Ljudsko tijelo me očarava beskrajno, i lica i ruke. Nema većeg čuda na Zemlji

Danijel Žeželj je naš najuspješniji stripaš današnjice, pri čemu uspjeh ne treba tretirati isključivo kao prikaz tiraža ili novca. Naprosto, Žeželj je uspio na svjetskom tržištu stripa zadržavajući vlastiti umjetnički integritet koji je s vremenom postao neupitan. U osamdesetim godinama prošlog stoljeća na strip sceni bivše države pojavio se kao mlada zvijezda, a u devedesetima je mir pronašao u Italiji gdje mu je Fellini pisao predgovore za stripove. Sada živi u Americi, a život i sudbinu dijeli s poznatom jazzisticom Jessicom Lurie. Radi za najveće američke izdavače, a vlastite albume objavljuje širom Europe, gdje poželi. Njegovi performansi koji uključuju slikanje i glazbu uživo zadivili su sve koji su im prisustvovali, a u posljednjih godinu dana intenzivno se bavio i animacijom. U domaćim medijima posljednjih godina je zaboravljen, ali ove jeseni čovjek može dobiti dojam da se Žeželj vratio doma. Sa Stanislavom Habjanom u umjetničkoj radionici Petikat oblikovao je vizualni identitet za Pulski sajam knjiga, a tamo će predstaviti i svoj novi strip album “Industrijski”. U izdanju “Fibre” izlazi “Kapetan Amerika”, prvi kojeg su radili, u potpunosti, neamerikanci: Darko Macan scenarij, a Žeželj ga je crtao. Pročitao sam oba stripa i samo mogu uzdahnuti: kako je dobro, vidjeti te opet.

f: Nakon dugo, predugo vremena ponovno imamo priliku uživati u radovima Danijela Žeželja. Možemo li to nazvati tvojim, uvjetno rečeno, “povratkom” doma?

Dopustite mi da na početku prilagođeno citiram Danila Harmsa: “Uvjetno je povratak, jer sada će se nešto i pisati o tome, a po logici ako se u nekoj novini ništa nije pisalo onda taj film, knjiga, predstava, strip nisu ni postojali, znači ni autor nije postojao, nije imao ni ruke ni noge, ni trbuha nije imao, ni leđa nije imao, ni kičme nije imao, i nikakve utrobe nije imao. Ničega nije imao! Tako da nije jasno o kome se govori. Bolje je zato da o njemu više ne govorimo!”

f: Pošteno. No, neću odustati tako lako. Tvoj “povratak” je itekako vezan uz Petikat, zagrebački projekt sa Stanislavom Habjanom. Je li Petikat nastavak poetike nekdašnje kultne Slipe konfidence i kako opisati Petikat?

Vezan sam za Petikat i Stanislava i za Zagreb koji se nazire još pomalo uz Savu na potezu Folnegovićevo -Trnje -Trešnjevka. Poetika i estetika Petikata identična je estetici Slipe Konfidence, u mjeri u kojoj smo je Stanislav i radionica, u stvarnosti prostor igre koji se svaki dan složi pa raspadne, skladište apsurdnih odgovora na praktična pitanja, dućan metafora iz istoimene slikovnice. Petikat je proces, još u evoluciji, i ovi mjeseci su jedno sretno vrijeme. Stanislav je i fizički oformio Dućan Metafora kao instalaciju koja je dobila premijeru na najljepšem festivalu knjige u Puli.

f: Definitivno je najljepši dosad, jer Petikat je napravio i vizualni identitet za Pulski sajam knjiga. Malo je ljudi koji mogu napraviti dizajn koji funkcionalno komunicira (poput ovog u Puli), a opet, čim pogledaš dizajn odmah znaš tko je autor (ili autori u ovom slučaju).

Raditi za Pulski festival knjige i nije bio posao nego putovanje iz snova, recimo kao prvo putovanje na more. Mi smo dugo za festival znali, ali Stanislav je konačno upoznao Magdalenu prije otprilike godinu, pa se počela kuhati juha i bili smo počašćeni pozivom da sudjelujemo kao Petikat i kao dizajneri vizualnog identiteta za ovu godinu. Sam festival, koji je posveta knjizi i koji gradi mala grupa ljudi s ljubavlju, pažnjom, znanjem i vještinom, bio je inspiracija i poticaj da napravimo nešto vrijedno njihovog uloga i kreacije.

f: U Puli je održan i performans koji je uključivao glazbu, slikanje i otiskivanje. U performansu nazvanom “Simetrija kvadrata” sudjelovali su i Jessica Lurie, Robert Kainar i Stanislav Habjan.

