je tepala da sam prvi predstavnik cyber-generacije u našoj književnosti.

Ako ćemo povjerovati u to tepanje, onda se zaključak nameće sam – prvog predstavnika cyber-generacije u hrvatskoj književnosti, stvorili su Brodosplit i prekovremeni sati Nikole Zebića, elektrozavarivača u stolarskoj radioni. Prije nekoliko godina, Nikoli je umrla majka. Škver je u međuvremenu pao na niske grane, toliko niske da više nije bilo sindikalnog autobusa da dovede škverane do Nikolina rodnog mjesta. Ali oni su svejedno došli - privatnim automobilima, javnim prijevozom - bili su tu opet ljudi iz naših obiteljskih foto-albuma. Nakon sprovoda, pričalo se o situaciji u Brodosplitu, a jedan od njih, inače poslovođa u jednoj radioni, dijelio je s nama svoju muku.

Od šefa je dobio zadatak da izabere dvojicu kojima se mora uručiti otkaz. “Komu da ga dan, oću ovin mulcima šta in je to prvi posa, oću starijima šta čekaju koju godinu do penziju, oću meštrima u najboljin godinan?“ Na koncu je rekao šefu da tu odluku on donijeti ne može, po cijenu degradacije s mjesta poslovođe. “Neću da me ljudi proklinju“, kaže.

Kao na očevu sprovodu

Nakon nekoliko mjeseci, njegovu sam fotografiju ugledao u novinama. U prvom planu je stajala Jadranka Kosor, u drugom, on i kolega u plavim trlišima. Poslužio je kao ilustracija škverskog radnika. Njegova priča, nažalost, nije stala ni u fotografiju ni u tekst kojeg je ilustrirala. 22. rujna 2010. godine, čekam staru na izlazu iz Brodosplita. Kolona se već formira, u prvim redovima su oni s transparentima, a među njima i onaj “I ćaća i mater bili su škverani“. Uskoro se pojavljuju mater i teta Sanda, a s njima i cijela stolarska radiona. “Točno san znala da ćeš doć“, govori stara razdragano. I teti Sandi je drago šta me vidi, i barba Rajku, i barba Juri, i ostalim škveranima iz naših albuma. Stara me uzima za ruku i krećemo put Općine, u prosvjed za spas škvera. Iza nas, stolarska radiona, sva ona lica koja sam, na fotografijama, već jednom vidio u koloni. Smrknuta kao i danas. I na trenutak mi se učini da sam na očevom sprovodu.