Skoči na glavni sadržaj

Koalicijski pijevac u žutoj majici kukurikat će o crvenoj Hrvatskoj

Bez anestezije

Izdanje:

Oporba možda i dobije izbore, jer joj u ovoj situaciji previše toga ide u prilog, ali to je premalo da bi se uspješno vladalo i što je još važnije, da bi se dobilo povjerenje građana za mirno provođenje nužnih mjera

Kukuriku koalicija je, čini se, odlučila. Hrvatska neće pocrvenjeti ako oni pobijede. Ona će, najavljuju, požutjeti. Za simbol kampanje je izabran pijetao (moćni peteh, što bi u naletu inspiracije dijalektom rekao Zoran Milanović), a boja kampanje bit će žuta. Koalicija se time prestaje braniti od naziva Kukuriku i prigrljuje pijevca kao simbol nove zore koju oni već mjesecima najavljuju, doduše ne baš čestim i uspješnim kukurikanjem. Sporazum s građanima, kako su nazvali svoj program s 21 točkom - što neodoljivo podsjeća na Sanaderovu jamstvenu karticu kojom se svojedobno dičio - neće tako biti podvučen crvenom esdepeovskom bojom, niti narančastom haenesovskom, niti će biti bijel poput istarske koze. Bit će žut. Za koaliciju je to boja sunca i optimizma, vjeruju da će je takvom percipirati i građani no prije će ih morati uvjeriti da peteh nije samo prigodno napuhani petelinček, pjetlić koji se junači kljucajuci po svom malom dvorištu jedini uvjeren da je doista gazda, već pravi pijevac. Program kojeg su predstavili u četvrtak u Tvornici kulture ne odaje međutim taj dojam. Prilično je, naime, anemičan i općenit, a inzistiranje na tome da se radi o sporazumu s građanima govori da se želi podijeliti odgovornost: građani će birajući Kukuriku unaprijed prihvatiti i sve ono teško što će vlast morati obaviti ‘da bi njima bilo bolje’, ali u tom savezništvu će politika više ili manje uspješno i vješto vući poteze, a građani će ih, kakvi god ti potezi bili, morati otrpjeti. Na prvu, ideja nije loša, iako nije originalna. Partnerstvo s građanima uvijek je zgodna priča, jer daje privid da svi zajedno odlučuju. No može biti i zamka, kako za politiku koja je nudi, tako i za građane koji je prihvaćaju kao gotovu stvar. I zato je posve jasno zašto Kukuriku koalicija tako u biti stidljivo nudi svoj program. Da ih se stalno ne proziva ne bi ga najradije uopće predstavljali, ali ako su već odlučili sigurno je da je to trebalo drugačije izvesti. Ako se već htjelo uletjeti u prostor HDZ-ove kampanje, koja je, prije afere oko crnih fondova, trebala kulminirati subotnjom feštom u Areni, onda se trebao napraviti pravi happening na glavnom zagrebačkom trgu, trebalo je u subotu pustiti stotinjak najprepoznatljivijih ‘kukurikavaca’ među građane i pokazati da savezništvo koje nude ima uporište. Trebalo je naprosto oteti dio medijskog prostora HDZ-u i umjesto zatvaranja u neku dvoranu, što je HDZ-ov model, pokazati da je Kukuriku drugačiji. Ovako se medijskom prezentacijom u Tvornici odradio jedan uobičajen skup nakon kojeg se gotovo nema što analizirati, jer niti jedna inicijativa nakon mjeseci djelomičnog puštanja u javnost ne zvuči novo i zanimljivo. Prave mjere se još uvijek u stvari kriju, jer među njima ima i onih koje sigurno ne bi prošle kod građana i za sada je jedino izvjesno da pravi Kukuriku program nema 21 točku, koliko će se pokazati narodu, nego samo dvije. Prva se svodi na pitanje građanima žele li još četiri godine grozne HDZ-ove vlasti. Na nju se očekuje većinski odgovor: Nećemo. I druga je: razlika u anketama je još uvijek velika, a možda nakon zadnjih afera bude i veća, D’Hondt nam ide u prilog i izbori su praktično već dobiveni. Možda dovoljno da se u ovakvoj situaciji, u kojoj im gotovo previše toga ide u prilog, dobiju izbori, ali premalo da bi Kukuriku uspješno vladao i, što je još važnije, premalo da se dobije povjerenje građana za mirno provođenje mjera bez čega bi nova vlast mogla vrlo brzo doći na udar kritika, a koalicija se počela urušavati. Neambicioznost predstavljenog programa u stvari prikriva osnovnu manu koalicije za koju se očito još traži rješenje: sastavljena je od stranaka koje ne dišu koordinirano. SDP-ovi su prvaci u rijetkim istupima uglavnom raspravljali međusobno se gložeći, a HNS-ovi, iznervirani inertnošću najjače stranke, iznosili svoje programe kao da nikog drugog u koaliciji i nema. IDS i tako vodi svoju politiku i pitanje je zašto je uopće u koaliciji, a da postoji HSU već su zaboravili valjda i članovi HSU-a, kamoli ostali umirovljenici. Ne čudi stoga što je prezentacija bila relativno kratka, što se za naivne tumačilo modernim pristupom kampanji, jer u pozadini ipak stoji neusklađenost sadržaja i izostanak volje da se umjesto ministarstava jasno podijele konkretne obveze. Istina, izborni programi u pravilu zvuče isto i dosadno, ali sigurno bi bilo zanimljivo čuti što će se raditi u prvoj godini vladavine, što je to što će raditi Kukuriku, a što ne bi radila i HDZ-ova vlast. Lako bi bilo da se precizni hodogram krije samo od građana, ali njega naprosto nema. Ni stranački ljudi ne dobivaju odgovore na konkretna pitanja, program je predstavljen medijima prije nego stranačkim tijelima. I dok dio članstva na terenu veselo čeka majice s otisnutim žutim pijetlom kako bi startali s kampanjom, drugi se dio pita trči li se sprint ili maraton. Je li važniji šampanjac u noći s 4. na 5. prosinac ili sve ono nakon njega.