Izdanje:
Petar Glebov/Pixsell
Oni koji su odselili i godinama žive čak i na drugim kontinentima odgovaraju da su iz Zapruđa kada ih upitaju odakle su. Govore to onima iz New Yorka, Amsterdama ili Sidneya, svejedno. Pa neka traže po zemljopisnoj karti. “Odselili smo se iz Zapruđa prije 28 godina, ali kada sanjam da idem doma, ja idem u Zapruđe”, stoji komentar na dobro posjećenoj FB grupi Zapruđanci. A ima onih koji sada žive u drugim novozagrebačkim naseljima i koji tvrde da se nikada nisu odselili. Zapruđe je, naime, pod tim imenom bilo smješteno na desnoj obali Save još 1366. godine, samo mu je središte bilo u današnjoj Sv. Klari. To znači, kažu, da Zapruđe obuhvaća cijelo područje Novog Zagreba. Prema mišljenju njegovih radikalnijih kroničara, naselje, dakle, ima 646 godina. U moderna vremena, negdje od 1963. godine, usukalo se u svoje uže granice, okruženo rijekom, jezerom, prašumom i Crvenim mostom. Prema manje tvrdokornima, Zapruđe zapravo slavi 49. godinu postojanja.
Betlehem i Vjesnikova zgrada
Ima jedna zgrada u Zapruđu, petnaestica ili Vjesnikova smo je zvali jer su u njoj mahom stanovali radnici brojnih novinskih izdanjte medijske kuće. Obična zgrada, naoko. Ne nalazi se ona na uglu Slavonske avenije i Savske ceste, tamo gdje je smješten puno poznatiji i tužniji neboder istoga imena. Ni ona ni zemljište na kojem je sagrađena nisu, zbog te “običnosti” zanimljivi nekakvim ludo bogatim, čak ni kontroverznim poduzetnicima bez bankovnih jamstava. Interesantna je samo njezinim sadašnjim i bivšim stanarima i susjedima iz okolnih zgrada. Ova Vjesnikova zgrada gleda na trg Ivana Meštrovića, poznatog i kao Betlehem, a njegova svjetla obasjavaju ju toliko snažno da je jasno kako joj nitko još dugo vremena neće moći ništa. A svjetla ni trg nisu tu oduvijek. Bila je na tom mjestu nekada velika šljunčasta rupa uz koju se parkiralo automobile. Po zimi - novinari u to vrijeme nisu smatrali čudom da je ona ciča - ispunili bi stanari tu rupu vodom puštenom iz obližnjih hidranata i pretvorili ju u klizalište. Dječja radost i vriska isijavali su toliku količinu sreće da se ona s vremenom pretvorila u svjetlost samu, jaču i od Davidove zvijezde.
Čudo je to bilo od samoga početka. Na Betlehem, ali s njegove zapadne strane, gleda i četrnaestica. U njoj je stanovao Dean Kožić zvani Deni, koji je običavao nakon što ustane iz kreveta prvo pogledati kroz prozor. Toga dana vani je već bilo živo. Vidio je kako elegantna susjeda i šansonijerka Ana Štefok izlazi iz ulaza i kima na pozdrav susjedu Branku Marušiću, u to vrijeme članu popularnog sastava 4M. Deniju se učinilo da je teta Ana rekla nešto u stilu “da smo se ranije sreli bilo bi drukčije sve”, a da joj je striček Branko, koji je podsjećao na dobroćudnog medu, pa mu je to bio i nadimak, dekoncentrirano odgovorio – “idem i ja”. Ipak, vjerojatnije je za pomisliti da su se njih dvoje samo srdačno pozdravili. Ja sam se istoga dana te neke davne godine uzbuđen probudio rano ujutro uz zborno cvrkutanje kosova, crvendaća, štiglića, djetlića malih i velikih, vrapčića. Ptičica svih vrsta. Ustao sam i otvorio vrata francuskog balkona koja su počela podrhtavati. Zapruđem su se prolomili zvukovi limene glazbe. Otišao sam do bicikla marke pony parkiranog u haustoru, očistio blato s kotača, namjestio lanac, pažljivo prešao vlažnom krpicom po rami i isprobao rade li kočnice. Bio je Dan Zapruđa, pomična svetkovina koja se od 1970. godine s prekidima održava jednog vikenda u svibnju. Očekivalo me je važno natjecanje u vožnji bicikla, koje se odvijalo nakon natjecanja vozača autobusa ZET-a. Bilo je to na cesti blizu škole Karl Marx, između naselja i radničkih baraka, tamo gdje je neko vrijeme bila odbačena parna lokomotiva koja je gradila naselje. Izašao sam iz haustora, ali umjesto da odem prema Savi zakrenem instinktivno na drugu stranu.
Do Betlehema. Nakon nekoliko metara umalo se sudarih s piscem Vjekoslavom Majerom iz desetke koji je utemeljio zapruđansku knjižnicu. “Perice, ljudi su svinje, nemoj nikome otvoriti svoje srce”, rekao mi je očinski. Striček Lojzek me je uvijek zvao Perica, a meni je to s vremenom postalo simpatično.
