Istina o vodi

Koliko god da ste platili litru flaširane vode, a platili ste je prosječno oko 4 kune, država je na ime koncesija za crpljenje pitke vode ubrala pukih između 2,6 ili 3,5 lipa, odnosno oko 1 posto maloprodajne cijene. Riječ je o jednom od važnijih dijelova slagalice nikada ispripovijedane priče o koncesijama na crpljenje pitke vode za prodaju, o tipično hrvatskom tajenju informacija o gospodarskoj eksploataciji nacionalnog strateškog resursa. Koliko god vjerovali u mantru o vodnom bogatstvu, način na koji se u Hrvatskoj u 21. stoljeću raspolaže vodom sve je samo ne mudar.

O tome svjedoči i kaos rascjepkanih registara i statistika kojima se prate koncesijski ugovori, crpljenje voda i naknade, ali i 15,9 milijuna kuna koliko je u hrvatski državni budžet po naknadama za zahvaćanje pitke vode za prodaju uplaćeno primjerice 2010. Ilustracije radi, dotični iznos je oko 1,5 promila godišnjeg državnog proračuna, jednak je iznosu za koji se ZAMP brani da je doista isplatio Emporionu ili pak državnim poticajima koje je jedan Rockwool dobio za svoju tvornicu kamene vune u Istri. Za isti iznos koncesionari su 2010. de facto od hrvatskih građana otkupili 454 milijuna litara prvoklasne izvorske vode, koliko su tvrtke prijavile Hrvatskim vodama da su iscrpile. Činjenica je da je u našoj zemlji za zahvaćanje pitke vode za prodaju na tržištu dodijeljeno 39 koncesija, od čega ih je 24 aktivno. Riječ je o koncesijama po kojima je punionicama odobreno crpljenje 1,2 milijuna metara kubičnih vode godišnje.

I tu bi, što se hrvatskih agencija tiče, priči trebao biti kraj, jer su se novinari i aktivisti na tom mjestu godinama sudarali sa zidom šutnje. Tvrdilo se da se štiti poslovna tajna proizvođača zapakirane vode i bezalkoholnih pića, iako bi izvori trebali biti javno vlasništvo. Ni jedno ministarstvo ni agencija nemaju kompletan uvid i u koncesijske ugovore, i u naplatu, i u razmjere eksploatacije izvora. S izuzetkom, možda, Hrvatskih voda. Središnje mjesto gdje bi se transparentno vodili svi podaci jednostavno ne postoji, o čemu ekološki aktivist Vjeran Piršić ima vrlo određeno mišljenje. - Neizradu kvalitetnih registara ne mogu shvatiti drugačije nego kao diverziju uz resurse kakve imaju Hrvatske vode. Čak i uz hipotezu o temeljnoj ljudskoj gluposti da je Hrvatskim vodama u interesu namještanje poslova betoniranja, u stvari uništavanja obala rijeka građevinskom lobiju - kaže on.

Zaštitar na izvoru

Forum je stoga istraživanje počeo usporedbom izvještaja Ministarstva financija, odnosno Fine, s onim Ministarstva poljoprivrede o ostvarenim zaradama od koncesija na pitku vodu u posljednjih pet godina. Ministarstvo Slavka Linića izvijestilo nas je da je na koncesijama od vađenja šljunka, crpljenja termalnih, tehnoloških i drugih voda, javne vodoopskrbe i svega ostalog, 2010. prikupljeno ukupno 39 milijuna kuna. Nasuprot tome ministarstvo Tihomira Jakovine navelo je da je prihod na iste koncesije bio ukupno 47,4 milijuna kuna, a da je od pitkih voda namaknuto 15,9 milijuna. - Na djelu je davanje javnih resursa za smiješne sume privatnim kompanijama - kaže Piršić.

Zanimljivo je to što ministarstvima i nije zadatak da se bave stvarnim količinama iscrpljene vode, jer se naknade za koncesije ni ne obračunavaju po količini eksploatirane vode, nego po stopi od 2,5 posto od dobiti koncesionara na prodaji flaširane vode i sokova. Ispada da građani kao vlasnici javnog dobra snose dio poslovnog rizika tvrtki koje drže punionice. A, među koncesionarima, osim tržišnih divova poput Jamnice, Podravke, Coca cole, Kusture, Svetog Roka ili Naturalisa, ima i egzotičnih pojava koje se primarno bave ugostiteljskim obrtom (obrt Šopot), elektroinstalacijama (Patent d.o.o. iz Pule), pa čak i zaštitarskom djelatnošću (007 Miletić d.o.o. iz Solina). Veliki dio manjih koncesionara godinama je neaktivan, no to ipak nikoga od nadležnih u državnim službama, tko god to u nevjerojatno mutnoj situaciji s koncesijama mogao biti, nije ponukalo da takve koncesije i raskine.

