Izdanje:
Davor Puklavec/Pixsell
Svijet celebrityja koji mediji sve više ustoličuju kao dominantan društveni (ne)kulturni obrazac postao je temom novoga ciklusa slika Dimitrija Popovića pod nazivom “Harmonija”. Izložba toga ciklusa bit će otvorena 16. lipnja u zagrebačkoj Galeriji Mala, a osim novih motiva, predstavit će neke stare Popovićeve umjetničke izraze i kvalitete, ponajprije one nadrealističke koji su posljednjih mjeseci nailazili na nova priznanja u inozemstvu. U prosincu je Popovićeva izložba portreta u pariškoj galeriji Lvignes Bastille zbog interesa publike bila je produžena mjesec dana, a prije toga umjetnički magazin Schon iz Londona, posvećen fotografiji, slikarstvu i dizajnu, posvetio je šest stranica njegovoj umjetnosti. Istodobno, slikar se sve zapaženije širi i na područje književnosti; knjiga priča “Smrt Danila Kiša” uskoro doživljava drugo izdanje, nedavno je primljen u članstvo Hrvatskog društva pisaca, a prošloga je tjedna osvojio drugo mjesto u Večernjakovoj nagradi Ranko Marinković za priču “Orhideja”.
f: Vaša nova izložba inspirirana je dekadencijom svijeta celebrityja. Otkud ta ideja?
Usput, čini mi se da je današnjim celebrityjima i starletama svojstvenija karakteristika glupost nego dekadencija koja često zna biti i odraz visokog osobnog stila. Dojam o svijetu celebrityja stvara onaj vanjski sloj slike. On je upravo važan stoga što otkriva naličje svijeta kojega živimo. Te razne visokoestetizirane parade i spektakle u kojima defiliraju takozvani celebrityji, pokazuju lažni dekor stvarnosti. Bolje reći, lažnu stvarnost od koje niti ova celebrityjevska nije imuna. To je svijet koji živimo. Svijet po mnogočemu apsurda, svijet koji je opčinjen progresom na svim poljima, stvarajući kako Cioran kaže “teror patnje”. Svi moraju biti lijepi, bogati, sretni. Taj imperativ životnog puta pun je stranputica, droga, alkohola, alijenacije, bolesti... Dakle, današnji moderan čovjek možemo reći da više egzistira nego što živi, umnogome je otuđen od samoga sebe. Nerijetko sebe želi projicirati u nekom drugom, u celebrity idolu, ne shvaćajući da su uglavnom takvi idoli lažni te da su i oni žrtva procesa koji stvara svijet koji ih “proizvodi”.
f: U stilu se opet vidi sklonost nadrealizmu. Koliko vam ona u startu, da tako kažem, sužava izbor tema?
Nadrealizam je bitno svojstvo mog umjetničkog izražavanja. Nadrealizam lautréamontovskog tipa, njegova slavna knjiga “Maldororova pjevanja” obilježila je uz Rimbaudov “Boravak u paklu” i Kafkin “Preobražaj” moju mladost. Moj nadrealistički izraz u širem kontekstu ovoga pojma u stvari se temelji na realnosti. Proizlazi iz nje. Imaginarnost ima svoju uvjerljivost upravo zato što ga projicira realnost. Katkad se stvarno i imaginarno rimuju. Također treba istaknuti ono na što je upozoravao Dostojevski da realnost zna biti fantastičnija od fantastičnog. Uvijek me fascinirala stvarnost. Sjetite se one famozne fotografije znanstvenog dostignuća kada se u laboratoriju “proizveo“ miš s ljudskim uhom na leđima. Kao da je oživljen detalj s neke Boschove slike. To potvrđuje da se budućnost odavno dogodila. Volio bih imati takvog miša u ateljeu.
f: Je li među nadahnućima bilo nekih stvarnih osoba ili njihovih sudbina?
U ciklusu “Harmonija” nisam koristio lica slavnih osoba kao što sam to radio u ciklusu portreta na izložbi u Parizu. Međutim, u okviru sižea, dakle svega onoga što čini sadržinu slike kao elemenata općih mjesta karaktera modernoga društva, sigurno bi mnogi slavni i koji to nisu mogli prepoznati dio svoje sudbine.
f: Igle, šprice, droga... česti su rekviziti na slikama. Možete li to malo objasniti?
