Skoči na glavni sadržaj

Mala zemlja za brza izručenja u svjetska mučilišta

Društvo

Izdanje:

Od 2003. Hrvatska je odobrila samo dva posto zahtjeva za azil - 12 puta manje od prosjeka EU. Naši sudovi dopuštaju izručenja čak i onih koji u EU već imaju dodijeljene azile

Hrvatska opet ima jaki razlog da je bude sram. Od 2003. azil je u našoj zemlji zatražilo 2300 stranaca, da bi ga doista i dobilo njih samo 36, uz još 18 onih koji su dobili supsidijarnu zaštitu. Posljednji primjer katastrofalnog hrvatskog zakonodavstva lomi se na sudbini turske državljanke Başak Şahin Duman, 32-godišnjakinje koja je 2004. pobjegla pred sudskim progonom u Turskoj zbog sudjelovanja u mirnom prosvjedu protiv donošenja antiterorističkog zakona, pravnog akta koji Zapad godinama teško kritizira. Utočište je pronašla u Njemačkoj, ali pri dolasku u Hrvatsku nije vodila računa da stupa na teritorij zemlje koja je tijekom devet godina utočište pružila samo 2,3 % očajnika koji su tvrdili da su tamo odakle dolaze progonjeni, mučeni ili zatvarani zbog političkih stavova, rase, vjere, seksualne orijentacije i sličnog. I koja je pokazala da je spremna izručivati i one koji su u članicama EU već izborili azil. Naravno, osim ako Zagreb netko ne bi potegnuo za uho. Usporedbe radi, EU - čije demokratske i civilizacijske tekovine kao država navodno već primjenjujemo, godišnje odobrava čak 25 % svih zahtjeva za azilom. Ili po članicama: Bugarska 22 %, Belgija 27 %, Češka 34 % itd. Hrvatska je usto zemlja s višestoljetnom tradicijom bježanja pred progonima i traženja utočišta koje danas ne pruža skoro nikome, a da stvar bude gora, iskustvo onih koji poznaju kako kod nas stvari stoje, kazuje da u Hrvatskoj bolje prolaze kršćani od nekršćana, bijeli od smeđih, žutih ili crnih. Je li Hrvatska, dakle, samo dozlaboga provincijalno društvo ili je i ksenofobna te zazire od drugačijih?

Stotinjak novinara terorista!?

Istražujući slučaj Başak došli smo do srži dijela problema. Kao 24-godišnjakinja i studentica treće godine medicine, ona je s mnoštvom kolega sa Sveučilišta u Ankari prosvjedovala protiv donošenja antiterorističkog zakona u toj zemlji, koji je oduzimanja slobode do danas koštao oko 10.000 osoba, praktično političkih zatvorenika, od čega barem 1000 maloljetnika. Usput je u zatvore potrpano i 139 novinara i drugih medijskih djelatnika. Samo šestorica od njih gule kazne zbog pisanja, dok su ostali stradali po optužnicama zbog nekog od širokog izbora djelatnosti opisanih kao “terorističke”.

Takav je slučaj bio i s Başak, koja se spasila bijegom u Njemačku. Zaposlila se kao prevoditeljica s dva strana jezika, dobila dozvolu boravka, ubrzo se i udala (odatle drugo prezime), te je samo pitanje mjeseca kada će dobiti i njemačko državljanstvo. Ni govora o izručenju Turskoj, državi s praksom političkih progona i mučenja po zatvorima koja godinama prozivaju Amnesty international, Human rights watch, EU, pa čak i turski saveznik SAD. Sve dok Başak nije stigla u “malu zemlju za veliki odmor”, gdje je saznala da je dva tjedna prije Turska za njom raspisala tjeralicu. Odmah po uhićenju Başak je zatražila azil, te u trenutku izlaska ovog broja Foruma broji 52. dan zatočeništva u pritvoru u ćeliji u Remetincu. - Nije potonula. Dobrog je zdravstvenog i psihofizičkog stanja i svjesna je cijele situacije. Pokrenuli smo sve što smo mogli - kaže njen odvjetnik Tihomir Mršić. Postupanje policije opisuje kao krajnje korektno, uvjeren je da Başak neće biti izručena. Ipak, nisu svi tražitelji azila takve “sreće” s Hrvatskom. O tome postoje li prepreke za izručenje Turskoj odlučuje se u postupku na Županijskom sudu. Do kraja sljedećeg tjedna o tome će se donijeti i rješenje, a ako ono bude glasilo da prepreka za izručenje nema, odvjetnik Mršić će se žaliti Vrhovnom sudu. Ako bi se pak i tamo odlučilo isto, na ministru pravosuđa Orsatu Miljeniću je da odluči hoće li ili ne potpisati izgon politički progonjene djevojke u zemlju s bogatim dosijeom kršenja ljudskih prava. Već ovako površna analiza otkriva teški demokratski problem prakse u Republici Hrvatskoj, na koji upozorava Sandra Benčić iz Centra za mirovne studije. - Govorimo o Zakonu o međunarodnoj pravnoj pomoći. Konačna odluka o izručenju prebačena je na ministra pravosuđa koji je to dužan potpisati ili nepotpisati. To je jako loše, jer je riječ o izvorno pravosudnom pitanju, o pitanju poštivanja ljudskih prava, primjene međunarodnih konvencija koje su na snazi u RH, a ovime se to prebacuje na političku razinu. Posljedice su se vidjele na prošlom slučaju; Čečen koji je već imao odobren azil u Austriji, pa je, eto, jadnik došao u Hrvatsku, neznajući što ga tu čeka, ne sluteći da će ga se pokušati izručiti Rusiji. A kako bi naša država odbila zahtjev za pravnom pomoći Rusiji, politički moćnoj zemlji? To je znači vrlo ozbiljno političko pitanje, koje ministra pravosuđa i cijelu vladu dovodi u vrlo delikatne situacije. U suprotnom bi se mogli pozivati na neovisno pravosuđe koje je, eto, tako odlučilo. A neovisno pravosuđe, je li, pa moramo ga imati - upozorava Benčić na u startu pasivnu poziciju hrvatskih vlasti u zaštiti ljudskih prava progonjenih stranaca. Usto, kad se dublje zagrebe, otkriva se logički zakonski labirint na koji je Siniša Rodin,predstojnik katedre za europsko javno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu, upozorio u članku u listu Informator iz veljače.

