Izdanje:
Janica Kostelić višestruka olimpijska pobjednica, osvajačica ukupnih i svih mogućih pojedinačnih kristalnih globusa, za mene osobno najveći sportaš kojeg je uvijek zahtjevni hrvatski puk imao u svojoj povijesti, na Badnjak popodne prodavala je ulaznice za osmo izdanje Snježne kraljice, sad već legendarne sljemenske utrke Svjetskog skijaškog kupa. Iako su ulaznice bile dosad najjeftinije u skladu sa svjetskom ekonomskom krizom, izostao je očekivani interes. – Razočarana sam. Pogledajte kako je grad prepun ljudi, ovdje na špici se troši novac za razne stvari, a rijetki su se odlučili izdvojiti 25, 60 ili 100 kuna za ulaznice za Snježnu kraljicu. Na taj bi način pomogli toj nesretnoj djeci. Tek kad odete u bolnicu u Bistru, čovjeku postane jasno da svi mi zapravo i nemamo problema iako nam se nekad naši čine tako veliki. Srećom, imamo sponzore Skijaškog saveza, pa će donacija za bolnicu u Bistri ipak biti primjerena – rekla je nesretna Janica Kostelić. Janičina usporedba o ponašanju građana na popularnoj zagrebačkoj špici je zapravo neprimjerena, jer ljudi u tom trenutku imaju mogućnost da svoj novac troše na ono što žele. No interesantno je da se Janica nije nikada zabrinula za sve one porezne obveznike koji su možda i mimo svoje volje svih ovih godina izdvajali novac za Snježnu kraljicu. Kada bi anketirali građane grada Zagreba i upitali da li bi izdvajali porez i prirez za uspjeh Ivice i Janice Kostelića i drugih naših skijaša siguran sam da bi velika većina dobrovoljno pristala i ne bi pitala koliko treba izdvojiti. No, siguran sam da bi u anketi o tome da li se treba izdvajati novac iz naših plaća za to da se na Sljemenu održava najskuplja utrka svjetskog kupa odgovor bi nedvojbeno bio - ne.
Najbogatiji ne pomažu
Kada hrvatskim poreznim obveznicima otkriješ da su svih ovih godina izdvojili oko 100 milijuna kuna samo za proračun utrke, tko zna koliko za sve te snježne topove, popratnu infrastrukturu izgradnje na Sljemenu, da je riječ o najskupljoj i donedavno utrci s najvećim nagradnim fondom tada im može samo skočiti tlak. Kao da im nije dosta da godinama iz gradskog proračuna novac odlazi u Dinamu, a da tamo Zdravko Mamić razvija svoj unosan biznis. Snježna kraljica je godinama uz sam nastup Janice i Ivice kojima smo se uvijek iznova radovali, prije svega samo parada “pijanstva i kiča”. To je godinama našim političarima utrka u glamuru. Pa kako je moguće da su čelni ljudi iz vrlo bogate njemačke pokrajine Bavarske nakon prvog izdanja novogodišnjeg paralel-slaloma, koji je na početku 2011. godine osvojio naš Ivica Kostelić, ove sezone razmišljali da se utrka ne održi. Jer je skupa i teško je pokriti sve troškove. Na kraju je i neće biti, a navodno je opravdanje što nema snijega. Kod nas se godinama samo rasipalo, skijašice i skijaši su i ove sezone spavali u hotelu s pet zvjezdica, dok na drugim utrkama spavaju gotovo u drvenim kolibama s kaminom, imali su sav luksuzni komfor. Da je bilo potrebno skijašice i skijaši bi vjerojatno s helikopterima iz zagrebačkog središta bili prevezeni ispod sljemenskog tornja na sam start Crvenog spusta. Jer mi smo gostoljubivi, širokogrudni, ali istodobno i opsesivno zatrovani težnjom da kod nas sve mora izgledati najbolje i najljepše. Grah ili sarma na Krumpirištu za navijače bili su samo savršeni paravan za sve one bakanalije kojima se elita