Izdanje:
Ne uspije li grčkome premijeru Giorgosu Papandreouu blef s referendumom o paketu za spas Grčke, i eura, hoće li za The Daily Telegraph, euroskeptičnim britanskim konzervativcima sklon dnevnik, ishod prošlotjednoga sastanka šefova država ili vlada EU 27 i dalje biti ”trijumf europske Čelične lady”? Što jest priznanje Angeli Merkel kada dolazi od lista za koji je barunica Margaret Thatcher i dalje boginja, a “thatcherizam”, koji je razorio Keynesovu “državu blagostanja” i ishodio velikim društvenim raslojavanjem, i danas idealna politika. Njemačka savezna kancelarka, za razliku od bivše britanske premijerke, ne viče niti udara šakom po stolu; njezina je vrlina diplomatska vještina. Njome je tijekom posljednjega njemačkoga predsjedanja Europskom unijom pomogla spasiti ključne odredbe zlosretnoga Ustava EU i pretočiti ih u budući Lisabonski ugovor. Od diplomatičnosti Merkel odustaje tek kada je riječ o talijanskome premijeru Silviju Berlusconiju; u njegovu bi slučaju bila besmislena.
Na prošlotjednome je summitu EU Merkel postigla takav njemačko-francuski “kompromis” u kojemu je predsjednik Nicolas Sarkozy odustao od obaju svojih zahtijeva: da se Europski fond za novčarsku postojanost (EFSF) financira iz primarne emisije Europske središnje banke, te da otpis grčkih dugova bankama bude znatno manji od usvojenih 50 %. Naime, francuske banke, kojima Grčka duguje 65 milijarda eura, otpis bi pogodio znatno jače nego njemačke, koje su u grčke obveznice uložile 40 milijarda. Zbog toga je Moody’s već snizio rating bankama Société Générale (vlasnici Splitske banke) i Crédit Agricole. Činjenica je, doduše, da bi bankrot Grčke udvostručio gubitak. Bankarima je Merkel zaista pokazala zube: uz otpis dugova, za dokapitalizaciju od 106 milijarda eura (ili bar 212, ako Grčka bankrotira) ovaj se put moraju prvo sami pobrinuti, umjesto da ih spašavaju porezni obveznici. Uz to, za svakih 100 eura kredita koje će davati neće im više dostajati 7, nego najmanje 9 eura u trezoru. Kako Merkel u pregovorima postiže svoje ciljeve, osim pukom činjenicom da je Njemačka ta koja plaća račune, teško je dokučiti.
TAJNOVITA PRED JAVNOŠĆU
U više sam navrata sudjelovao u razgovorima s njom jer sam bio na popisu od 40-ak bruxelleskih dopisnika koji bi svakoga proljeća bili pozivani u Berlin na briefinge s najvišim njemačkim dužnosnicima. S Merkel svi su razgovori bili “unter drei”, što znači da novinar ne smije dati ni naslutiti izvor. No, i u tim tajnovitim uvjetima rijetko bi rekla išta što već nismo znali. A držala se vrlo formalno. Kao da se pred javnošću ne osjeća sigurno. Takva je i pred biračima. Manjkaju joj državnička vizija i nastup; nije spremna povesti, radije podilazi. Da je biračima na vrijeme objasnila da je spašavanje eurozone prvenstveno u njemačkome interesu, grčka se kriza ne bi prelila.
No, Merkel je, imajući na umu izbore u saveznim zemljama, zaigrala populistički: vrijeđala je Grke kao lijenčine, optuživala ih da rade manje od Nijemaca i ranije odlaze u mirovinu. No, Eurostatovi podaci pokazuju suprotno: Nijemci rade manje sati tjedno i mlađi se umirovljuju! Grčki problem nije “lijena sredozemna rasa” nego korupcijski sustav, koji Papandreou nastoji razgraditi. Da mu je iz Njemačke, umjesto uvreda, stigla pravovremena potpora, grčki bi dug eurozona lako probavila. Ovako je neodlučna Merkel ohrabrila špekulante, a zemaljske je izbore ipak jedne za drugima gubila, te joj dogodine prijeti gubitak saveznih. Odbijanje Sarkozyjeva prijedloga za EFSF pokazuje da je u Merkel strah od inflacije, koji Nijemce opterećuje još od hiperinflacijskih vremena iz tridesetih godina prošloga stoljeća, jači od razuma.
A razum, kroz usta američkoga ekonomista nobelovca Paula Krugmana, kaže da u vrijeme pada potražnje dobro odmjerena primarna emisija neće prouzročiti inflaciju, nego spriječiti deflaciju i pokrenuti proizvodnju. EFSF bi trebao biti ključno sredstvo i za refinanciranje grčkoga duga, i za zaštitu solventnih članica eurozone od špekulantskih napada. Dobro popunjeni EFSF ohrabrio bi novčarska tržišta, te poslužio ponajviše kao jamstvena agencija. Pa opet, Merkel je, u strahu od birača, uvjerila europske čelnike da popunjavanje EFSF-a sa sadašnjih 440 milijarda na bilijun eura prepuste Beijingu. Kinezima je, računa ona, u interesu zaštititi svoja ulaganja u eurima i očuvati europska gospodarstva koja im, kupujući kinesku robu, omogućuju brz rast. A kineske devizne pričuve ionako već premašuju 3 bilijuna eura.
