Izdanje:
Kad god na televiziji vidim Ivicu Kostelića, po tko zna koji put se zapravo zapitam kako je to Ante Kostelić eskimima prodao led. I zapravo pokušavam shvatiti što je to s nama, zbog čega su Hrvati tako čudni. Hrvatska nedvojbeno je, ima jednu od najljepših obala u Europi, ali ti isti turistički radnici uspiju zaraditi od turizma isto koliko i Švicarska od prodaje sireva (satove tu niti ne spominjem). Hrvatska je zemlja s nepreglednim kilometrima obradivih površina, ali ne, Hrvati bi bili kruha gladni da ne uvoze pšenicu od tko zna gdje. Zemlja je to u kojoj je nekad bilo ribe da nahrani pola Europe, a danas moramo uvoziti ribu iz Maroka. Bila je to zemlja poznata kao brodograditeljska sila, ali sada su nam škverovi uglavnom pod ključem. Da, ali je to i zemlja koja ima jednu Uspinjaču, koja spaja zagrebački Gornji i Donji grad i pola žičare koja vodi s Mihaljevca na Sljeme, na jedno malo brdo iznad metropole na kojem godišnje ima snijega koliko i vode u pustinji. Tamo se rodila Janica Kostelić, višestruka olimpijska pobjednica, potom pobjednica Svjetskog skijaškog kupa u nekoliko navrata, te svjetska prvakinja. Njenim stopama, sputan još težim ozljedama i višestrukim operacijama išao je njen stariji brat Ivica. Koji eto ima jedinstvenu priliku da obrani titulu ukupnog pobjednika Svjetskog skijaškog kupa. Ante Kostelić se nije pitao što je nastalo prije - kokoš ili jaje, već je uzeo kamp kućicu, priključio je na prastaru ladu te se počeo voziti po Alpama tražeći svoj put kroz sve moguće prepreke.
Velike sile crvena krpa
Dok su druga djeca, poglavito ona iz Austrije i Švicarske, potom Francuske, Italije, imala teretanu, Kostelići su tijelo gradili noseći drva. Dok su druga djeca dobivala vitamine, Gips je svoju djecu “šopao” češnjakom. Dok su Matt, Reich, Neureuther, Zurbruggen, Rocca, Grange.... pa danas Hirscher od prvog dana imali sve pogodnosti koje donose jaki nacionalni savezi, od mogućnosti za trening, do zdrave i jake konkurencije koja je omogućavala napredak, pa sve do skijaške opreme, Kostelići su morali uvijek čekati na red gdje će i kada trenirati. Ante Kostelić je postao postavljač staza na utrkama svjetskog kupa tek kada su njegova djeca postali veliki šampioni. Naravno, država se sjetila Kostelića kada su se vraćali s torbama punih odličja. Čestitke, slikanja i jeftini pokušaj skupljanja političkih bodova. Prije osam godina, kada je već Janica polako sišla sa scene zagrebački gradonačelnik je poslušao Kosteliće i otvorio vrata jednoj utrci svjetskoga kupa. No, nije tu Bandić gledao interes sporta, nego svoj vlastiti. Pa je oduzimajući novac od hrvatskih poreznih obveznika stvorio nepotrebno najglamurozniju utrku u cijelom bijelom cirkusu.
Na Zermattu sam prošle jeseni u jeku priprema za novu sezonu svjetskog skijaškog kupa upoznao Antu i Ivicu. Vidio sam jednog hrabrog, do ludosti upornog gorštaka koji svog sina i u 32. godini podvrgava istom režimu: Ivica se budi u pola šest, kupa u ledenom potoku, dva puta dnevno trenira, na spavanje odlazi u 20.30 sati. No, vidio sam i čovjeka koje je nakon svih ovih godina još uvijek pun gnjeva, pun bijesa i svugdje oko sebe vidi neprijatelje. I kada Ivica ne pobijedi zna prozvati slovenskog trenera koji je nelogično postavio stazu na Sljemenu. A ljutit je i na hrvatske tvrtke koje ne prepoznaju u njegovom sinu Ivici brend, ne može se načuditi što primjerice Agrokor nije glavni sponzor našeg velikog šampiona. Ivicu sam pak upoznao kao jednog staloženog, puno mirnijeg sportaša i čovjeka, koji je vrlo načitan i poprilično obrazovan iako još uvijek studira. Kada sam ga pitao da li će nakon skijaške karijere ostati raditi u našem sportu odgovorio je da neće.