Pokušat ću. Svi ti predmeti i supstance koje navodite sastavni su dio da tako kažem ikonografije modernog svijeta. Oni su funkcionalni dio današnjega svijeta spektakla. Droga je ekstremna i negativna strana društva, ali botoksiranje je sastavni dio, novina što se javlja kao svojevrsna norma osobnog standarda. Čovjek danas sve teže podnosi ono što čini neminovan proces starenja. On zateže kožu lica, pegla bore, nerijetko teži ljepoti vlastitog lika. Postaje nakaza. Da ne bude zabune, ovo ne govorim kao neki zatucani konzervativac. Podržavam devizu da je svatko “vlasnik svoga tijela”. Muškarac može željeti postati žena i obratno. Može mjenjati izgled izbjeljivati kožu... Svakako, ovdje ne govorim o pozitivnim učincima medicine za zdravlje ljudi. Govorim o onom drugom aspektu kao, na primjer, o negativnim učincima silikona u ženskim grudima. Mogućnost da grudi neke samouvjerene ljepotice mogu eksplodirati tijekom leta aviona stvarnost je koja cinično ili crnohumorno rečeno može ushititi svakog nadrealista.
f: Je li vam netko nekada rekao kako je gledati vaše slike na nekom jačem opijatu?
Ne, nitko mi nije to rekao. Premda su mnogi često doživljavali moje slike kao šokantne kompozicije. Kada su Salvadora Dalija pitali, zbog fantazmagoričnih kompozicija njegovih djela, konzumira li drogu kao vrstu kreativnog stimulansa, duhovito je odgovorio: „Najveći LSD slikar pije mineralnu vodu.“ Stvaranje nekog djela nije nesvjesni, somnambulni čin kao da umjetnik radi nekontrolirano ili u transu. Stvaranje jednog djela angažira cijelo umjetnikovo biće i emotivno i intelektualno. Dakle, ono što radim, o tome i razmišljam. Djelo se stvara u meni, a tek ga onda projiciram u neki od medija, likovni ili literarni. Svaka neobičnost na mojim radovima odraz je stvarnog, kao npr. u ciklusima “Marilyn Monroe” ili “Franz Kafka”. Umjetnost je uvijek na ovaj ili onaj način odraz svoga vremena. Mi živimo dominaciju slike kao medija, klasičnog ili elektronskog. Agresivnost tih medija utječe na senzibilitet modernog čovjeka. Brza izmjena sadržaja proizvodi stvarnost šoka i apsurda. Samo jednim pritiskom na daljinski TV upravljač moglo se vidjeti glamuroznu modnu reviju koju u času zamijeni snimka masakriranja libijskog diktatora. Sinoć je s TV ekrana nuđena povoljna cijena jednog automobila, zatim lijek protiv vanjske i unutarnje vaginalne infekcije, pa zatim reklama emisije o atomskoj bombi. Eto konglomerata stvarnog koji se gomila u čovjekovoj svijesti. Vaginalna infekcija i atomska bomba. Zar to ne zvuči divno. U svakom slučaju moje slikarstvo nije bizarno, nego je bizaran svijet koji ga inspirira.
f: Ne samo u ovom ciklusu, često imate potrebu pokazivati ružne stvari iza vanjske ljepote; tako ispod lica ljepotica probijaju dijelovi lubanja, zubi... Na neki vas način taj realitet čak opterećuje?
Da. Uvijek me zanimao odnos lijepog i ružnog, vanjskog i unutarnjeg, erosa i smrti. Te sam kategorije u kulturnom i znanstvenom smislu u okviru određenih tematskih cjelina transponirao u svoje kompozicije. Da se vratim na Marylin Monroe. Ona je tipičan primjer kako vanjski izgled jedne zvijezde, njena blistava vanjština skriva tragediju osobe što je proživljavala unutarnji rasap vlastitog bića. Kao što sam maloprije napomenuo, realitet me uvijek zanimao. Moja priča “Orhideja”, nagrađena priča Večernjakovom nagradom za kratku priču Ranko Marinković, bazirana je na stvarnom događaju. Na osnovu tog događaja gradio sam imaginarnu strukturu teksta. Moja umjetnička uporišta su u stvarnosti, a ne u mašti. Žanr naučne fantastike nikada mi nije bio blizak.
f: Ako nije nezgodno pitanje, koliko je vaša vlastita bolest s glasnicama utjecala na pogled na svijet?
