Izdanje:
“ U zadnjih 30- tak godina prvak finske kinematografije Aki Kaurismaeki počastio nas je čak sa 16 i više nego pristojnih filmova. I dok bi se unatoč majstorovim riječima za neke usudili tvrditi da su remek-djela („Calamari Union“, „The Match Factory Girl“, „Boemski život“, „Unajmio sam plaćenog ubojicu“...), istina je da je vlasnik lounge kluba „Dubrovnik“ u centru Helsinkija, za razliku od dosta svojih kolega, uvijek sigurna oklada za kvalitetan odlazak u kino. Malo toga se što se tiče Kaurismaekijevog stila promijenilo od njegovih niskobudžetnih početaka. Kao i uvijek ključni pridjev koji najbolje opisuje njegovo stvaralaštvo skriva se iza engleske riječi ‘deadpan’ – što bi na hrvatskom značilo „komičan zahvaljujući potpuno bezizražajnom licu (unatoč smiješnoj situaciji)“. Takvu vrstu humora krajem 80-ih promovirali su američki nezavisni autori poput Jima Jarmuscha i Hala Hartleya, a paralelno im se na drugom kraju oceana pridružio i Kaurismaeki. Ono što „Le Havre“ čini bitno drugačijim od dosadašnjih Akijevih retro eskapada (naravno, i ovdje je prisutna pomno odabrana scenografija čvrsto ukotvljena u 60-te) je političnost priče o malom senegalskom emigrantu kojeg glavni lik filma, ostarjeli dobronamjerni alkos Marcel Marx (inače lik iz „Boemskog života“) skriva od policije. Samim imenima glavnog junaka (Marcel Marx je spoj Marcela Carnea i Karla Marxa) i njegove bolesne žene Arletty (ime protagonistice kultnog Carneovog filma snimljenog u doba 2. svjetskog rata ‘Djeca raja“) Kaurismeaki već poziva na svojevrsnu humanističku revoluciju protiv današnjeg okrutnog kapitalističkog poretka, a s poetsko optimističnim krajem filma daje nadu da je korjenita promjena moguća. Kamo sreće kad bi pokret otpora stvarno počeo u kinu. (I. Ramljak)