Izdanje:
Argentina je pronašla ogromne zalihe nafte i plina pa je, ohrabrena, otela (nacionalizirala) 51 posto domaće naftne kompanije YPF koja je od 1999. u vlasništvu španjolskog REPSOL-a. Riječ je o političkoj magli: o nostalgiji za energetsku suverenost koja je izgubljena prije dosta desetljeća. Uostalom nova će nalazišta moći biti eksploatirana tek pomoću Amerikanaca ili Kineza. Mislim da znam o čemu pišem jer sam 1982., na zalasku argentinske vojne diktature, neko vrijeme boravio na tadašnjem ponosu argentinske naftne industrije - na plutajućoj naftnoj platformi Enrique Mosconi, koja je vršila eksperimentalna bušenja na kontinentalnom moru, dok se kompanija za koju sam tada radio, bavila održavanjem kako same strukture tako i svih sustava platforme. YPF (Yacimientos petrolíferos fiscales) doživjela je pedesetih i šezdesetih veliki rast na svojim bušotinama u Patagoniji, pa je indirektno povukla mog djeda i oca iz Buenos Airesa (gdje sam se taman bio rodio) prema jugu, tako da je moj život trajno opečaćen razvojem te kompanije.
Shvatiti pozadinu afere
Te 1982. godine, prijelomne iz više razloga, kada je počelo postajati jasno da Argentina bez kapitala i dostatne tehnologije ne stiže razviti vlastitu naftnu industriju bez odustajanja od peronističkog principa “svetosti” energetskog suvereniteta, donio sam odluku da će u mom životu prednosti dobiti novinarska struka, u kojoj sam aktivan od 1979. godine, umjesto strojarska iz koje sam diplomirao radom o naftnim bušotinama na kopnu. Ovom članku dajem osobni tonkako bih pojačao slikovitost kojom ću opisati zašto je početkom osamdesetih za iole upućene bilo shvatljivo to da je Argentina rat za energiju igubila isto kao što je izgubila rat s Engleskom za Malvine (Falklands), gdje se, da paradoks bude veći, uskoro počinje s eksploatacijom velikih zaliha nafte. Od tada su nalazišta godišnje gubila u prosjeku tri posto proizvodnje, pa se tako došlo do porazne činjenice da je nacionalna naftna kompanija lani morala uvesti sirovine za 12 milijardi dolara. Bez ovoga uvoda teško će se shvatiti pozadina afere koja trese Argentinu i svijet energenata jer najavljuje mogući trend kod zemalja u usponu. Ali, pojasnimo to odmah na početku, osim toga što su YPF i Ina upravljačka prava strancima ustupile u takvim vremenima u kojima su istražitelji i sud mjerodavnije instance od gospodarskih rubrika domaćih i stranih tiskovina, to je sve za što možemo ustvrditi da je zajedničko argentinskoj i hrvatskoj nacionalnoj naftnoj kompaniji.
No, to ne znači da nas se sudbina YPF-a ima ticati kao samo još jedna posebnost daleke južnoameričke zemlje. Jer, primjerice, nigdje nije zapisano da je nemoguće da jednog dana, oslobođeni od korupcije koja je u Ini-Molu sve evidentnija, Hrvati neće odlučiti braniti nacionalne boje kao što su se Mađari branili od austrijskog OMV-a. Ili i još žešće kada Hrvatska postane članica Unije, jer dok smo pred vratima EU, to je naprosto nemoguće. Profesor Igor Dekanić, možda ponajbolji stručnjak za pitanja energije i globalizacije, u knjizi “Nafta – blagoslov ili prokletstvo” (Golden Marketing, Zagreb, 2007), pojašnjava ono što se događa: “Kratkoročne potrebe, interesi kapitala te izazovi postizanja i održavanja političke moći nadvladavaju razumne dugoročne ciljeve štednje energije.” To je, kaže, tamna strana energetskog paradoksa. Pišemo o ovoj temi jer je poučna: eksproprijacija 51 posto kapitala YPF-a, mjera koja je donijeta u argentinskom parlamentu ogromnom većinom, u koju je ušao čak i senator i bivši predsjednik Carlos Menem koji je 1999. prodao YPF Španjolcima, sasvim sigurno neće vratiti Argentini “energetsku suverenost”, kako tvrdi argentinska predsjednica Cristina Fernández de Kirchner.
Poznavajući moju rodnu zemlju i sjećajući se onih argumenata zbog kojih sam napustio naftnu industriju i u potpunosti prigrlio novinarstvo, a onda i teologiju, bez ikakve bojazni da ibih pogriješio kazat ću da će se moji sugrađani uskoro naglo probuditi iz ovoga nacionalističkog i populističkog snivanja. Kao što nikada neću moći u potpunosti razumjeti fenomen prisutan kod glasača HDZ-a, na jednaki način nikada neću biti u stanju razumjeti lojalnost vrlo ozbiljnih razmjera argentinskoga naroda prema peronizmu - političkoj sili koja se sastoji od nacionalizma, marksizma, fašizma, populizma i svih drugih izama zbog kojih veći dio Latinske Amerike, unatoč rastu srednje klase u nekim zemljama, i dalje ostaje siromašan i nerazvijen, i to bez obzira što je svaki puta kada je bio na vlasti peronizam osiromašio i pokrao zemlju. Pa ipak, brojke su neminovne i politika gospođe Fernández de Kirchner samo što nije krahirala. Godine 2005., na početku izlaska iz bankrota koji se dogodio 2001., prema riječima ministra gospodarstva koji je izveo tzv. “argentinsko čudo”, Roberto Lavagna, pomoć države osiromašenim slojevima, kojima peronisti uvijek kupuju podršku glasača, bio je 614 milijuna eura, a lani se taj iznos popeo na 13.300 milijuna eura što znači da je porastao 22 puta! To je naprosto neodrživo i argentinska predsjednica može odabrati između dvije mogućnosti; ili nastaviti populističkom politikom i zemlju opet dovesti do provalije ili uvesti restrikcije i izgubiti izbore.