No, posjet EFSF-ova čelnika Klausa Reglinga Beijingu pokazao je da se Merkel malo preračunala. Kinu zanima ulaganje u EFSF, ali uz uvjet: da ju EU prizna kao tržišno gospodarstvo. EU bi time pogazio vlastita načela jer Beijing dijeli poticaje suprotne europskome pravu, pa cijenama nižima od proizvodnih ugrožava pošteno tržišno natjecanje. Kinezi bi mogli pomoći i tako da kreditiraju Međunarodni monetarni fond, a da MMF tu kreditnu liniju prebaci Europi. MMF ionako već sudjeluje u EFSF-u. No, Beijing bi tada u MMF-u tražio veći utjecaj, a vrlo izgledno i predsjednički položaj kada Christini Lagarde istekne mandat. Iako sve podrobnosti nisu još dogovorene, politički je jasno prelomljeno da se propast eura neće dopustiti; odbace li Grci paket spasa, Grčku će se izbaciti “u mrak i škrgut zubi”. Jer ako bi euro pa EU propali, ni novi rat u Europi ne bi bio nemoguć, ustvrdila je Merkel zgrožena nasiljem na jednoj nedavnoj njemačko-grčkoj nogometnoj utakmici. Unatoč britanskim laudama, ima još razloga zašto Angela Merkel ne zaslužuje samo pohvale.
KEYNESA ČUVA SAMO ZA NIJEMCE
Za nastanak krize ona, doduše, nije odgovorna ništa više od ostalih europskih političara koji su bili nasjeli Miltonu Friedmanu. Pa i u Hrvatskoj jedan u devedesetima utjecajan ekonomist još i danas promiče taj nauk, prema kojemu se slobodno tržište samo regulira i samo ispravlja svoje pogrješke, stvarajući istovremeno najveću moguću dobit, a novostvoreno se bogatstvo prelijeva na čitavo društvo. Iako se u praksi pokazalo da iz nenadzirana tržišta korist izvlači samo uzak ulagački sloj, dok se rezanjem troškova, ponajprije plaća, razara srednji razred. Pa potražnja za proizvodima pada, što u konačnici ishodi krizom.
A kada se na to još nakaleme nenadzirana novčarska tržišta, koja “novčarskim proizvodima” napuhavaju balon fiktivna novca i odvlače od ulaganja u stvarnu proizvodnju, dobijemo “kasino kapitalizam” i duboku krizu iz koje još tražimo izlaz. Dvije godine prije propasti banke Lehman Brothers, nakon koje se gruda krize zakotrljala Amerikom pa preskočila Atlantik, tadašnji je glavni tajnik Europske konfederacije radničkih sindikata (ETUC) John Monks upozorio “kasino-kapitaliste da će završiti kao Bourboni”. Ne misleći pritom na u Španjolskoj i danas vladajući ogranak obitelji gospodara Kraljevine dviju Sicilija, nego na one čije su se glave za Francuskoga prevrata otkotrljale u košaru pod giljotinom.
U to je vrijeme Merkel zdušno provodila tzv. Hartzove preobrazbe tržišta rada i društvene dobrobiti te osmišljala proračunske rezove, što je njemačko društvo trebalo približiti neoliberalnome idealu. Smanjivši potražnju, Njemačka je smanjila uvoz iz ostalih članica EU, a povećala izvoz, pridonoseći propadanju njihovih gospodarstava. Preobrazbe je, doduše, osmislila prethodna socijaldemokratska vlada Gerharda Schroedera, baš kao što je neoliberalne preobrazbe hrvatskoga tržišta rada uvodila “trećim putem” Tonyja Blaira zadivljena vlada Ivice Račana. Koji je, baš kao i Schroeder, ponajviše zbog toga desničarenja izgubio sljedeće izbore.
Dok je sindikalca Monksa kraljica Elizabeta II. lani nagradila lordovskom čašću. Zagovarajući ustavnu obvezu uravnoteženja proračuna u članicama eurozone, Merkel ponovno griješi. Naime, u EU je samo Grčka u krizi zbog prevelikoga duga; ostale je članice u crveno utjeralo bilo izvlačenje banaka iz gliba u koji su se pohlepom same uvalile, bilo deregulirano tržište koje ih je izložilo špekulantima. I povijest je pokazala da se štednjom kriza produbljuje, dok se jačanjem potražnje zamašnjak proizvodnje ponovno pokreće. Pa i sama se Merkel držala toga Keynesova načela kada je u jeku krize poticajima ohrabrivala Nijemce da stare automobile zamijene novima.
Da bi to sada zanijekala drugima. Krugman kaže da je krajnje pogrješna doktrina da se krizu prouzročenu deregulacijom rješava tako da porezni obveznici spašavaju bankare, a da se u vrijeme velikoga porasta nezaposlenosti steže pojas. Umjesto da se ulaže u nova radna mjesta. Latviju ističe kao primjer njezine provedbe. Da, latvijsko gospodarstvo ponovno raste, ali tek nakon što je nezaposlenost porasla na 16, a BDP pao za punih 18 %! Za razliku od Islanda, koji je pustio banke da propadnu i razapeo društvenu zaštitnu mrežu. Te čiji BDP također ponovno raste, a da u međuvremenu životni standard Islanđana nije znatnije pao. Pouka (koja za Grčku ipak ne vrijedi): neoliberalnim “bolnim rezovima” prouzročene patnje posve su nepotrebne! Čelična lady? Možda Merkel ipak više nalikuje okrutnoj barunici no što se to na prvi pogled čini...