Skoči na glavni sadržaj

Lakše je obožavati falus nego vulvu jer se politikom kod nas bavi svaki k....

Pisanje uz vjetar

Izdanje:

Nemogućnost vlastite javne afirmacije u njihovim osnovnim poslovima frustriralo ih je do te mjere da su svjetla pozornice morali pronaći kroz namjeru vladanja i umjesto da na pozicije dolaze kao netko, oni su postajali netko tek kad bi zauzimali pozicije. Zato su nestrpljivi, okrutni, gramzivi...

U jednoj televizijskoj emisiji, koja je odavno izgubila smisao postojanja, Mirelu Holy se pokušalo u razgovor uvesti visoko nabrijanim i kvaziintelektualnim pitanjem “zašto je lakše obožavati falus nego vulvu”. Meni se kao odgovor nametnula misao da to uopće nije točno, ali sam se pobojao javno ga izreći da ne bih uvrijedio nekoga iz već neke od mnogobrojnih manjinskih zajednica koja svojim neotuđivim pravom smatra podčinjavanje vulve falusu ili obrnuto, kako već tko voli. Odahnuo sam kada sam shvatio da je pitanje tek prispodoba za navlačenje cijele misli u područje politike, djelatnosti koji smo proteklih godina svi omrznuli, ali joj se još uvijek potajno divimo i sa strahopoštovanjem se odnosimo prema njoj. Iz iskričavih misli šutnute ministrice mogao sam naslutiti mnogo toga kao ispravan odgovor, ali sam si cijelu stvar preveo zdravonarodski i shvatio da je poanta u tome da danas u Hrvatskoj svaki kurac može biti političar. Gruba definicija stanja grupe ljudi koju od milja volimo zvati političkom elitom. No, niti se oni bave politikom kao esencijalnom, da ne kažem viteškom djelatnošću, niti ih možemo smatrati elitom po bilo kojem parametru koji elitu takvom čini. To je jednostavno beskrupulozno nametnički sloj kojem je odavno potpuno strana postala misao o pro bono angažmanu. Ponekad su mi zbog toga i simpatični, pogotovo kod pokušaja da prikriju svoje pravo lice, svoju ideju da se ambicija može ostvariti preko moći kao isključivog medija. Nemogućnost vlastite afirmacije u svojim osnovnim poslovima frustrirala ih je do te mjere da su svjetla pozornice morali pronaći kroz politiku i umjesto da na pozicije dolaze kao netko, oni postaju netko tek onda kad zauzmu pozicije. Zato su nestrpljivi, okrutni i gramzivi. Instinktivno znaju da će trajati kratko i da će im grkljane uskoro pregristi isti takvi nemilosrdnici koji čekaju svoj red političkog iživljavanja.

Ako krenemo od pojedinačnog prema općem jasno je da je u politici došlo do potpunog obezličenja, ali kada bismo kretali od općeg prema pojedinačnom, što mislite, kako izgleda hrvatska politika? Kakvo bi i čije ona imala lice? Što biste odgovorili da vas netko pita tko je njena doslovna personifikacija kod nas? Izgleda li hrvatska politika podbuhlo, bahato, oznojeno i zapjenjeno kao Čačić? Ili je plačljiva, pekmezasta, sebeljubiva, nedostojanstvena i nametnuta poput Jadranke Kosor? Možda joj lice ima onaj basetovski pognuti pogled koji svoje ograničene domete krije iza navodnog krvosljedništva, pa se limit talenta mimikrijski pretvara u prijetnju kao kod Karamarka? Je li oličenje hrvatske politike danas Milanović, uredan, podšišan i neuvjerljivo ležeran, nositelj puke forme bez sadržaja? Ili je to Josipović, izgledom kao oživjeli komandant Data, metodom kao čovjek koji je opovrgnuo onu Supekovu o glazbi i politici kao dva suprotna pola; u glazbi osjećaji bez cilja, u politici ciljevi bez osjećaja. A možda vam hrvatska politika izgleda poput Šeksa, iznošeno, ishlapljeno, potrošeno i opet stalno tu? Ili je to Sanader, umiven, prikriven, nezasitan, proračunat i trajno hendikepiran? Možda Bracek Jarnjak, koristoljublje bez odgovornosti, kvazipopulizam kao skrivač grijeha pa se pitate treba li mu promatrati profil kao ogledalo društvenog stanja? Da nije Hebrang, laž koja treba biti istina, istina koja može biti laž, a sve zajedno u konstanti trajnog skakanja u vlastita usta? Nosi li hrvatska politika Tuđmanovo lice pa ne znaš kada se grči, kada se smije, kada je partizan, a kada je ustaša? A što ako je označena Račanom i strahom od izlaska iz vlastite sjene ili bozanićevskom tjestasto-ljepljivim propovijedništvom? Iskreno rečeno meni ne izgleda da je slična nikome od njih iz jednostavnog razloga jer mi ni nitko od njih ne izgleda tako. Ljudi su skloni one koje biraju prikazivati karikaturalno iz čiste zloće. Meni to ne pada ni na kraj pameti i mislim da je to neukusno. Politika danas u Hrvatskoj nije niti trajna, a niti autentična vrijednost. Mi smo malen zupčanik u globalnom automatu, transmisija perifernog dijela stroja koja si utvara da ima neke pogonske karakteristike.

Zato je od hrvatske politike pretenciozno tražiti strategiju i lice, a njezino naličje pak nije pametno tražiti, jer vas pokušaj da dublje proniknete u te odnose neminovno vodi u probleme. Čak i ako se ne želite baviti politikom, to ne znači da se politika neće baviti vama. Širina njezina hvata i jest najveća prednost njezine manjkavosti; deficit kvalitete nadvladati kvantitetom. Ono što se meni čini da hrvatska politika nosi lice prosječnog Hrvata; prestrašeno od autoriteta, podanički blijedo zbog neminovnosti sudbine, skrušeno do autosugestije da možda i nije sve tako loše i da ovo što se događa ima viši smisao pa se time ne smijemo zamarati. I nitko nam nikada iz tih političkih, je li, elita nije imao za shodno reći da stanje naše samosvijesti ovisi isključivo o nama. Baš zato smo velik narod, bez obzira na relativno malu brojčanu zastupljenost. Trpjeti takvu politiku skoro dvije tisuće godina i još uvijek davati znakove života može samo velik narod. I još ćemo biti kadri dvije tisuće godina prolaziti kroz iste principe lošeg. Jer “povijest može biti učiteljicom samo u onom slučaju ako su ljudi skloni da ne zaborave što su od nje stigli naučiti”. Što danas možemo naučiti od povijesti? Da bez obzira kakvo ili čije lice nosi hrvatska politika, ona hrvatskom mora biti jedino i isključivo sadržajem. Ako će sadržaj biti neupitan tada ni pitanje obožavate li falus ili vulvu neće biti od presudnog značenja. Naravno, ako su oboje hrvatski.