Nije uopće nezgodno pitanje. Naprotiv. Moj problem sa glasom i operacija glasnica nisu imali nikakvog utjecaja na moju sliku ili shvaćanje svijeta. To potvrđuju najbolje moj radovi koje sam radio još u mladosti. Oduvijek mi je bila bliska takozvana mračna umjetnost u slikarstvu, literaturi, filmu ili teatru. S takvom vrstom senzibiliteta sam rođen i kroz obrazovanje i kulturu razvijao ga. Treba slijediti svoj senzibilitet i razvijati ga usprkos svemu, kako je savjetovao Baudelaire.
f: Za posljednju seriju slika sa Severinom neki su vas prozivali za kič. Kako ste doživjeli tu vrstu kritika?
Vrlo precizno kazano, to nije imalo nikakve veze s onim što se htjelo plasirati kao nekakav kritički osvrt. To je bilo, dozvolite izraz, lupetanje jednog djelatnika u kulturi (spominjem imena samo kada hvalim). Taj besmisleni pamflet je očito želio postići efekt. Međutim, umjesto željene bombe ispala je petarda. Da stvar bude još gora, taj djelatnik se usudio suditi o Severininom perfomanceu pred Muzejom Mimara, a da tom perfomanceu nije niti prisustvovao. Dakle, u pitanju je etički, a ne estetički problem. Čak da je naš djelatnik imao pravo u prosudbi, on očito ne zna da pojam kiča ima važnu dimenziju u estetici nekih suvremenih likovnih ili, na primjer, filmskih ostvarenja. Od npr. Salvadora Dalija do Kena Russella. Kič je svojevrsni fenomen u suvremenom umjetničkom senzibilitetu. No vratimo se Salomi. Severina je bila idealan model za utjelovljenje biblijske fatalne plesačice u lik suvremene žene. Atraktivnost i kićenost Salome, njen nakit i kostim na krasnom tijelu u izvanrednom je suglasju s njenom senzualnošću i erotizmom. To čini uzbudljiv kontrast sa odrubljenom krvavom glavom Ivana Krstitelja položenoj na srebrnom pladnju. Saloma ljubi mrtva prorokova usta. Erotizam i smrt vjenčani su u krvi požude i osvete.
f: Je li vam u tom smislu bilo imalo lakše kada su Francuzi krajem prošle godine, na izložbi u Parizu, upravo jednu od slika sa Severinom istaknuli kao jednu od najboljih, a njima je tako svejedno je li na njoj Severina ili nepoznati model.
Umjetnički magazin Schon, koji je posvetio šest stranica mojoj umjetnosti, među odabranim ciklusima apostrofirao je i ciklus o Salomi. Pariz ide upravo u prilog onome što sam maločas govorio. Prestižni magazin za suvremenu umjetnost Art Actuel objavio je vezano za moju izložbu u galeriji Lavignes Bastille u Parizu upravo kompoziciju Saloma sa Severinom. Dakle uredništvo magazina koji čine likovni profesionalci od dvadeset i četiri moja rada s izložbe, odabrali su baš kompoziciju Saloma. Prema tome kao što kažete Francuzima nije bilo važno je li model poznat ili nepoznat, nego je li slika dobra ili nije.
f: Kako gledate na aktualni društveni politički trenutak? Nalazite li tu kakvo nadahnuće za skidanje glazura ispod političara kao manekena krupnog kapitala i tuđih interesa, možemo li očekivati ciklus s facama političarima ispod kojih izbija neko zlo?
U cijelini gledano, aktualni je politički trenutak takav da vam ne potiče nikakvo nadahnuće. Prije vas može odvesti u depresiju nego u stvaralački polet. S jedne strane imate deklarativne istupe političara kako im je potrebna mlada inteligencija, a sa druge strane imate te mlade obrazovane ljude koji ne mogu naći posao. Željeli bi raditi, ali teško, gotovo nikako ne dobivaju šansu. Dakle, između deklarativne stvarnosti i one koju živimo nadahnuće je iluzorno.