“Vođe i uzori su, naravno, potrebni, ali bojim se da bih tu polemizirao oko očitih stvari. Ja ne znam da li imam energije da to radim. Jedan pokretač je neophodan, ali onih kotača koji se vrte u suprotnom smjeru ipak ima puno više, a oni će usporiti taj kotač i taj će kotač zastati.”
Jako mi se dopalo i njegovo razmišljanje kako treba odgajati sportaše.
“Kod nas se nekakav nogometaš odgaja da bude zadovoljan kada je rezerva u velikom klubu. Da tu zarađuje novac, da bude društveno afirmiran, da ima dobar auto, kuću. Mislim da ljude treba odgojiti tako da ne žele sjediti na klupi za rezerve, nego da budu najbolji igrači u svojoj momčadi. Ako ne najbolji, da barem stalno igraju u prvoj momčadi i da uvijek imaju ambiciju.”
No, da Ivica puno bolje skija i govori kada je kontrolirao emociju pokazat će i dva primjera. Prvi kada je prije nekoliko godina u jednom razgovoru rekao sljedeće: “Gore si na startu i čekaš i gledaš kako prolazi konkurencija. A tada kada ne tebe dođe red moraš biti spreman i samopouzdan kao i njemački vojnik 22. lipnja 1941. godine. Naravno, da je Kostelić izjavio da je spreman kao ruski vojnik kod Staljingrada 1943. ili partizan u jednoj od mitskih bitaka na Neretvi ili Sutjesci ne bi bila tolika drama. No, tu političku nezrelost prekrile su sve kasnije pobjede, a sav su problem usmjerili prema Anti Kosteliću, koji je kao i njegov sin fasciniran zapravo pričom o Drugom svjetskom ratu.
Pomirba u Schladmingu
Drugi put i to ozbiljno je Ivica Kostelić pogriješio protekli tjedan.
– Sramota nikada neće biti izbrisana. Hirscher i Neureuther su u Zagrebu haklali vrata, i nisu po pravilima stali sa strane, nego su nastavili voziti. Prva rečenica koju sam kao dijete upamtio iz tatinog dnevnika bila je “Ako si do pobjede došao na bilo kakav nečastan način ona ne vrijedi niti suhu šljivu” – izjavio je Ivica Kostelić u nedjelju nakon što je sa 160 novih bodova preuzeo vodstvo u ukupnom poretku za Svjetski kup. Dvadeset četiri sata kasnije, šef FIS-a za muško skijanje Günter Hujara sazvao sastanak, pustio snimku koja je demantirala prijašnje navode, te je zaključeno da Hirscher nije kriv. Tada je Ivica Kostelić izašao na pozornicu gdje su se dijelili startni brojevi za noćni slalom u Schladmingu te visoko u zrak podignuo Hirscherovu ruku.
– Najvažnije je da smirimo strasti da naše sljedeće utrke, pa i ona na Sljemenu sljedeće sezone kada će doći Marcel Hirscher budu fer i korektne – rekao je Ivica Kostelić, te dometnuo da se u interesu svjetskog kupa i skijanja sve skupa treba zaboraviti. Dakle, Kostelići su podlegli pritisku Austrijanca i FIS-a, iako je Marcel Hirscher nekoliko puta ponovio da neće stati niti sljedeći put kada mu štap prođe kroz noge, jer to nije njegova stvar, već stvar sudaca. Dakle, Ivica nije imao nikakvu potrebu oprostiti Hirscheru, čija su nečasna djela zapravo otkrili sami Austrijanci, jer je cijela priča i krenula iz redova austrijskih skijaša. Stoga Ivice, ostavi se izjava, dobro razmisli, nemoj dopustiti da te obiteljski temperament ponovno pobijedi. I upamti da jedino možeš biti profesor skijanja. Sve drugo neće dobro završiti.