Izdanje:
Čini mi se da Radimir Čačić nema nikakvog razloga za ostankom u vladi. Nit će potaknuti pozitivne promjene do rujna ove godine, nit će uspjeti sam, kako je priprijetio, izvući zemlju iz krize do ožujka iduće godine. Razlog je posve jednostavan i s njime se svi trebamo pomiriti; koncept države blagostanja je umro. Zapravo umire još od 1973. i prve velike naftne krize, ali se nikada nije poželjelo otvoreno suočiti s tom istinom, već se privremenim manevrima odlagao predvidljiv kraj, bez želje i namjere da se udari u glavu problema i da ga se time počne rješavati. Pogledamo li u grubo državu danas ona je svu svoju umjetnost driblanja s proračunom svela na rezanje povlastica i podizanje poreza. Ne treba biti pretjerano velik genije da se dosjetiš tako nečemu, samo treba biti dovoljno bezobrazan da se usudiš toliko krvnički zajahati raju i mamuzati je do granice prihvatljive boli koja će je, doduše raskrvariti, ali je neće natjerati i da iskrvari. Dobro, barem ne prebrzo. I dok se tako država svodi na golo reketarenje, uvijeno u fini celofan parlamentarnih rasprava i legislativnog legitimiteta, dotle se kod običnog čovjeka još uvijek može naslutiti trag iluzije da vladajuće garniture čine sve da se kriza riješi. No, istina je potpuno drugačija i u svjetlu umiranja ideje države blagostanja ona može značiti isključivo da krize nisu privremeno, nego su trajno stanje, vrijeme koje se smišljeno proizvodi da bi se moć državnog aparata opredmetila do onog stupnja kad samome sebi postaje svrha. Nemoguće je bilo koju ozbiljnu zamisao izlaska iz krize zasnivati isključivo na rezanjima, oduzimanjima, povlačenjima, poskupljenjima. Svi ti postupci vode do proždiranja esencije, a kada se to dogodi teško je za očekivati da se bilo kakav plan obnove može graditi na terenu bez temelja. Govoreći u svjetlu hrvatskog iskustva o državi blagostanja, onda mi Hrvati imamo još jedan dodatni, gotovo psihopatološki uteg koji nas čini još ranjivijim, a s druge strane tupavo trpećim.
Činjenica da smo pravo na vlastitu državu kroz stoljeća čekanja sveli na gotovo transcendentalne forme, dovela nas je u uvjerenje da će čin njenog materijaliziranja značiti apsolutno ostvarenje svih naših ambicija. Tako za Hrvata hrvatska država nije mogla biti drugačija no pravedna, mudra, socijalna, bogata, poštena, jednom riječju država blagostanja. Ostvarivši pravo na svoju državnost baš nekako u vremenu kad je na globalnoj razini država blagostanja već uvelike bila prikopčana na respiratorne aparate, Hrvati su odjednom shvatili da bez obzira što ta njihova država nosi i formalno narodnosno ime, u praksi se sam aparat ponašao kako se samo znade ponašati država; lažno, pokvareno, lopovski, nemilosrdno, korumpirano. Zato je hrvatsko neshvaćanje situacije bilo posve očekivano. Pa smo, zbunjeno, pristajali na čekanje boljih vremena, pili smo opravdanja kako smo usred planetarne krize i pristajali smo na sve samo da bi opravdali da je “od gorke istine mnogo bolja slatka laž”. Možda je najplastičniji put tog olakog mirenja sa situacijom priča o haraču kojeg je uveo HDZ i koji je svojom privremenošću izazvao reakcije u stilu “ma dobro je, pa uzimaju nam samo dva posto od plaća” i time otvorio vrata sadašnjoj vladi da gotovo bez buke dodatno oporezuje plaće i da sve to s nama na čelu, a kako bi rekao jedan od tipičnih predstavnika današnje javne prakse, dakle da sve to prođe lešo. Jasno je da je izraz trebao biti lišo, i da se spomenuti nije igrao riječima, jer toj igri nije dorastao, ali je u toj svojoj mahnitoj uskogrudnosti nenamjerno i nevjerojatno točno opisao stvar; vlada je doista prošla lišo, a mi smo doista prošli lešo. Sjećate se priča koje smo godinama slušali kako će, kad se osamostalimo, Slavonija hraniti pola Europe, dok će se ona druga polovica kupati kod nas na Jadranu.
Umjesto toga danas odmatate češnjak iz Kine, čačkalice iz Rusije, a da bi zavrnuli ruku kojem gostu i prisilili ga da navrati na najljepše more na svijetu priželjkujemo krizu i nemire kod susjeda i na tim njihovim socijalnim anegdotama gradimo svoju ugostiteljsku strategiju. Ne znam jesmo li napokon shvatili da od države blagostanja neće biti ništa, da je ne treba čekati, niti treba vjerovati u nužnost poreznih nameta ili rezanja prava, a ponajmanje u privremenost istih. Jer zašto bi vam netko vraćao ono čega ste se dobrovoljno odrekli? Država neće donijeti bolje, jer ono što je za vas bolje, za državu je gore. Socijalna pravda je iluzija koju si konzekventan aparat neće priuštiti, budući mu isključivo stvara probleme i otegotne okolnosti u jednostavno zamišljenom procesu otimanja vašeg novca. Ono što iz svega toga proizlazi jest da narodu ne treba novi koncept izlaska iz krize, nego mu treba novi koncept države. Koncept države ne mijenja se još od njezinog prakoncepta i svi elementi postavljeni tada još su i danas u funkciji. Zato je i ideja države blagostanja umrla prije no što se uspjelo postići blagostanje u državi. Današnja tragedija svaka nacionalne države jest da je upravo ona obesmislila naciju čijim imenom opravdava legitimitet svog postojanja. Države bi trebale ponijeti imena najvećih sponzora, s kojima je nacionalno odavno izgubilo svaku bitku.
Živjeti u zemlji s imenom nekog telekomunikacijskog, naftnog, elektronskog ili narko-kartelskog diva ostavljalo bi puno manje dvojbi i zabune, a puno više decidiranog poštenja nego ova sadašnja jeziva situacija u kojoj ispada da se četiri i pol milijuna Hrvata borilo za svoju državu samo da bi im ona rezala prava. Tako su nas sve lijepo nataknuli da smo, eto, danas stvarno svoji na svome.