Izdanje:
Vladimir Ferdelji trajao je 21 dan. Toliko je trebalo Kukuriku Vladi da "zakolje" prvog pijevca koji je kukuriknuo. Sportskim rječnikom rečeno, doveden kao bitno pojačanje u ekipu, Ferdelji je izletio prije prve prave utakmice. Štoviše, šutnuli su ga kao zadnje smetalo premda je - sve do intervjua Globusu - trebao upravljati restrukturiranjem velikih državnih tvrtki poput Hrvatskih autocesta, Autoceste Rijeka-Zagreb, Hrvatskih cesta, Bina Istre, HŽ-a...
Dakle, sve samo ne zanemariv posao. Međutim, obrazlažući smjenu premijer Zoran Milanović nazvao ga je čovjekom "iz trećeg ešalona dužnosnika". "'Ne tražim pokornost, koju osobno prezirem, nego lojalnost. Nema drugog izbora. Ja tog gospodina niti ne poznajem", objasnio je premijer i ispričao se hrvatskim građanima jer će morati šest mjeseci isplaćivati plaću za nekoga tko taj posao nije niti počeo raditi. "Sori!", rekao je Milanović. "Sori!", kao isprika. Zeznuli su s Ferdeljijem, pa "sori!". Da vidimo što su zapravo zeznuli i zašto je Milanović u pravu kada se ispričao građanima, iako je pogriješio razlog. Država je javna stvar. Moja je jednako koliko je i Milanovićeva. Ili vaša.
Država nije korporacija i ne može se tako voditi jer se iz korporacije uvijek i lako mogu izbaciti oni koji joj ne pridonose. Iz države ne mogu. U državi ostaju i nesposobni, i invalidi, i bolesni i na kraju krajeva - lijeni. Ostaju jer se ne mogu (ili bolje reći, ne smiju) potjerati. Zato je država javna stvar. I zato je država naša. Mi biramo najbolje među nama da upravljaju zajedničkom imovinom i javnim službama. Ili bi barem tako trebalo biti. Od onih koji rukovode zajedničkim interesima propisanima društvenim ugovorom očekujemo da to rade na najbolji način i za opću korist. Postoji više modela na koji se to može raditi: Jedan od njih je da se odluke donose u uskom krugu ljudi iza zatvorenih vrata da bi se priopćenjem objavile podanicima. Vladajuća koalicija obećala je biračima da neće tako raditi.
To ih, međutim, nije spriječilo da pogaze ono što su govorili i da se nakon igrokaza za javnost nazvanog sjednica Vlade povuku u osamu i tamo slože priopćenje. Drugi model je teži. On predviđa raspravu prije donošenja odluke. I to javnu. Raspravu u kojoj će svi relevantni sugovornici za tu temu oko bitnih pitanja reći svoje mišljenje iz kojeg će se potom profilirati odluka koju će donijeti Vlada, ili ako hoćete premijer, jer je on i najodgovorniji. Međutim, slučaj sada već bivšeg ministra pomorstva, prometa i infrastrukture još bolje od zatvorenih sjednica Vlade pokazuje da od toga neće biti ništa i da je obećanje još jednom bilo ludom radovanje. Već naznaka kritike naše prepametne vlasti ("Mislim da ovoj Vladi nedostaje hrabrosti. Unatoč snažnoj opoziciji, trebali su krenuti s hrabrim promjenama, i to u više sfera.
Ne možemo raditi jednu po jednu promjenu, jer ovo društvo traži promjene u svim sferama i Vlada ih mora početi pripremati već sada") bila je dovoljna za smjenu i i postavljanje Ferdeljija i njima sličnih na "pravo" mjesto, odnosno u treći ešalon državne birokracije koji je predviđen da rukovodi s milijardama i milijardama kuna. Zapravo tužno i obrezvrijeđujuće ne samo za sve pomoćnike ministara i niže rangirane državne dužnosnike u propaloj korporaciji nazvanoj Hrvatska, nego prije svega za same građane. Zbog toga se Milanović trebao ispričati.