Bivši ministar financija Ivan Šuker prije nekoliko godina se jadao da su pri dodjeli koncesija uočene brojne nepravilnosti, čak i dokumenti koji teško da se mogu nazvati ugovorima. 2009. je čak donesen i novi Zakon o koncesijama, ali se ništa nije promijenilo. U jednom od odgovora Ministarstva poljoprivrede Forumu navedeno je da su odnedavno u pripremi prvi raskidi koncesija, ali je to isto još prije četiri (!) godine najavljivao tadašnji ministar regionalnog razvoja Božidar Pankretić, pa od svega nije bilo ništa. Kako sadašnja ministarstva nisu znala odgovore na naša pitanja tko sve i koliko točno vode godišnje iscrpi, u potrazi za zakopanim informacijama upućeni smo na Hrvatske vode.

Tu je stvar već postala i zabavna, jer se u obrani skoro svih relevantnih podataka dotična javna ustanova branila tvrdnjom da je riječ o poslovnoj tajni ugovaratelja - Ministarstva poljoprivrede s jedne strane i tvrtki koje su dobile koncesije. Uglavnom, u službenom odgovoru od Hrvatskih voda, koji je potpisao jedan od direktora Danko Biondić, dobili smo popis 3221 koncesije iz Očevidnika koncesija. I to takav da bi se o njemu moglo pisati feljtone. U njemu su navedeni izvještaji o svakoj pojedinoj koncesiji vezanoj uz vode - ribogojilišta, hidroelektrane, tehnološke vode, apsolutno sve - i to za nekoliko godina, ali uz sitnu kvaku da su izbačena sva imena tvrtki, mjesta crpljenja ili bilo što drugo osim vrste koncesije te odobrenih i iskorištenih količina. Čak bi i to još uvijek bila dobra vijest, jer bi se mogle iščitati ukupne količine iscrpljenih voda, da se dio koncesija za izvore pitke vode, i to onaj dio koji se odnosi na više od polovice ukupnih količina, u odgovoru ne vodi kao “crpljenje mineralnih i termalnih voda”.

Glavni igrači

Problem je u tome što se pod time iz nekog razloga vodi i dio koncesija na izvore pitke vode, ali i sve koncesije za crpljenje vode za potrebe bazena u lječilištima, termama i toplicama. A to onda znači da je stvarno stanje s eksploatacijom pitke vode na teritoriju Hrvatske i dalje ostajalo nedokučivo kao što je već godinama slučaj s pokušajima javnosti da dozna istinu. Forum je, međutim, iz vlastitih izvora došao do podataka kojima je dešifrirao svaku pojedinu koncesiju, uspoređujući stotine stavki iz dokumenata iz nekoliko državnih službi. Tako smo izračunali da je za 2010. prijavljeno 454.191.790 litara iscrpljene pitke vode, a koristeći prihod od koncesija iz Ministarstva poljoprivrede, jednostavnom artimetikom izračunali smo da je svaka litra plaćena prosječno 3,5 lipa, ili ako se u račun uzme količina proizvedenih pića, onda 2,6 lipa; recimo da je srednja vrijednost 3 lipe.

Konačno, na osnovu iscrpljenih količina vode i naknade od 2,5 posto naknade za koncesiju na ostvarenu dobit, ispada da je riječ o industriji koja godišnje obrne 635 milijuna kuna. Iz podataka kojima raspolažemo očito je i to da onih 15 neaktivnih koncesionara, sudeći po izvještajima, doista ne crpe vodu, ali smo naišli na nekoliko slučajeva gdje su koncesionari prekoračili dopuštene količine vode iz koncesijskih ugovora - do nekih desetak posto. Sljedeći zanimljivi podatak je da je, prema informacijama kojima raspolažemo, Jamnica 2010. crpila 259 milijuna litara vode opisane kao pitka ili čak 57 posto svih iscrpljenih voda, da Podravka ima čak 11 mjesta zahvaćanja vode iz sedam koncesija, a da se Coca cola zaustavila na pukih 12,4 milijuna litara ili niti tri posto sve prijavljene izvorske i podzemne vode za potrebe flaširanja i daljnje proizvodnje u Hrvatskoj. Posebno zanimljivo je to što je ukupno iscrpljena količina pitke vode za sve godine od 2007. naovamo bila bitno manja od količine proizvedenih bezalkoholnih pića i flaširane vode u Hrvatskoj.

