Izdanje:
Analizirajući razloge totalitarizma, posebno fašizma u XX. stoljeću, Rob Riemen je ustvrdio kako razlozi totalitarnih, brutalnih i neljudskih režima ne leže u gospodarskim krizama, već u nestanku društvenih vrijednosti. Ali, gospodarske i društvene krize jesu odlična podloga za razvoj nedemokratskih režima. A kolaps društvenih vrijednosti nastupa, između ostalog, i uslijed paralizirajućeg fenomena poricanja, tendencije većine društvenih slojeva da prihvate istinu o postojanju krize, problema i dolasku zla. Krize se razbuktavaju, gube društvene vrijednosti i ugrožava se demokracija kada intelektualci, društvene elite, političke stranke, postanu intelektualno i materijalno korumpirani, izgube hrabrost i spremnost da se suoče s problemima.
Društvo gubi pozitivne vrijednosti i moć prihvaća kao tehničku kategoriju za stjecanje probitaka, kategoriju lišene moralne komponente i neopterećenu odgovornošću. Najopćenitije, društvo ne prepoznaje čovjeka, već isključivo novac i moć. Nema solidarnosti, nema optimizma, nema ljubavi za život. Rasap demokratskog društvenog tkiva praćen je odustajanjem političara i stranaka od ideologija. Lijeve stranke prestaju brinuti o socijalnoj državi i društvenoj pravednosti, konzervativne stranke napuštaju brigu o tradiciji i čuvanjem “klasičnih vrijednosti”, onih nacionalnih i tradicijskih, liberali više brinu o slobodi tržišta nego o demokraciji...
Gdje je Hrvatska, Gdje je EU?
Bešćutnost prema siromaštvu i socijalnoj isključenosti ljudi vodi prema brutalizaciji društva, bujanju mržnje. A oni koji imaju moć i dužnost spriječiti degeneraciju društva, negiraju simptome koji navještaju slom društvenih vrijednosti i dolazak zla. Kako kaže Riemen, društva u krizi čak ni na terminološkoj razini ne priznaju problem. Problem se eufemistički naziva izazovom, fašističke ideje ekstremizmom, duboku gospodarsku krizu poremećajem na tržištu... Ako uznemiravajući simptomi bolesti društva i ne dovedu do rata, fašizacije, raspada vrijednosti, teške društvene krize dovode do dugotrajnih i ozbiljnih poremećaja u društvu koje karakteriziraju nihilizam, osiromašenje, dehumanizacija, rast nasilja i politički kaos. Prevencija prijetećeg zla, daleko je bezbolnija od liječenja teških posljedica negiranja, nemara i nečinjenja elita u sprečavanju njegova nepovratna bujanja. Prevencija je moguća samo uz svijest o opasnostima, odlučnost elita, spremnost cijelog društva na reforme, naravno, uz neizostavnu mirodiju zvanu društveni optimizam. Sasvim sigurno, ustvrditi da se Europa, pa i Hrvatska, nalaze pred vratima kolapsa demokracije i gospodarstva bilo bi ozbiljno pretjerivanje. Ali, bilo bi i podcjenjivanje ozbiljnosti sadašnje krize ne primijetiti kako je elitama bilo dugo vremena potrebno da sebi i javnosti priznaju kako postoji i globalna, u mnogim zemljama i lokalna duboka gospodarska kriza. U mnogim se zemljama, pa i Hrvatskoj, manifestira padom ili stagnacijom BDP-a, rastom nezaposlenosti i padom zaposlenosti, padom investicija i gospodarske aktivnosti, rastom dugova, propašću tvrtki, kako onih malih, tako i nekih zaista velikih. Osiromašenje širokih slojeva građana generira njihovo opravdano nezadovoljstvo i nepovjerenje u elite koje nisu pokazale sposobnost uočavanja i zaustavljanja krize. Grčki sindrom za sada je najdramatičniji primjer posrtanja društva blagostanja kakvim vidimo zemlje europskog kruga.
