Izdanje:
I trideset godina poslije sahrane, a godinu dana uoči stotinu i dvadesete obljetnice rođenja, Miroslav Krleža još izaziva žive rasprave i kontroverze. Kao da je njegovo djelo ogromni work in progress koji se nikada neće definitivno zaključiti. Jedni govore da ga je premalo u nastavi i u izdavačkim programima, a drugi da je još uvijek previše njegove sjene i nad suvremenom hrvatskom književnošću. Skupovi o Krleži ponovili su gradivo u kojem su i podržavatelji i osporavatelji u svojevrsnom dijalektičkom jedinstvu, jer i podržavatelji imaju niz kritičkih žaoka nad aspektima života, ali ni osporavatelji neće poricati veliku poticajnost njegova djela. Famozni “generalski” sprovod s lafetom, svima je nesimpatičan, začkoljice su jedino oko toga je li ga Krleža mogao spriječiti. Ima i ocjena da novim generacijama više nije zanimljiv, a istovremeno su “Glembajevi” još uvijek najbolja dramska viviskecija hrvatske i regionalne kvazipoduzetničke sfere. Još je to najasocijativnije umjetničko rašlanjivanje sve te vječne mafijaške, političarske, obavještajne i skorojevićevske bagaže.
Da su publici i danas zanimljive analize raznih faza bardova života pokazuju i četiri krležijanske/ krležološke knjige tiskane u zadnja dva mjeseca, tri u Zagrebu, a jedna u Beogradu. To su knjige Josipa Šentije “S Krležom poslije ‘71” u izdanju Školske knjige, Milana Gavrovića “Čovjek iz Krležine mape” (Novi liber), Matvejevićevi “Razgovori s Krležom (V.B.Z.), a napokon i Krležine “Marginalije”, koje je izdao beogradski Službeni glasnik.
Leks kao utočište
Šentija se u nadopunjenim zapisima sjeća razgovora u četiri oka u godinama kada je radio s Krležom u Jugoslavenskom leksikografskom zavodu. Krleža je bivšeg novinara zaposlio kao urednika u Leksu nakon što je poslije Karađorđeva, kao član vlade Hrvatskog proljeća, završio na ulici. Gavrovićeva knjiga govori o doktoru Đuri Vranešiću, u čijem je stacionaru Krleža često boravio u vrijeme NDH. Strijeljan je 1946, a nije ga spasila ni Krležina intervencija kod Tita. O aktualnosti Matvejevićevih razgovora i četrdeset godina nakon prvoga izdanja, po sebi govori to što je već osmo (!) izdanje, a ovo je dopunjeno i rekapitlaucijom vremena poslije vođenja razgovora, s cijelim nizom povijesnih zbivanja (‘71, Matvejevićev prijedlog Titu da za života odstupi, Titova smrt, samostalnost Hrvatske, rat, odlazak autora u egzil), a tu su i opisi naknadnih susreta s Krležom, pa i Krležino zgražavanje Tuđmanovim povlačenjem granica do Drine. Ovo izdanje donosi i DVD s Krležinim glasom, pa je, eto, klasik posmrtno zvijezda i na ovom mediju. Najviše pak Krleže “njima samim” ima u “Marginalijama”, koje je priredio Vlaho Bogišić, kritičar nemalog krležijanskog polemičkog nerva i ravnatelj LZ-a koji danas nosi Krležino ime. Od sve te krležijade baš “Marginalije” će biti šlag i za ljubitelje i osporavatelje Krleže. Tu je Krleža “u akciji” u svoj svojoj “sveznadaropaske o enciklopedijskim jedinicama. Traži, primjerice, da se za Bukovca kaže da mu je ime pohrvaćeno i da mu se otac kao rođeni Talijan zvao Fagioni jer “time ne gubimo ništa... Historijski podaci nisu sramota”. Za Ruđera Boškovića napominje da će dodatak o njegovoj Naturfilozofiji napisati V. Korać u Beogradu, a “neka se iz Ruske enciklopedije kompilira dodatak o Naturfilozofiji ili neka se ta tema preda na obradbu jednom od nuklearaca i ili fizikalnih kemičara u Zagrebu. Možda Paiću?” Krležin rad u Leksu vezan je za dvije od ovih knjiga u cijelosti. I dobar dio Matvejevićevih razgovora vođen je u Leksu, a mnogo se govori i o enciklopediji. Posebno je značajan doseg i Šentijine i “Bogišićeve” (priređivač ističe da je knjiga poglavito Krležina, no mora se istaknuti očito ogroman redaktorski rad na njezinoj redakciji i priredbi) knjige da demitiziraju nekoliko krivih ocjena o Krleži nakon 1945. godine. Upravo se za Krležin rad na enciklopedijama često tvrdilo da je došao na gotovo jer se radilo po utvrđenoj metodologiji čije je temelje postavio Mate Ujević u Hrvatskoj enciklopediji. Sam Krleža nije osporavao ogroman značaj Ujevića i za poslijeratni Leksikografski zavod u kojem je i sam radio. “Marginalije” zorno dokazuju da Krleža svoj posao nije radio činovnički ili komesarski. Rad JLZ-a ne bi u takvom obimu bio moguć bez prijateljstva Tita i Krleže. Krleža je isposlovao rad mnogih djelatnika i suradnika HIBZ-a i Hrvatske enciklopedije iz vremena NDH, koji bi stradali ili se zlopatili bez rada u Leksu. Drugi val Krležinih