Izdanje:
Susjed, molim, jel’ možete otvoriti, trebam vas hitno, hitno – začulo se nakon zvona na domofonu. Pustio sam čovjeka u haustor, dočekao ga na stepenicama i kad je došao gore bilo mi je jasno da ga nikad nisam vidio. Dakle, najprije on nije susjed, a onda sve ostalo što će reći gubi bilo kakvu vrijednost. Naravno, priča je bila jezivo banalna i očekivana. Znadete već dijete, zdravlje, baš mu sad nestalo gotovine, dakle sve što vas treba dirnuti i odagnati i najmanju sumnju u ispravnost odluke da ćete mu dati novac. Gledao sam ga kako stoji dvije, tri stepenice niže i ni sam ne vjeruje u ono što priča i kako preda mnom titra hologram budućnosti koja nam doslovno i simbolično kuca na vrata.
Odvrtio sam si film. Danas još ovakvi i slični njemu kontrolirano agresivnom prevarom pokušavaju doći do sitnog novca. Uskoro će, nakon gore spomenute molbe da otvorite vrata prvom susjedu, uslijediti udarac u glavu, bez ikakve predigre i upozorenja, i neće se očekivati novac koji ćete biti spremni dati, već će vam uzeti sve što će pronaći u stanu. Razbojništvo je ušlo u socijalu, a objektivne potrebe i neimaština sve šireg sloja ljudi postale su temelj opravdanju da se društvena nepravda može rješavati presingom lažne osvete. Kao što je i povećanje PDV-a stvorilo psihološku pretpostavku kod ljudi da je nakon toga normalno da uslijede poskupljenja, na što su se svi brže-bolje nakačili i požurili s općenarodnim veseljem korigiranja cjenika. U tom paklenom krugu sirotinja prosi od sirotinje, a razbojnici skraćuju formalnu putanju oduzimanja novca na golu silu. Sad zamislite društvenu situaciju u kojoj postoji kriminal sasvim precizno inkorporiran u sve društvene sfere, i da vam je ta činjenica prihvatljiva. Čini vam se nemoguće? Mislite da vam to vaši standardi osjećaja za pravdu ne bi mogli otrpjeti? Dobro.
Onda zamislite društvo u kojem sve djelatnosti bivaju na udaru golog razbojništva, bez i najmanjeg obzira i najlabavijih pravila. Razbojnici u socijali, zdravstvu, crkvi, obrazovanju, vojsci, sportu, u radnim odnosima, bankarstvu, čak i u politici koja je kao temeljna “zločinačka organizacija” inaugurirala pojam rastezljive razbojničke prihvatljivosti, nazvavši je državom. Čini li vam se poznatim? Susrećete li ovaj model u vašem dvorištu? Razbojništvo je, htjeli mi to priznati ili ne, postalo sastavnim dijelom naše svakodnevice. To što će me još neko kratko vrijeme ulični prevaranti pokušati samo lagati da bi došli do mog novca, slaba mi je utjeha u kontekstu da mi telekomunikacije, autoindustrija, prehrambena i komunalna poduzeća, religija, krvopijske banke bez trunke suzdržanosti razbojnički otimaju zadnju lipu, i to već čine godinama zamotano u prigodnu zakonsku regulativu i klasičnu ljudsku bedastoću kako se tu ipak radi o nama. Ne, nikada se nije i nikada se neće raditi o nama. Riječ je isključivo o novcu i sve što se posljednjih nekoliko stoljeća događa jest traženje načina da se skrati put za otimačinu i da se ionako sve manji iznos novca što kraće zadržava u mojim rukama.
Originalni članak objavljen je u tisku