Na političkoj sceni, širom Europe jačaju netolerancija, rasizam i nasilje. Stranke koje opet eufemistički nazivamo radikalnim ili ekstremnim jačaju. Na izborima ostvaruju sve bolje rezultate, a politiku mržnje sve češće i sve uspješnije zagovaraju i u parlamentima i na ulici. I moramo se upitati je li nasilje motivirano mržnjom i isključivošću, a koje je kulminiralo pokoljem u Norveškoj, jest eksces ili uvod u globalnu “breivikizaciju”. Razumno je upitati se da li se Europa, pa i Hrvatska s njom vraća u tridesete godine prošlog stoljeća i hoće li se povijest ponoviti. Hoće li opet ljepota civilizacije izgrađene na načelima demokracije, bratstva i solidarnosti među ljudima, civilizacija koja je u filozofiji, znanosti i umjetnosti dala toliko ljepote, pokleknuti pred filozofijom i politikom zla. Plaše sličnosti s tridesetima, ohrabruju razlike. Europa je prepoznala svoju gospodarsku krizu i traži odgovore. Iako je teško ustvrditi da su rješenja pred nama, ipak, dašak optimizma postoji. I Hrvatska je prepoznala krizu. Još donedavna, elite nisu priznavale da kriza postoji. Sada je važno da svima vidljiva stvarnost dobije odgovor u gospodarskim mjerama koje će ozdraviti gospodarstvo i spriječiti da društvo potone u očaj siromaštva, nezaposlenosti i recesije, sa svim društvenim i političkim posljedicama koje ih prate. I kako Europa treba uspjeh i optimizam, isto to treba i Hrvatska. Ulazak Hrvatske u EU znak je optimizma i za Hrvatsku, i za EU. I Hrvatskoj i drugim zemljama u tranziciji on pokazuje da se napor na reformama isplati. Hrvatska je danas bolje društvo nego pred desetak godina. Istina, gospodarska kriza prijeti poništiti vidljive uspjehe u institucionalnoj izgradnji države, razvoju demokracije, borbi protiv korupcije, u znanosti, kulturi, sportu... Europi ambicija Hrvatske da joj se pridruži znači potvrdu njene atraktivnosti, znak da europske boje jesu poželjne, da uživaju povjerenje i država i građana. Danas je ipak bitno drukčija situacija nego tridesetih godina prošlog stoljeća, ponajprije zato jer je kriza ipak, mada kasno, prepoznata, jer se ne negira. Njome se danas bave vlade, političke i gospodarske elite, mediji, filozofi, sindikati...
Nitko još nije ponudio univerzalni recept o izlasku iz krize. Istina je, ekonomski stručnjaci, politika, uglavnom i svi ostali koji se bave krizom ističu da treba ojačati proizvodnju, otvoriti nova radna mjesta, osigurati investicije. Jedino, malo je tko to za sada uspio ostvariti u praksi. I najistaknutiji ekonomisti nude oprečne odgovore kada dođemo na teren konkretnih poteza koje bi trebalo povući na planu makroekonomskih mjera. Fokusirajmo se na Hrvatsku. Ipak, barem na načelnoj razini, postoji suglasje o nekoliko važnih reformskih poteza koje treba učiniti. Bez pretenzija na sveobuhvatnost rasprave o reformama, valja izdvojiti neke od reformskih pravaca. Prvi, smanjenje proračuna, nova je Vlada već povukla. Iako među stručnjacima postoje dvojbe jesu li rezovi bili dovoljno duboki, činjenica da je tako što po prvi put učinjeno u našoj praksi, razlog je optimizma. Drugi reformski potez, racionalizacija državne i lokalne uprave, njeno jasno profiliranje kao efikasnog servisa građana i gospodarstva, tek treba odlučno započeti. Naravno, ključ uspjeha nije puko rezanje broja zaposlenih. Štoviše, učiniti tako što bez odgovarajućeg socijalnog programa bilo bi kontraproduktivno. Kao što bi bilo pogubno mehanički shvatiti racionalizaciju uprave i ne razumjeti da rast kvalitete uprave nije moguć bez zapošljavanja novih, visokoobrazovanih kadrova. Slično je i s reformom pravosuđa. Uz kult neovisnosti pravosuđa, koji svakako treba beskompromisno njegovati, potrebno je razviti i kult odgovornosti za zakonitost i kvalitetu rada. Misliti da je moguće reformirati upravu i pravosuđe bez ozbiljnih strukturalnih i organizacijskih reformi, pri čemu mislim na nužnu reformu mreže jedinica lokalne samouprave i pravosudne mreže, iluzija je.
Poticanje gospodarstva i investicija, posebno stranih, nezamislivo je bez radikalne debirokratizacije gospodarstva. Jednom zauvijek, beskompromisno, potrebno je drastično srezati administrativne zapreke otvaranju i vođenju poslova. Iskustvo nam pokazuje da su broj “papira” potrebnih za neki posao i vrijeme potrebno za njihovo ishođenje, obrnuto proporcionalni broju i uspješnosti investicija. Iskustva pojedinih gospodarstvenika u labirintu propisa i administracije, kako malih obrtnika, tako i velikih ulagača, zastrašujuća su. I važno je razumjeti da velike, strukturne investicije nisu same ključ uspjeha. Male i srednje tvrtke, obiteljske tvrtke, obrte, poljoprivredna gospodarstva, također vape za debirokratizacijom, poreznim poticajima, stručnom pomoći. Uspjeh u iskorištavanju europskih fondova bit će prava slika naše sposobnosti da uspijemo u gospodarskim reformama. I tu, gospodarstvo s pravom očekuje stručnu pomoć države. Konačno, treba prijeći s riječi na djela i Hrvatsku zaista profilirati kao zemlju znanja. Iskustvo usporedivih zemalja pokazuje da su uspješne samo one koje prihvatile nove tehnologije, koje su mlade naraštaje učinile spremnim da, i u gospodarstvu, i u upravljanju državom, iskoriste nova znanja koja onima koji ih imaju daju nemjerljive komparativne prednosti. Praktično gledano, potrebno je prestati fingirati Bolonju i primijeniti je u duhu njene izvorne ideje: skratiti put iz klupa do tržišta rada, uskladiti potrebe tržišta rada i obrazovne procese i pri tome ne zaboraviti da obrazovni sustav ima i odgojnu funkciju koja uključuje njegovanje kulta rada i pozitivnih vrijednosti. Pri tome, usklađivanje s tržištem rada nikako ne znači njegovanje fah-idiotizma.