Ma, kakva ljudska prava?

- Hrvatski pravni sustav je nedorečen u zaštiti ljudskih prava temeljem Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u postupcima u okviru međunarodne pravne pomoći. Čini mi se da postoji volja da se stvari i promijene, samo, znate, to ide užasno sporo - kazao je za Forum ovaj ekspert koji je u travnju na tu temu održao predavanje sucima Vrhovnog suda. Riječ je o “načelu non-refoulement”, načelu neizručenja osoba koje bi inače bile izložene progonu po političkoj, vjerskoj, nacionalnoj i drugim osnovama, što je propisano Ženevskom konvencijom o statusu izbjeglica i Protokolom iz 1967. koji je to proširio na sve progonjene osobe. O tome govori i Europska konvencija o izručenju iz 1957. te Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava u članku 3. na koji se referira i Europski sud za ljudska prava u slučaju traženja azila te zahtjevima za izručenje. Naravno da je Republika Hrvatska obavezna prema svim tim dokumentima, a profesor Rodin dokazuje da su “azil i izručenje lice i naličje istog novčića”. Pa ipak, azil je u Hrvatskoj uređen Zakonom o azilu, a (ne)izručenje Zakonom o međunarodnoj pravnoj pomoći (ZOMPO). I dok prvi zakon spominje načelo non-refoulement, drugi ga ne poznaje. Tako se događa da sud koji ispituje postoje li prepreke da se nekoga izruči na traženje druge države, uopće ne ispituje prijeti li mu u toj zemlji zatvor, mučenje ili slična sudbina!? Ustavni sud je čak znao izrijekom opravdati takvu praksu, jer “ZOMPO ne uređuje ljudska prava”. Usto, ZOMPO nigdje ne spominje azil, pa ni ukoliko je nekome dodijeljen u stranoj zemlji. Ispada da ne samo da je onaj tko se našao na meti zahtjeva za izručenje iz tko zna kakve države osuđen na milost i nemilost ministra pravosuđa, na što se ne može žaliti, nego se slikati može i onaj tko već ima azil u nekoj drugoj zemlji jer naši sudovi tumače da ga ZOMPO uopće ne poznaje, pa je, je li, irelevantan, a i ako azil već ima drugdje, u Hrvatskoj ga, naravno, ne može tražiti još jednom. Što se pak prakse o nedijeljenju azila u Hrvatskoj tiče, o tome dovoljno govori pukih dva posto pozitivno riješenih zahtjeva i daleko najgora praksa naše zemlje u odnosu na članice EU, što ide direktno na dušu hrvatskim ministrima unutarnjih poslova.

Rodin, međutim, smatra da bi naši sudovi morali uzimati u obzir hoće li se njihovim rješenjima o izručenju nekoga izložiti kršenjima ljudskih prava, jer su po Ustavu RH međunarodni ugovori iznad zakona, pa su sva sudska rješenja iz kojih posredno slijedi kršenje konvencija o ljudskim pravima koja je Hrvatska prihvatila - u stvari protuzakonita. Što se slučaja Başak tiče, na nju se direktno odnosi Direktiva Europske komisije o standardima, po kojoj se osoba koja ilegalno boravi u jednoj članici EU, a ima dozvolu boravka u drugoj, mora vratiti tamo gdje joj je boravak legalan. Sve su to okolnosti koje bi naši sudovi i naši zakoni morali poznavati, pa se ipak događa da se izručiti pokušava austrijskog azilanta. Odnosno, da de facto državljanka jedne Njemačke već skoro dva mjeseca čami u Remetincu i strahuje od izručenja u Tursku.