 Performansi su pokušaj spajanja različitih formi u jedinstven jezik žive naracije, oblik narativnog rituala bez riječi (iako u Puli smo koristili i riječi, pečatima otisnute). Ključ performansa je da i glazba i slika paralelno nastaju u istom prostoru i vremenu i da okvirno prate narativnu krivulju (uvod, zaplet, kulminacija, rasplet). Utoliko su performansi djelomično vezani sa stripom kao pripovijedanjem kroz slike. a djelomično s glazbom kao kreativnom akcijom koja se odvija uživo i pred publikom. Volim ulične slike, grafite, urbane znakove, stikere, simbole... Performans je također pokušaj da se slika iznese van, među ljude, da živi i diše, da se prima neposredno.

f: Takvo “glazbeno slikanje” izveo si i u Zagrebu na festivalu stripa CRŠ prije dvije godine.

Za mene je to bilo intenzivno iskustvo. Energija se prenosi jer se kreativan proces odvija direktno pred očima publike i nije hinjen ili glumljen. Slike su zaista slikane i sve greške i korekcije koje su uobičajeni dio slikarskog procesa vidljive su publici. Jednako vrijedi i za glazbu, ali muzičar je bolje pripremljen i opremljen za takvu situaciju (plus, odsviran ton, ako i pogrešan, nestaje u vremenu) dok je za slikara ona malo opasnija. Slikar uobičajeno radi u ateljeu unutar četiri zida i u principu sam, bez svjedoka ili pritiska vremena. Slikati pred publikom nije prirodno. Ono što meni pomaže da se osjećam manje gol i eksponiran u svim slabostima je upravo prostor koji stvara glazba, pogotovo Jessicina glazba, ona je nevidljivi krug unutar kojeg mogu raditi.

f: U izdanju Petikata kod nas je upravo objavljen tvoj album “Industrijski”.

U albumu su dvije priče... Ti konstantno radiš, što bi se reklo, na dvije staze. Surađuješ sa strip izdavačima u Americi i Europi, ali dosljedno objavljuješ vlastite, “autorske” albume - u Italiji, Francuskoj... Kronološki, zadnji strip, (prije “Industrijskog”), bio je “Dio koji nedostaje”(izdanje Petikat), koji je u Italiji i Francuskoj objavljen pod naslovom “Sex & Violence”. Za “Dio koji nedostaje”, u Hrvatskoj nitko ne zna, jer zbog raznih problema i kriza nismo stigli knjigu prošle godine ni predstaviti ni distribuirati. Priča je refleks na komad američke stvarnosti, i razvija se paralelno na nekoliko nivoa kroz slike i tekst, a narativan glas pripada vojniku koji više nije živ. Utoliko njegov duh prati sadašnjost i prošlost kao identične, jer kad si mrtav, pretpostavljam, ideja vremena je bitno drugačija. U vječnim lovištima u stvari nitko više ne lovi, Kafkini Indijanci se uglavnom utrkuju vratolomno, tako da je bizona jako puno, već su pretrpani. Za DC Vertigo ovih dana radim tri finalne epizode za Northlanders serial (pisac Brian Wood), a za koji mjesec trebao bih započeti novi originalni serijal s Azzarellom - “Dogs”. Raditi na dobrim scenarijima uvijek je naporno i inspirativno i iako je proces potpuno drugačiji od rada na vlastitim pričama. Jedno utječe na drugo, i kreativni prostor postoji u svakoj situaciji, ako je priča dobra. Industrijski je zapravo jedna priča, ali ima dva dijela, diptih. Priče su direktno povezane i nepotpune jedna bez druge. Naracije se prepliću, objedinjuje ih ista urbana scenografija i vrijeme. Budući je meni nemoguće opisati knjigu, koja i nema riječi već pripovjeda kroz crnobijele slike, citiram poetsku rečenicu koju nam je poklonila Anica Vlašić-Anić: “Dva poglavlja ogledalo su istog sumraka, usporedne priče o industrijski civiliziranom velegradskom bolu, arhetipskoj samoći, ne-susretu i ne-ljubavi, o rasporedima radnog i neradnog ne-postojanja Dvoje od bezbroj koje prosjaj žudnji za dodirom zakratko uzdiže i zadugo vraća u potpalublje iza sjena velegradskih svjetlosti.”

f: Spomenuo si da je “Industrijski” strip bez riječi. O čemu ovisi odluka o tome hoće li strip imati tekst ili biti bez njega... Koje su jače, a koje slabije strane spomenutih pristupa?

