Izdanje:
Svatko zna što je inflacija kad napušta trgovinu. Mnogo se rjeđe razmišlja o blagom ili žestokom gubitku vrijednosti na drugim područjima života, iako su znakovi očiti. U suvremenoj kulturi postoji izrazita inflacija tekstova. Nije posrijedi samo dosad neviđeno mnoštvo tekstualnih tvorevina, od dugih poruka elektroničkim putem do knjiga u krcatim izlozima. Preobilje samo po sebi doduše otežava recepcijske tokove, ali ne ugrožava ugled kategorije teksta. To čine mnogi blogerski izljevi koji s razumnom komunikacijom nemaju veze, nego samo tvore građu za dijagnostiku psihoneurotičkog ponašanja.
Psihoza je uvijek bilo, ali nije bilo mogućnosti da se simptomi tehnički transportiraju u mah na široko i nadaleko. Danas je ideja brzog prenošenja informacija, od Morseova izuma do najnovijeg mobitela, zapravo pervertirana: specifični etos te zamisli (upozoravanje na opasnost, hitna pomoć, spašavanje, požar, liječnička intervencija) obuhvaća u suvremenom manijakalnom telefoniranju i udaranju po tipkama kompjutora samo dvadesetak posto obavijesti u izvornom smislu. Na to se odnosi misao Umberta Eca (koji nije samo velik pisac nego i sveučilišni profesor informatike) da je mobitel sprava za liječnike, bolesnike, vatrogasce. To je krajnje poentirano, hiperbolično rečeno, ali u jezgri istinito. Međutim, svakodnevna praksa u većini zemalja u oštroj je opreci s Ecovim savjetom. U novčanoj inflaciji hrpe novčanica imaju malu kupovnu vrijednost; a u svijetu komunikacije bezgranično mnoštvo riječi često ne sadrži one sastavnice koje opravdavaju primjenu pojma informacije. Prema znanstvenim mjerilima obavijest, naime, mora zadovoljiti – najjednostavnije rečeno – kriterij proširenja znanja o zadanom kontekstu.
Nepotrebno ponavljanje, suvišak u informacijskom sadržaju (redundancija), i puko navođenje podataka koji su pošiljatelju poruke i njezinu primatelju dobro poznati, sve se to ne može definirati kao informacija. Brbljanje je kolokvijalan naziv za ne-informaciju (koja se ne bi smjela brkati s dezinformacijom). Ukratko, živimo, više negoli ikoja starija kulturna epoha, u razdoblju brbljanja, oralnog i grafičkog. Uglađenije rečeno: inflacija, obezvređivanje riječi, obuhvaća široko područje, na kojemu se razgovorni nelogični iskazi isto tako gomilaju kao i fikcionalni tekstovi koji se sastoje od naplavina stereotipa i trivijalnosti. U suprotnosti s inflatornim, trivijalnim tekstovima nalaze se djela čija se vrijednost može definirati na temelju prisutnosti specifičnih umjetničkih informacija, to jest proširenja senzitivnih poruka i podataka koji omogućuju dublji uvid u ono što se naziva conditio humana. No postoji i poseban oblik jezične inflacije, fenomen koji prije svega vlada na tlu ideologija.
Ovdje se radi mahom o pojedinim riječima, koje se često pojavljuju istrgnute iz konteksta. No, povijest takvih riječi pokazuje da je kontekst ionako suvišan, jer mu je značenje zadato nekim dogmatskim ideološkim smjernicama. Rezultat: one s vremenom gube svaki smisao, jer zbog inflacijske uporabe izmiču svakoj kritičkoj provjeri. One postaju instrumenti jezične manipulacije, svjetonazorne draperije ili političke toljage. Jedna od najčešćih riječi iz političkih zaliha glasi: demokracija. Iskustvo pokazuje da značenje toga pojma ovisi o tome gdje se nalazimo.
Originalni članak objavljen je u tisku