A što je s posljedicama?
Svestrano obrazovanje jamči da mlada generacija neće potonuti u nihilizam i da će se lakše prilagođavati čestim i velikim društvenim promjenama, pa i onima na tržištu rada, koje se mogu očekivati u ovim turbulentnim vremenima. Obrazovanje mora uključiti i poticanje samopouzdanja, optimizma i svijesti da svoju sudbinu ljudi niti mogu niti smiju staviti isključivo u ruke države. Kada govorimo o reformama, ključno je pitanje imamo li kapaciteta, društvenog i individualnog, za njihovo provođenje. I da li reforme koje prema stručnim kriterijima treba provesti, posebno one vezane za radno zakonodavstvo i tzv. fleksibilizaciju radnih odnosa smijemo provoditi bez socijalne osjetljivosti, vođeni samo matematičkim izračunom efekata pojedinih mjera. Više sam puta isticao kako država nema puno smisla ako nije socijalna, ako svim svojim građanima ne pruža barem minimum socijalne sigurnosti i perspektivu pristojnog života. Takav stav sigurno ne znači odricanje da se provedu potrebne reforme. Znači tezu da društvene procese ne možemo voditi samo koristeći matematičke izračune, već da moramo voditi računa i o društvenim promjenama i posljedicama koje donose.
Pravedan raspored tereta krize, koji uključuje svijest da maksimalizacija dobiti danas, može biti nemjerljiv gubitak sutra, temelj je društveno odgovornog poslovanja. S druge strane, rasprave o reformama poput racionalizacije državne uprave i pravosudne mreže, mogućeg smanjivanja broja jedinica lokalne samouprave, jasno pokazuju Ako uznemiravajući simptomi bolesti društva ne dovedu do rata, fašizacije, raspada vrijednosti, teške društvene krize dovode do nihilizma, osiromašenja, dehumanizacije, rasta nasilja i političkog kaosa da psihološki i politički kapacitet za provođenje reformi nije uvijek dobar. Jasno je vidljiv fenomen da je najveći dio scene za reforme, ali do trenutka dok one ne zakucaju na kriva vrata. Svi su za ukidanje nefunkcionalnih sudova, dok to nije sud u mome gradu. Svi su za smanjenje broja općina, ako nije moja općina. I tu najčešće nema stranačkih razlika. Kroz povijest, ne može se naći primjer društva koje je uspjelo, koje je pobijedilo krizu, a da kod građana i elite, političke, gospodarske i duhovne, nisu postojali svijest o potrebi reformi, odlučnost da se one provedu, racionalan pristup reformama i onaj čarobni začin bez kojega nema uspjeha - optimizam.
Često me u razgovorima pitaju kako pobuditi optimizam kod ljudi koji su netom izgubili posao, kod ljudi kojima propadaju tvrtke, kod onih čije obitelji i doslovno gladuju, kod građana koji dnevno čitaju o kriminalu i zlouporabama vlasti. Istina je, puno je ružnog u našoj svakodnevici. Ali, osvrnimo se, imamo i sjajnih primjera uspješnosti, ima tvrtki koje proizvode, izvoze, plaćaju dobre plaće i porez državi, umjetnika svjetske reputacije, znanstvenika koji su zadivili svijet, beskompromisnih boraca protiv korupcije, sjajnih sportaša, ljudi koji su radom, upornošću i znanjem ostvarili zadivljujuće rezultate. Možemo li njih imati kao uzor, možemo li svakom mladom momku ili djevojci reći kako možda i on ili ona mogu ostvariti uspjeh? Možemo li i sami, kako to često čine prijatelji iz Europe i svijeta, prepoznati i ono dobro što smo napravili u dvadeset godina naše državnosti? I konačno, možemo li osvijestiti da se samo napornim radom može ostvariti blagostanje, da nema nigdje, ni u politici, ni u gospodarstvu, nema čarobnog štapića kojim bi se bez rada i njegova poštivanja moglo doći do uspjeha? Naravno, ako prije toga dovršimo ozbiljno počet posao i aždaju korupcije i kriminala definitivno pobijedimo. Siguran sam, da Hrvatska sve to može.