Izdanje:
Arhiv VL/Pixsell
Kako biste reagirali i na najmanju tezu da kultura u Hrvata ovisi o velikim komunikacijskim tvrtkama, bankama, hotelijerskim lancima i proizvođačima? Uhvatili biste se za glavu, ali stvarno stanje, u praksi gledano, doista nije daleko od toga. Pogledajmo događaje koji su najviše medijski i po masovnosti odjekivali protekloga ljeta: T-Mobile INmusic festival na zagrebačkom Jarunu, Avantgarde Jazz Festival u Rovinju, šibenski festival Terraneo, filmski festivali Motovunu i Vukovaru... Ne treba preskočiti Dubrovačke ljetne igre ili pulski filmski festival, ali te su državne manifestacije davno postale same sebi svrhom, njih se više pumpa iz političkih i tradicijskih razloga, nego što ostavljaju osobit kulturološki trag.
Uostalom, i Dubrovačke ljetne igre i pulski festival održavaju se uz značajne potpore glavnih sponzora (VIP i T-Com). – Ako ne radite koncerte Dražena Zečića i Grdovića zajedno, sve ostalo je nemoguće isfinancirati od prodaje karata – kaže Dražen Kokanović, direktor rovinjskog Avantgarde Jazz Festivala i dva kultna zagrebačka festivala: Jazzarella i JazZg. – Ozbiljni umjetnici imaju velike honorare i da hotelsko poduzeće Maistra nije ušlo u festival Avantgarde, ne bi bilo šanse – dodaje Kokanović.
Šefovi parade
– Nijedan veći, međunarodni festival ne može opstati bez velikog sponzora – tvrdi i Igor Rakonić, direktor filmskog festivala u Vukovaru. – U ovom treunutku, ako govorimo o filmskim festivalima, dva su osnovna izvora financiranja: država, kroz Hrvatski audiovizualni centar i glavni sponzor. U našem slučaju to je T-Com koji je vrijednost vukovarskog filmskog festivala prepoznao od prvog dana i već nas petu godinu zaredom prati. Festivali mogu biti i bez sponzora, ali ne bi bili tako veliki i jaki, bez gostiju i filmova koje inače ne bismo imali priliku vidjeti; dakle, smotre ili revije filmova.
Kako smo došli do toga da, koliko god organizatori imali kulturološki vrijedan program, presudan postaje angažman sponzora? Moglo bi se čak ići toliko daleko pa reći da kultura ovisi o milosrđu ili dobrohotnosti velikih sponzora da svjesno žrtvuju određeni novac koji im se neće vratiti, osobito ako su u funkciji suorganizatora, kao u slučaju Maistre i Avantgarde Jazz Festivala. Većina ih, dakako, nije nimalo dobrohotna: pivska industrija npr. ulazi samo u one manifestacije na kojima mogu zarađivati prodajom svoga preskupoga piva (i to u količinama ne manjima od pola litre). Glavni je problem, u tome je odgovor na postavljeno pitanje, da su država, gradovi i lokalne zajednice zaokupljene održavanjem skupog i najčešće nefunkcionalnog sustava javnih kulturnih institucija ili netrasparentnih raspodjela i kada se sve njih namiri državi ostaje vrlo malo sredstava za ulaganje u programe koji odjekuju daleko jače od njezinih vlastitih.
– Javni se novac slije u razne delte, a ne možeš uzeti iz vreće u kojoj nema love – kaže Kokanović. Primjer iz nedavnog Dnevnika, na koji je ukazala Vitomira Lončar, direktorica privatne kazališne kuće Mala scena: grad Zagreb za tridesetak javnih kazališta izdvaja 200 milijuna kuna godišnje, a za šezdesetak privatnih svega 3,5 milijuna!? – HNK godišnje dobije 100 milijuna kuna, a za taj bih novac zabavljao grad sljedećih 20 tisuća godina i to s najboljim jazzerima na svijetu – kaže Kokanović. Organizatori velikih i masovno posjećenih glazbenih festivala osim nedostaka novca u javnim blagajnama imaju i problem prepoznavanja popularne glazbe kao kulturnog dobra.
Umjesto da je ta tema apsolvirana još prije najmanje trideset godina, HDZ nas vraća pedeset godina unatrag tvrdnjama (nedavni koprivnički slučaj) da rock glazbi nije mjesto u gradu, osobito ne na otvorenom!? – Kada aktualna kulturna politika ignorira javne potrebe u kulturi, onda sponzori dobivaju zasluge koje i sami nisu očekivali, jer sponzorima po definiciji nije cilj kreirati kulturnu politiku – govori Zoran Marić, direktor T-Mobile INmusic Festivala. – Taj nesrazmjer govori o nužnosti suštinskih promjena u sustavu financiranja javnih potreba u kulturi (pogotovo u glazbi) jer one trenutno ne održavaju adekvatno javnu potrebu. Pokazuje se da su sponzori puno ranije prepoznali javne potrebe u kulturi jer su vidjeli koju glazbu ljudi u Hrvatskoj većim dijelom preferiraju i vidjeli su koja vrsta glazbe pozitivno djeluje na njihovu percepciju u javnosti.
Kada, uz izostajanje financijske potpore institucija, imate situaciju da gradsko komunalnu poduzeće u Zagrebu naplaćuje korištenje zemljišta za održavanje festivala po najvišim cijenama u Europi, onda je uloga sponzora dosta spasilačka. Zbog takve neodgovornosti i samovolje institucija, sponzori su dijelom preuzeli i ulogu koja pripada institucijama. Uvijek treba podsjetiti da te institucije svoj legitimitet dobivaju od građana, jer se očito ta činjenica zaboravlja u javnim gradskim i državnim institucijama.
Smrt ambicioznima
Motovun film festival rijedak je primjer velikog i priznatog festivala koji je danas bez velikog sponzora, ali on je uspio privući sredstva iz EU koja će rijetkima biti spas. – MFF je gotovo deset godina oko polovine budžeta osiguravao iz sponzorstava, i tu smo, vjerujem, bili daleko najuspješniji – kaže Mirković. – Dolaskom krize, sponzorstva su potpuno presušila. Zadnje tri godine teško preživljavamo, stalno smo na rubu provalije. No, dio budžetskog manjka smo nadoknadili novcem koji dobivamo iz EU fondova, kojima ranije nismo imali pristupa, prije svega tu mislim na fond MEDIA 2007.
Osobno mislim da je novac lakše dobiti u EU nego li u Hrvatskoj. Njihovi su kriteriji znatno stroži, ali kada ih ispunite, nemate se čega bojati. U Hrvatskoj nema jasnih kriterija i ovisite o tome jeste li simpatični nekakvim povjerenicima. Međutim, to ne znači da europski novac čeka baš sve od pedeset i nešto hrvatskih filmskih festivala, jer ponavljam, u cijelom tom šarenilu (koje osobno podržavam) svega je četiri ili pet festivala koji se mogu natjecati u europskoj ligi. Hrvatski audio-vizualni centar morao bi izdvojiti nekoliko festivala koji su od važnosti za hrvatsku filmsku zajednicu i dati im dovoljno novaca da mogu dobro raditi. HAVC radi upravo obrnuto; izbjegavaju donijeti jasnu odluku i iskazati stav, nego novac dijele logikom “šaka riže svakome”, pa tako svi dobivaju premalo. Malim festivalima to je odlično, ambicioznijima je to smrt – upozorava Mirković. – Ne znam kako će to sve skupa ići dalje – zaključuje Kokanović – ali mislim da ne vodi kulturu ničem dobrom.