Udaranje po džep
U Već sada, kaže Lavagna, realna inflacija u Argentini iznosi oko 25 posto, iako je predsjednica priznaje samo 10 posto. Stoga se argentinska vlada odlučila, kako je već činila u prošlosti, na potez kojim će izazvati oduševljenje širih slojeva, ali ne i onih koji razumiju ekonomiju. Argentina je u novije vrijeme već udarila po džepu multinacionalnih kompanija, a predsjednica Fernandez zaprepastila je investitore time što je 2003. nacionalizirala poštu, koju su do tada držali Španjolci, 2006. je nacionalizirala AYSA-u, nacionalne vode, a 2009. je nacionalizirala Aerolíneas Argentinas, koji su također kontrolirali Španjolci. Nedavno je vlada Cristine Fernández de Kirchner nacionalizirala privatne umirovljeničke fondove, a zatim promijenila zakone tako da može koristiti rezerve Centrale narodne banke kada god se sjeti. Ali tek je nacionalizacija YPF-a digla narod na noge. Doduše, ne pale se španjolske zastave kao što se pale britanske, ali je retorika slična onoj od prije 200 godina kada su se španjolske kolonije odlučile osamostaliti u krvavom ratu.
Da neće sve proći samo tako upozorenja su Financial Timesa, po kojem Argentina može zaboraviti da će je strani investitori ubuduće shvaćati kao ozbiljnu zemlju, ili Bloomberga koji navodi da su sličnosti Argentine i Venezuele sve veće i sve strašnije. Argentinske vlasti tvrde da YPF-Repsol nije dovoljno investirao u naftni sektor i povećavao proizvodnju. Očekuje se da će Argentina ove godine uvesti prirodnog i ukapljenog plina u vrijednosti od 10 milijardi dolara zbog rješavanja energetske krize. Predsjednik Uprave Repsola Antonio Brufau rekao je da će kompanija pokrenuti pravnu bitku protiv tog plana, te je optužio argentinsku vladu da tim potezom pokušava smiriti rastuće nezadovoljstvo u zemlji. Španjolska vlada dala je potporu Repsolu, snažno se usprotivivši planu nacionalizacije, te upozorila da bi to Argentinu moglo izopćiti iz međunarodne zajednice. Španjolska je najveći strani ulagač u Argentinu, ispred SAD-a. Repsol će kao naknadu za svoj udjel u YPF-u tražiti 10,5 milijardi dolara, jer cijela kompanija vrijedi 18,3 milijardi. Nakon što su objavljeni planovi o nacionalizaciji, glasnogovornica Europske komisije Pia Ahrenkilde Hansen otkazala je sastanak zakazan za četvrtak i petak, na kojem se trebao raspraviti gospodarski ugovor između EU i Argentine te bilateralni trgovinski odnosi. Predsjednik EK Jose Manuel Barroso ranije je izjavio da je “ozbiljno razočaran” odlukom Argentine o nacionalizaciji YPF-a, a Ahrenkilde Hansen također je upozorila da to “stvara nesigurnost koja ne pomaže zajedničkim gospodarskim odnosima i gospodarstvu u cjelini”.
Problem koji sam bio detektirao kada sam radio u naftnoj industriji i kada o ključnim problemima Argentina nije mogla ići dalje bez znanja američkih, francuskih ili norveških inženjera, sada je maksimalno povećan. Osim ukoliko bi se politika promjenila za 180 stupnjeva, Argentina će još više biti ovisna o uvozu sirovina što će jačati proces propadanja industrije i povećat će opće siromaštvo. U studenom 2011. YPF je izvijestio da rezerve nafte na najvećem nalazištu, pronađenom godinu dana ranije u pokrajini Neuquen (Vaca muerta), iznose još oko 28.500 milijuna barela. I to je bio detonator.
Sami protiv cijelog Svijeta
Ohrabreni tim otkrićem peronisti su si umislili da mogu protiv cijeloga svijeta, da će Argentina biti opet energetski suverena i da će se vratiti stara slava YPF-a, ali je zato trebalo potjerati Španjolce. Stručnjaci, kao i mi prije 30. godina, znaju međutim da Argentina nema ni snage, ni tehnologiju ni kapital da provede tu zamisao, da će u taj bazen nafte, prije ili kasnije zaroniti Amerikanci ili Kinezi. Umjesto da se u suradnji s dioničarima YPF dokapitalizira i ojača, on je sada opet na pladnju. Da skratim, argentinska strategija ne govori o razvoju, nego sasvim suprotno. I čini se da bi ovdje bolje odgovaralo znanje Sigmunda Freuda nego Karla Marxa kako bismo shvatili što i kako čine i misle Argentinci jer Cristina stalno dovlači svoj narod na kauč kod psihologa. Umjesto da uče od Brazila ili Kolumbije, koji su nekoć bili uvoznici energije, a sada diktiraju pravila igre, što brazilski Petrobras svakako čini, vlasti u Buenos Airesu pokazuju da nisu ništa naučili: ni kako upravljati, ni kako razvijati, ni kako akumulirati. Ovome novinaru ne može biti olakšanje što više ne živi u Argentini. Svaki puta kada točim gorivo u vozilo pitam se jesam li (ne)sretniji danas kada kao novinar znam da nam se ne piše dobro ili sam to bio kao dvadesetogodišnjak kada sam znao da su moje bitke unaprijed izgubljene.