Prosvjetljenje
“Hej, znaš li da ista dionica može zvučati jednako dobro i na violini i na saksofonu” čuo je pak Deni violinista Josipa Klimu poznatog i kao Pepi. Nije, pritom, bilo sasvim jasno obraća li se duhu njujorškog violinista Zlatka Balokovića, po kojemu je nazvana obližnja ulica, ili Dragi Dikliću iz desetke u Trumbićevoj. Saksofonist i šansonijer se pravio da sluša Pepija dok mu se po glavi vrtjela nova pjesma. “Rijeka Sava je tu, jedan nasip uz nju, gdje sam snivao najljepši san”, pjevušio je. “Nekaj bi tu još trebalo dodati pa završiti s - tu sam postal i ostal Zapruđanac. Samo mi se to ne rimuje”, razgovarao je Dragec sam sa sobom, predosjećajući da ima hit. Dotle je Martin Sagner, koji je malo boravio u četverokatnici u Balokovićevoj ulici – Komedijina smo je zvali - a malo u podravskom selu Gruntovcu koje je u to vrijeme redovito prikazivala televizija, zainteresirano promatrao kako radnici istovaruju dva ogromna vola iz kamiona i počinju ih pripremati za ritual žrtvovanja. “Moramo iskočiti iz socijalizma”, rekao je čovjek koji je običavao držati vatrene govore. Malo tko mu je znao ime pa smo ga zvali Politički. Vjerovalo se da je skrenuo jer mu se dogodilo nešto ružno u životu, iako je bilo i onih koji su bez dokaza tvrdili da je provokator i milicijski konfident.
“Moramo socijalizam izbaciti iz glava”, ponovio je Politički nagnuvši se prema gospođi koju smo zvali Neboderka. Nadimak je dobila zahvaljujući tada modernoj, ali prevelikoj punđi koja bi joj se njihala na glavi i kada nije bilo vjetra. Nakratko je pogledala u smjeru alkoholnih para i ushićeno okrenula glavu prema pozornici na kojoj je svirao blues sastav. Ispred pozornice na Betlehemu, zapruđanski dečki stariji od mene prebirali su po žicama električnih gitara. U to vrijeme se po klupicama uglavnom svirao akustični blues pa se njihov nastup u električnom izdanju s bubnjevima danima iščekivao i najavljivao kao glavna atrakcija. “Kad se ovi popnu gore bit će neizdrživo. A ovi će ih drugi, nakon što se naloču loze i piva, na kraju gađati masnim svinjskim kožicama”, rekao je pomalo s visoka Veselko Tenžera, genijalni pisac i novinar iz susjedne Utrine. Na te se riječi medvjedica Silvana podigla na zadnje šape i prijeteći razjapila čeljust. Nije trpjela da se ružno govori o Zapruđu i njegovim stanovnicima. Cigo, medvjedičin gazda Meho, jedva ju je uspio primiriti, držeći u jednoj ruci tamburin, a u drugoj štap privezan za lanac koji je bio zakačen za prsten probušen kroz medvjedičinu gubicu. A onda je na binu stao dugo očekivani zapruđanski blues sastav. I krenuo. Medvjedica Silvana je veselo poskočila, a veliki baletani Ana Roje i Oskar Harmoš iz Baburičine ulice učinili su nekoliko plesnih koraka u stilu profesionalnih ragtime plesača. Kakva je to samo svirka bila, kakvo frcanje tonova, kakav dijalog blještavih gitarskih sola!
Pjesma je pjevala o uzaludnim ljubavima i vlaku na odlasku. Metafora je govorila da je plavo svjetlo na zadnjem vagonu pjevačev jad, njegov blues, a crveno njegova svijest. Glazba je dodirivala svaki pedalj prostora i na koncu se pretvorila u svjetlost. Betlehem je sjao sam od sebe. Stajao sam razjapljenih usta naslonjen na bicikl i zaboravio na utrku. Na pozornici su bili šamani. To je to, to je taj socijalizam, povikao sam ushićeno, dok je Petar Krelja iz Baburičine pogledom tražio među okupljenima naturščike za igrani film, odmah odlučivši da naslov mora imati neku vezu s vlakom. Pogledao sam prema mjestu na kojem je do maloprije stajala medvjedica Silvana, ali ni nje ni gazde joj više nije bilo. Isparili. Otići nisu mogli a da ih ne primijetim.