Strip je jedno i drugo, može postojati sa i bez riječi, iako u današnjem nazovi autorskom stripu dominira - riječ. Možda je trend počeo s Spiegelmanovim Mausom, koji je i dalje temeljna referenca za termin“graphic novel” - autorski album. Maus je uspješno funkcionirao kroz krajnje jednostavan crtež i veliku količinu teksta, a Spiegelmanov koncept i priča uvjetovali su upravo takvu formu i pretvorili je u autentičan jezik. Danas se ta forma svela na manir i meni je puno draže čitati knjige nego stripove gdje su između gustih rečenica teksta, koji je ponekad odličan, nabacani nepismeni, suvišni crteži. Jer čemu služe crteži, ako se priča može ispričati bez njih. Za mene je strip primarno vizualna forma (strip može postojati bez riječi ali ne bez slike). Riječ bi trebala biti svedena na neophodno i biti u ravnoteži sa slikom. Također, crtež i tekst mogu paralelno pripovijedati dvije različite priče i utoliko stvoriti treću dimenziju, treću priču, koja se odvija u njihovom međuprostoru.

f: Tvoji stripovi koji su rađeni za velike američke izdavače, poput Marvela, DC, Vertiga i ostalih uvrstili su te među autore koji su crtali neke od tržišno najjačih likova - Batmana, Supermana, Captain Americu... a opet su to, nedvojbeno, bili stripovi s tvojim potpisom, ali, osim novca za režije, što ti takvi angažmani donose?

Proces crtanja po tuđim scenarijima je mentalna gimnastika, trenira karakter i disciplinu, rekli bi fašisti. Utoliko orem šljakerski kroz Vertigo projekte, osim kad su ispod nivoa prosječno- inteligentnog, kao Superman iz kojeg sam izašao nakon 6 epizoda jer strpljenje ima granica. Ali zaista volim raditi na scenarijima Briana Wooda i Briana Azarella, jer pišu dobre priče s odličnim likovima i dijalozima. Azzarello je vrhunski majstor dijaloga i jezika.

f: U izdanju “Fibre” objavljen je strip “Kapetan Amerika - Ples smrti”. Taj strip je vrlo interesantan - prvi put u povijesti radila su ga dva neamerikanca - Darko Macan je pisao scenarij, a ti si ga crtao. Također, to je i strip koji donekle propituje lik poput Kapetana Ameriku.

Posao na Cap Americi bio je zanimljiv utoliko što je propitivao ideologiju američkog superheroja, i dramaturški malo više otvorio vrata i prozore, ali scenarij nije radikalna provokacija, što Darku vjerojatno i nije bio cilj. Kao u novijem holivudskom filmu, loš junak nije banalan već slojevit, itd, ali ne preživljava jer se kompromitirao, a zločin se ne isplati - knjige kažu, pa je kažnjen, ili žrtvuje samog sebe i utoliko se moralna ravnoteža uspostavlja i pažljivo održava, i svi idemo kući sretni. To je tipično infantilna & imbecilna američka ideja dobra & zla koja se programski i religiozno provlači kroz svaku korporativnu produkciju, apsolutno i bez iznimke. Bez kritike Darku koji je sjajno odradio posao, i usprkos ograničenjima Marvel produkcije, “kepten Amerika” je odjahao u suton.ž

f: Kad usporedim tvoje ranije radove i ove sad, čini mi se da se tvoje slikanje pročistilo.

Kad pogledam ranije radove, proces i promjena su očiti, čini mi sa da je svaki album crtan drugačije, ne odlukom, već zadanošću priče, a priča uvjetuje crtež. Ako i postoji evolucija ona nije linearna, više organska, ovisno kako vjetar baca. Nekad mi je važno priču naslikati brzo, a nekad osjećam da imam vremena i da je bolje raditi polako i s više detalja. Postoje započete i nezavršene priče kojima se vratim nakon par godina. Općenito, barokni detalji koje sam volio nekada, zanimaju me sve manje, volim svoditi na neophodno, do ruba apstrakcije, tražiti u polumraku, u teatru sjena. Ljudsko tijelo me očarava beskrajno, i lica, i ruke. Nema većeg čuda na zemlji.

f: Nakon što si otišao iz Zagreba, živio si jedno vrijeme u Italiji, a zatim si otišao u Ameriku. Što za tebe uopće znači dom - ljudi ili mjesta, i kako se osjećaš kad dolaziš u Zagreb?

