Izdanje:
Bez obzira jesu li “Barišićeve bajke” fikcija ili zapisi o stvarnom funkcioniranju paralelne Sanaderove zločinačke države, riječ je o jednom od najintrigantnijih štiva za odrasle Hrvate, koje sutkinja Ivana Čalić čak i s primjesom pripovjedačkog žara čita u sudnici Županijskog suda u Zagrebu. Čak i da na optuženičkoj klupi po prvi put nije politička stranka na pragu presudnih unutarstranačkih izbora, i da nije isforsirano pitanje nagodbe s Mladenom Bajićem, opet bi bilo opravdano medijsko veličanje tog procesa. Kakva bi medijska senzacija bili ti zapisi da nije bilo curenja informacija u tijeku državnoodvjetničke istrage.
Umjesto rutinskih priloga proteklog utorka mediji bi se natjecali u brzini organiziranja specijalnih izvanrednih izdanja. Iako smo većinu onoga što se zasad moglo čuti već čitali rascjepkano na više epizoda u nekoliko medija, to tako kompaktno i po prvi put u službenoj formi prezentirano u za to jedino dostojnom prostoru, uz nazočnost najbitnijih aktera čak je i na novinare ta u pripovjednoj formi ponuđena spoznaja u kakvoj smo to dvoličnoj “bajki” živjeli ostavila mučan dojam. Dok su za jedne vrijedili zakoni, prava, dužnosti i odgovornosti, diferencijacija javnog i privatnog, procedure, institucije... u “Barišićevoj bajki” manje više sve je bilo kako Ivo Sanader kaže. Javni natječaji postojali su kako bi se udovoljilo njegovim željama i potrebama partitokracije. Zakon je bila Sanaderova riječ. Bez njega se ni lipa nije mogla potrošiti. Svakom direktoru javne tvrtke bilo je bitno kao i Barišiću da se Sanader ne naljuti, jer bi ga snašao njegov prijeki sud, što je značilo smjenu i gubitak svega onoga što im je pod Sanaderovim vodstvom ta pozicija donosila.
Iako je Sanaderov odvjetnik Čedo Prodanović prigovorio istinitosti svega pročitanog, ponašanje bivšeg premijera u pauzama, koje su tražile glasnice sutkinje Ivane Čalić, ipak je odavalo da karakteru bivšeg premijera godi taj impresijama obojeni dio Barišićeva kazivanja. Sanaderov govor tijela na suđenju za Hypo i Inu-MOL može se reći da je imao čak i natruhe poniznosti u usporedbi s onim kakvim se doimao na dan čitanja Barišićeva šokantnog iskaza. U pauzi je uz razmjenu pokojeg ciničnog osmjeha i komentara s Ratkom Mačekom, manirama glavnog kauboja u filmu, s naglašenim usporenim hodom i široko odmaknutih ruku od torza kao da će svaki čas potegnuti oružje, te uz lagani dodir palcem po nosu karakterističnim za boksače, prošetao se do odvjetnika, usput frajerski namigujući nekome od dvoje mladih u publici da bi potom nešto šeretski dobacio odvjetnicima.
Doimao se, ako ne kao netko tko se ponosi onim što smo čuli, onda barem vrlo zadovoljnim i zbog toga dobro raspoloženim. Kao kad bi se nakon kakvog uspješnog sastanka u europskom salonu vratio u Hrvatsku. Na sudskom je hodniku kasnije mladoj odvjetnici koja skrbi o privremeno oduzetoj imovini dobacio, kao da se to objektivno samo po sebi podrazumijeva: “Bilo je zanimljivo slušati ove bajke”, Iako je time htio reći da mu to ranije nije bilo poznato, Sanader ne bi mogao tako hladno sve to odslušati bez emotivnih reakcija da to već nije iščitao u svojoj intimi.
Tako smo zbog izostanka faktora iznenađenja vjerojatno i ostali uskraćeni za koji uzvik čuđenja, hvatanje za glavu ili sličan znak nevjerice ili barem kakvu opasku koja obogaćuje takva suočavanja u sudnici. Čudno je to. Nekoć su bili prijatelji, ne baš prisni, ali prijatelji. Kad je Sanaderu kao ministru znanosti 1992. bila potrebna pomoć u ostvarivanju prava na uvoz nekih stvari zbog duljeg boravka u Austriji, Barišić mu je pomagao savjetima kao upravitelj Carinarnice Zagreb. Sanader je pak njemu pomogao kad je bio u teškoj životnoj fazi angažirajući ga u HDZ-u kako bi zaboravio na smrt supruge i smjenu zbog izbornog poraza HDZ-a. Nakon “izborne žetve” na vrhuncu moći, Barišić je zbog prisnosti sa Sanaderom bio smatran utjecajnim, mada on sam sada skromno kaže da je bio tek njegov portir.
Originalni članak objavljen je u tisku