Prvi trokutov eksponat
Deniju, koji je stajao pored mene, kroz glavu su inače vrlo često znali sinuti planovi za budućnost poput vatrometa, ali bi učas iščezli. Ovoga je puta bio siguran. Jednoga dana će on organizirati proslave Dana Zapruđa, a svi koji nešto znače u glazbi gurat će se da se popnu na našu pozornicu. Stajao je tu negdje i Dubravko Ivaniš koji je, kasnije se doznalo, u tom trenutku snivao da će kad odraste i on osnovati bend. “Dat ću si neki opasni nadimak. Moram jednoga dana svirati ovdje.” Prenuo ga je Vladimir Dodig Trokut iz petnaestice, čovjek isposnička lica i izrazito dugačke brade, ogrnut u baloner neprikladan za to doba godine. Okrznuo je Dudu u trenutku kad je zamahnuo da ulovi Mehin tamburin koji je s neba padao baš prema njemu. Trokut ga je spretno prihvatio i svečano proglasio: “Ovo će biti prvi eksponat u mom muzeju. Bit će to antimuzej”. Tko god da se našao na Betlehemu i slušao najbolji blues ikad dotad odsviran, doživio je prosvjetljenje kakvo se samo na rijetkim mjestima događa. A Enes Kišević iz Lojenovog prilaza pritom je i ushićeno uzviknuo: “Samo da se uz tebe budim, meni na svijetu ne treba više.
Da svaku tvoju mijenu slutim, da zrak u tvojoj blizini dišem”. Nitko tko je tada čuo Kiševića nije pomislio da bi njegovi stihovi mogli govoriti o ičemu drugom do o Zapruđu. Pripovjedač Pajo Kanižaj iz Baburičine ulice od sreće je zagrlio novinskog karikaturista Rudija Stipkovića iz Vankine, dok je fotoreporter Pavao Cajzek, iz Vankine također, neprimjetno podigao aparat kojega je neprekidno nosio oko vrata, i spretno ovjekovječio taj trenutak. To su ta tri kralja, pomislio sam zadovoljno. Pročula se vijest o tom događaju velikom brzinom, a dr. Jordan Jelić iz Vankine je tim povodom napisao i nekoliko socioloških studija. “Živjeti jest živjeti lokalno”, rekla je navodno, citirajući nekog poznatog filozofa, novinarka Slavenka Drakulić sutradan blagajnici u skromnom zapruđanskom dućanu Slavija. Navodno je i baš tada čvrsto odlučila da će jednom postati spisateljica. Pričalo se i da je Mirko Ilić, koji je stanovao u devetki u Balokovićevoj ulici, kao i Slavenka, upravo zbog tog događaja naprasno prekinuo karijeru strip crtača i odlučio da će ubuduće slati svijetu političke poruke kao grafički dizajner. Krešimir Fijačko iz Vjesnikove zgrade javljao je što o nesvakidašnjem događaju pišu američki mediji, a naša je televizija sve skupa ignorirala jer nije znala kako se politički postaviti. Previše joj je taj socijalizam imao religiozni, nekakav šamanski prizvuk. Krenule su i nevjerojatne glasine. Pričalo se da se medvjedica Silvana pretvorila u električnu gitaru jednoga od izvođača, Dubravka Zlomislića iz Vankine. Time se pokušavalo objasniti sakralno porijeklo tonova koje do tada nije uspio stvoriti ni jedan od modela iz serije fender stratocaster. Mnogi su Zapruđe pohodili sljedećih godina zbog toga. Kupovali su stanove ili u njega dolazili kao podstanari. I Goran Bare je, recimo, stanovao i svirao u Zapruđu.
Nastupao je i Dino Dvornik, više puta su tu bili blues kraljica Zdenka Kovačiček i Kvartet Vanje Lisaka, pa Psihomodo, Pipsi, Jura i Film, dvije trećine Azre, Zabranjeno Pušenje, Belfast Food i mnogi drugi. Stanovali su u Zapruđu i brojni veliki pisci, neki od njih možda i najbolji na Balkanu, ali bi se brzo odselili. Pretpostavlja se da se nisu mogli dovoljno koncentrirati u okruženju socijalističke gradnje. Previše je tamo živo i nekako prostački kolektivno. Samo, kako izbaciti socijalizam iz glava kad nam je tek sada u njih sjeo kako treba. Sad ga, naime, imamo sa čime uspoređivati, dok smo se prije samo pravili da znamo o čemu je riječ, da nam je potpuno jasno što su to obilje i nasilje.
Europsko proljeće
A medvjedica Silvana i njezin gazda Meho, govorka se, u međuvremenu su se reinkarnirali u skulpturu zvanu “Uho”, kipara Nikole Koydla iz Baburičine. Kažu da povremeno izlaze iz Uha i ulaze u uši Zapruđanaca. Sada se, navodno, povremeno druže s Vjenceslavom Žagarom iz četrnaestice. Vjeko je za tv reklamu državne lutrije izjavio da bi od višemilijunskog kunskog dobitka za 10 tisuća eura kupio novu gitaru, a ostalo dao u dobrotvorne svrhe. Potpuno je to ranokršćanski ili socijalistički, ovisno o tome iz koje perspektive se gleda. Bila ta priča o posljednjoj reinkarnaciji istinita ili ne, sumnjati ne treba da će se medvjedica Silvana i Cigo u nekom obliku ponovo pojaviti na Betlehemu. Novo kolektivno prosvjetljenje je zajamčeno, samo treba snažno vjerovati u šamane, duhove, blues i u socijalizam, ili kako god da se to nešto zvalo a da je pošteno. U kapitalizam, čini se, ne. Na Dan Zapruđa, u subotu 19. svibnja, počinje europsko proljeće.