Prema podacima HGK za 2010., domaći proizvođači na tržište su plasirali oko 2 milijuna litara mineralne i gazirane vode, 1,5 milijuna litara obične vode, 2,5 milijuna litara raznih gaziranih i negaziranih sokova te 287.000 litara prirodnih sokova. To je ukupno 618.773.100 litara bezalkoholnih pića, pa nije jasno kako su naše punionice koje su dobile koncesije na izvore uspjele proizvesti toliko napitaka, koristeći 280.000 litara manje vode koju su prijavili kao iscrpljenu. I to bez uzimanja u obzir da je tijekom proizvodnje i flaširanja vode, sokova ili drugih napitaka moglo doći i do gubitaka. Gdje je, dakle, isparila voda, osim ako netko nije upotrebljavao vodu iz vodovoda ili jednostavno prijavljivao bitno manje količine iscrpljene vode od stvarnog stanja? U svakom slučaju, voda kao glavna sirovina punionica u konačnoj maloprodajnoj cijeni iznosi manje od jedan posto. Prosječna cijena jedne litre vode iz vodoopskrbe za kućanstva doduše iznosi 0,8 lipa, no to je ipak drugi par rukava jer je riječ o subvencioniranoj cijeni.

Usporedbe radi, prosječna cijena za litru vode iz vodoopskrbe za potrebe industrije iznosi oko 1,3 lipe. No to u kolovozu 2009. predsjednicu Udruženja proizvođača pića Hrvatske Ružicu Glazer ipak nije spriječilo da povodom rekordnog pada potrošnje bezalkoholnih pića od 17 posto za Poslovni dnevnik izjavi da su “koncesijske naknade još uvijek visoke”, strpavši ih u isti koš s trošarinama i naknadama za povrat ambalaže. Toliko o stilu. No dok se od privatnog kapitala, što god mislili o njemu, ne može očekivati da se brine o ičemu osim o profitu, opskurno vođenje podataka o prirodnim resursima, prebacivanje odgovornosti s jedne institucije na drugu i mnoštvo nelogičnosti, neizbježno otvaraju sumnje u nezakonitosti. Zbog takve prakse teško je očekivati da Hrvatska uz održivo gospodarenje ikada počne bitnije profitirati od procijenjenih rezervi pitke vode od 45 milijuna kubika godišnje.

Lisice u kokošinjcu

Najgori primjer institucionalizirane nebrige, ako ne i nečega puno goreg, jest primjer prodaje Ine Molu, pri čemu se nitko nije sjetio da je bivša nacionalna naftna kompanija, tijekom desetljeća traženja nafte i plina, diljem bivše Jugoslavije otkrivala i ogromne zalihe podzemne vode. Lampica se nikome nije upalila ni u rujnu 2008., kada se Ina registrirala za proizvodnju mineralne vode, e da bi samo nekoliko mjeseci poslije, u siječnju 2009., MOL postao većinski vlasnik Ine, a ujedno i otkrivenih izvora. Davor Štern, bivši, ali i sadašnji predsjednik NO Ine, prije nekoliko godina govorio je o Ininim izvorima vode u okolici Bjelovara, Koprivnice i Virovitice. Štern je za Forum potvrdio da Ina posjeduje izvore voda, unatoč tome što oni u Hrvatskoj ne smiju biti u privatnom vlasništvu. - Ina ima izvore voda, ali ne znam koliko. Znam da se na velikom broju bušotina koje nisu dale naftu, na kraju naišlo na vodu. Svojedobno sam se u Ini zalagao da se napravi posebno vodno gospodarstvo, međutim, ta ideja nikada nije zaživjela. Po meni je to trebalo biti izdvojeno iz Ine i trebalo je to maksimalno komercijalizirati.

Apsolutno je napravljena greška da se ti izvori nisu uzeli u obzir pri prodaji - kazao je Štern. O spoznajama Ine o izvorima vode nekoć davno jedan od Ininih operativaca Stjepan Pavliša rekao je da je Ina imala informacije o svemu na svim dubinama na području cijele Jugoslavije. - Znali su točno gdje je voda, kamen, lapor.Kako je to bilo na papiru, na prijelazu iz 80-ih u 90- e, nekome se to nije dalo arhivirati i to je bacano u smeće - kaže Pavliša, uz opasku da je nešto od tog materijala ipak sačuvano. Uostalom, nisu li Bizovačke toplice zaživjele kao propala naftna bušotina? Kad je o koncesijama riječ i ulasku privatnog kapitala u poslove s vodama na hrvatski način, Piršić moguću hrvatsku budućnost opisuje fenomenom vrzmanja Coca cole oko izvora Gacke. - Gacka je daleko najizdašniji strateški izvor vode u Republici Hrvatskoj. Kada dođete na izvor Gacke, vidite onaj zeleni logotip Coca cole na plakatima, a ako pogledate na Googleu, vidite što ta kompanija donosi lokalnim zajednicama gdje dolazi, do kakve probleme i sukobe.

Ispada da je dovođenje Coca cole da brendira Gacku, zapravo dovođenje lisice u kokošinjac - upozorava Piršić i zaključuje da se hrvatske vlasti pokazuju potpuno neodgovorne i u društvenom, i u tehnološkom, i u komercijalnom smislu.