Zagreb mi nedostaje, ali koliko se vidimo u prolazu - sve smo više stranci. Moj Zagreb je bio rubni, periferija, rastao sam u Folnegovićevom naselju, centar grada mi je bio egzotičan. Ta se fascinacija vremenom potrošila, gradovi se mijenjaju kao i mi, uz kurtoazan pozdrav si mahnemo, diskretno. Kada dođem vidim krhotine, uglavnom sam okružen Petikatom i ljudima koje volim i znam. Možda se više osjećam kod kuće u Montepulcianu ili ponekad u Brooklynu, ali i to je sve u prolazu i u procesu. U Brooklynu smo svi manje-više u prolazu i ne bih uopće idealizirao taj kaos, ali za mene je stan ili kuća (sa sigurnim vratima, zavjesama, čipkastim stolnjacima, s televizorom i mekanom stolicom) mješavina nostalgije i konačnog krajnjeg osobnog poraza i užasa, posljednjeg uzdaha iz “Srca tame”.

f: Živis u Brooklynu sa svojom životnom suputnicom Jessicom Lurie, priznatom jazz glazbenicom. Kakav je zajednički život dvaju umjetnika i koliko ti je glazba u životu i stvaranju važna?

Odlično je, živi se posvećeno i neodgovorno, a jazz volim jako, manje kao formu više kao proces, improvizaciju, metodu traženja. U traženju je veselje, kad je priča završena onda je tek činjenica, kao THE END na platnu nakon kojeg moraš van na kišu. Meni je glazba jako važna tim više što ne sviram niti jedan instrument, note su mi egzotični hijeroglifi, glazbenici me fasciniraju, mogu ih gledati satima, općenito glazbu uživo vidim kao apsolutnu istinu.

f: U posljednje vrijeme si se bavio animacijom. Na festivalu Next Wave održanom u Brooklynu surađivao si sa skladateljem Darcy James Arguom.

Projekt je uključivao i animaciju i “živo” slikanje na ogromnom platnu, a sve skupa trajalo je čak četiri dana. Kratki animirani film “A Different Bunny” bio je na raznim festivalima u SAD i Europi. Na Next Wave Festivalu predstavljen je multimedijski projekt “Brooklyn Babylon”. Next Wave jedan je od najvažnijih kazališnih festivala jedne od najvažnijih svjetskih kazališnih kuća, Brooklyn Academy of Music. (ovogodišnji Next Wave otvorila je “Opera za tri groša” u režiji Robert Wilsona, a zatvorio Kronos Quartet). “Brooklyn Babylon” objedinjuje animaciju, glazbu uživo i slikanje uživo, u jednosatnoj predstavi o gradnji najvišeg tornja na svijetu u srcu Brooklyna. To je priča o ulicama i kvartovima koji nestaju, i s njima tisuće sudbina, veza, dodira, i kako preživjeti takav poraz. Ja sam napisao priču i naslikao i montirao oko 25 minuta animacije za 8 poglavlja, glazbu je napisao Darcy James Argue i izvodio njegov bigband Secret Society (18 glazbenika). Između animiranih poglavlja su epizode slikanja uživo na platnu širine 12 metara. Rad na projektu trajao je više od godinu dana i premijera je bila u od 9. do 12. studenog ove godine. Zanimljivo je da o projektu u Hrvatskoj nitko ni slova, dok su u SAD o B-Babylonu objavljeni tekstovi u New York Timesu, Wall Street Journalu, Time Outu, New Yorkeru itd.

f: Što možemo očekivati od Žeželja u budućnosti?

Počeli smo s Harmsom, završimo u istom tonu: može se očekivati da ću se zaposliti kao mali od kuhinje kod mladog majstora-kuhara Jakova, udebljati se najmanje 35 kila, zajašiti Jarryjev bicikl i elegantnim slalomom spustiti do mora, pa ispod, gdje ćemo Sophia i ja pojesti po tri kuglice sladoleda, čokolada, vanilija, čokolada. Vjeko Đaniš će možda objaviti Sophiu, Dargaud objavljuje jedan album kojem ne mogu izgovoriti ime, a s Brian Azzarellom bih trebao raditi serijal “Dogs”. Zagreb Film i Petikat su koproducenti animiranog filma u izradi, “Fibonaccijev Kruh”, a s Marcom Molinellijem i Jessicom Lurie završavamo multimedijalni performans El Corazon, Stanislav je otvorio “Dućan Metafora” a uskoro ćemo i pekaru koja će se također zvati “Dućan Metafora”, o čemu se može sve detaljno pročitati u slikovnici “Dućan Metafora”.