spašavanja egzistencija i glava uslijedio je nakon sloma Hrvatskog proljeća, o čemu piše Šentija. Njegova knjiga pokazuje i Krležin ambivalentan odnos prema glavnim likovima Proljeća. Uz simpatije išle su i kritike za nepragamatičnost i netaktičnost. No, nakon Karađorđeva nije htio batinati nemoćne. Dobro zna da je i njegov potpis uz Deklaraciju o hrvatskom jeziku bio jedan od akumulatora proljećarske energije. Jezična pitanja za Krležu su uvijek bila iznimno bitna, počevši od ismijavanja Gajevih reformi (“Ludwig von Gay”), čije nerašćišćene stvari osjećamo i danas, od prijepora oko imena i rasprostranjenosti jezika do aktualnih raspri sport ili šport. Snaga Krležine blistave i jezgrovite definicije, spominjane i u ovim knjigama, da su “hrvatski i srpski jedan jezik koji Hrvati zovu hrvatskim, a Srbi srpskim”, nije izblijedila ni danas, dapače. Kao ni čuvene proročke riječi da će tijek zbivanja na ovim prostorima donijeti krvavi rasplet za koje je sretan da ga neće doživjeti. Znamenit je odgovor na Matvejevićev upit o šezdesetosmašima - da ih gleda sa simpatijama ali će nažalost doživjeti ostvarenje ideala. Neodlazak u partizane, život u NDH i u prvim godinama nakon rata i dalje su najintrigantniji dijelovi Krležina života. Gavrovićeva knjiga o doktoru Đuri Vrandešiću temeljito je istraživanje vrsnog publicista o životu i smrti čovjeka koji je bio ustaški dužnosnik ali je smještajem u svoj sanatorij spasio mnogo ljevičarskih života ili im pružio azil. U nizu krležološke literature relativizira se teza da je spasio Krleži glavu. Navodi se da je mu je tijekom NDH u većoj mjeri život spasio predratni sukob na književnoj ljevici i sraz s uglednim komunistima, ali i jasna odluka Budaka i Pavelića da ga se ne dira. Uostalom, Pavelić je u listopadu 1943. nudio Krleži da bira hoće li biti intendant HDK-a, predsjednik HAZU ili šef budućeg povijesnog instituta. O tome govori poglavlje “Gornjogradska krležijada” iz knjige Mladena Žigrovića “U žitu i kukolju” izdane u emigraciji (Knjižnica Hrvatske revije, Barcelona-München, 1986.). O susretu mu je svjedočio Branko Rukavina, činovnik Ministarstva unutrašnjih poslova NDH. Posebna pikanterija je i da Pavelić obavještava Krležu o mogućnosti da se Ivo Andrić preseli u Zagreb. Krleža, kojeg Rukavina zove “lukavi Puntar” sve ponude na fini način odbija. U to je vrijeme Krleža je štićenik Vranešićeva zavoda, a Rukavina osigurava Krležin prijevoz autom na razgovore. U sanatoriju ga je posjećivala i supruga Bela, jedna od prvakinja Hrvatskog državnog kazališta.
Zaštitnik nije spašen
Krležinu poštapalicu kojom je pravdao pasivnost i neodlazak u partizane “svejedno ubio me Dido ili Đido” negirao je sam Đido (Đilas) rekavši u sjećanjima da su Krležu ustaški čelnici poštedili, a, tvrdi, i u partizanima bi ga “dočekali kao ozeblo sunce”. No, i Đilas svjedoči da mu je Krleža u susretima poslije rata govorio da se bojao da bi ga mogla preklati “neka samovoljna grupa ustaških primitivaca”, pa je sklanjanje kod Vranešića dobrodošlo. Uostalom, i Rukavina kaže da je njegova odgovornost bila i da Krleža “ne doživi iznenađenja od kojekakvih samovolja; da, onako usred noći, ne dođe do kakove Luburićeve zabune...” Gavrović analizira i osobu samoga Vranešića kao intelektualca, kako ga je splet okolnosti doveo do pozicije ustaškog dužnosnika. Posebno su dramatični dijelovi (koga vraga čekaju scenaristi! - op. a.) koji opisuju Krležine prijegore i neuspjeh da doktoru spasi glavu, pa je unatoč i odluke o pomilovanju strijeljan 13. siječnja 1946. U pogovoru knjige Stanko Lasić knjigu ocrtava i kao životnu dramu koncipiranu strukturom krimića u kojem se zna žrtva, ali ne i ubojica. Slavko Goldstein pita zašto se Krleža u pismu Bakariću nije pozvao na Titova obećanja i zašto nije tražio prijem kod Steve Krajačića ili Bakarića, te je li se u to vrijeme još bojao za svoju budućnost. Krleža se stalno propituje je li mogao pomoći svojem dobrotvoru. Oko Krleže konačnih zaključaka neće biti još desetljećima. Rekao je da je književnost boks najteže kategorije, no za njegov je rad bolja usporedba atletika i najteža disciplina - desetoboj. Krleža je višebojac u svim književnim disciplinama! Knjige Krležine, o Krleži i oko Krleže poticajne su itekako i za suvremenu publiku. One-man enciklopedija vječni je hitmaker. Kada se oko njega i u recesijskom vremenima istovremeno lansiraju četiri važne knjige jasno je - summa Krležiana neiscrpan je rudnik i za buduće istraživačke generacije.