častila u platinastom, dijamantnom i ne znam već kakvom šatoru. Može se štedjeti na bilo čemu, ali kriza se ne smije osjetiti na tom vašaru rastrošnosti, pretjerivanja, neukusa i lažnih vrijednosti. A, Janice draga, ulaznice na Badnjak nisu dobro prodavane, jer svi oni pozeri koji će napuniti VIP salone, koji imaju milijune, rijetko se kada sjete izvaditi 100 kuna iz novčanika, kupiti ulaznicu, kako bi zapravo donirali novac bolesnoj djeci. Godinama je telekomunikacijski div VIP bio glavni sponzor utrke, izdvajao je i više od dvije trećine ukupnog iznosa, pa je mogao dodati još malo novca i biti apsolutni vlasnik te utrke, a grad Zagreb i njegovi porezni obveznici su tu mogli samo uživati. I to je put, posebno kada je riječ o teškoj gospodarskoj situaciji i gotovo alarmantnoj financijskoj krizi, jedini normalan i logičan kojim bi trebalo ići. No, i tu postoji jedna kvaka, a to je da bi tada jedan od najpoznatijih samoreklamera, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić bio apsolutno nebitan. Jer, kako je često govorio, da nije bilo Bandića ne bi bilo niti uređenog Sljemena, niti ove utrke. Zaboravio je Bandić da svega toga ne bi bilo da nije bilo Ante, Janice i Ivice Kostelića. Kada sam na Zermattu pitao Antu Kostelića je li doista Zagreb mora imati najskuplju utrku svjetskoga kupa Gips je bio vrlo uravnotežen. – Mene kao sportaša i trenera veseli što se na Sljemenu vozi svjetski kup. Mislim da je to dobra promocija sporta kojim se bavimo. A u sve ostale priče oko glamura ne bih ulazio, jer sam usredotočen trenutno samo na Ivičinu pripremu.
Samo privatna utrka
Nažalost, kritičari su već godinama u pravu, zar se Snježna kraljica mora održavati baš u terminu kada bi se mnogobrojna zagrebačka djeca za vrijeme zimskih praznika mogla skijati. Kakva je promocija skijaškog sporta u zemlji gdje nemamo poštenu stazu, a pravu korist imaju u Austriji, Italiji, Švicarskoj i Francuskoj, gdje će Hrvati skijati i trošiti svoj novac. Nažalost, ta utrka na zagrebačkoj gori u ovih osam godina nije razvijala hrvatsko skijanje. Sve je i dalje to samo uspjeh jedne fanatične obitelji koja je svojim spartanskim radom, ali i velikim talentom, uspjela u životu. Pogledamo li malo u našu skijašku reprezentaciju, u nasljednike velikih šampiona tada ćemo vidjeti samo prosječne sportaše i njihove obitelji koje bi jednom željele biti Ante, Ivica i Janica. Dodatno sam se zabrinuo kada mi je je Ivica Kostelić na Zermattu na pitanje da li će ostati u skijanju nakon karijere kao funkcioner, kao osoba koja je sve to prošla, mrtav hladan odgovorio. – Ne vidim se u hrvatskom skijaškom savezu jer mi se ne sviđa okruženje. Jednostavno ne želim nakon svih ovih godina odricanja potrošiti svoju energiju na nešto u čemu ne vidim budućnost, prosperitet i uspjeh. Dakle, Ivici Kosteliću želimo da u četvrtak 5. siječnja 2012. godine napokon ostvari san i pobijedi tu na svom zagrebačkom bregu. Da zaokruži jednu sportsku bajku. A svim hrvatskim poreznim obveznicima pak želim da to u budućnosti više neće morati plaćati iz vlastitog džepa. O budućnosti utrke kada licencija istekne 2016. godine doista treba dobro razmisliti. Svakako ta utrka može opstati samo ako ima vlasnika, a ne da to ponovno organiziraju i plate porezni obveznici uz nekog sponzora. Jer stvarno nas ona stvar boli da li će tada na Sljemenu pobijediti neki Razzolli.