Izdanje:
Meni je sjajno što je Prosinečki trener najsrpskijeg kluba. To je je kao da bi Dinamo ili Hajduk trenirao Piksi Stojković. A taj klub, otkako se raspala bivša država i ona liga, već godinama posrće. Tako da postoji i velika želja da se Zvezdi vrati nekadašnji sjaj i bilo bi sjajno da to napravi baš Prosinečki, rekao je u nogometnom uvodu u razgovor Predrag Miki Manojlović. Ovaj proslavljeni srpski glumac u Zagrebu je boravio zbog projekta kojim hendikepirane osobe nastoji što potpunije integrirati u normalne životne tokove. Kaže kako dobar dio godine provodi na putovanjima Europom i da mu je dolazak u Zagreb, i s tog aspekta, dio svakodnevice.
f: Kakvu atmosferu osjećate dok putujete? Ja sam radost povratka u domovinu, koje imaš kad si mlađi, izgubio. Kad sam se prije vraćao, već poslije Trsta sam se radovao jer sam osjećao da sam tu, a danas te radosti nema više.
f: Jeste li radost izgubili u jednom određenom trenutku ili je to bio proces? Mislim da to nisu godine, nego osjećaj prostora kojem pripadaš. Prostor se proširio, ali nema radosti. Što se tiče zemalja u ovom okruženju ja se doista niti u jednoj od njih ne osjećam kao stranac, ali se isto tako osjećam i u Europi.
f: Možda je razlog tome što ste glumili na nekoliko stranih jezika. Glumili ste i na albanskom i na bugarskom... Jesam i mogu vam reći da je bugarski blizak jezik, ali je zato bio možda i najzahtjevniji, jer se lako nađete na skliskom terenu. Uloge na stranim jezicima ne smiju biti reproduktivnog karaktera i jako je zanimljivo što se u čovjeku probudi u toj situaciji. Što više jedan jezik znate, manje ga znate za takve prigode i ne možete njime u potpunosti ovladati, ako doista niste odrasli u njemu. Osvajanje jezika je osvajanje dijela slobode, jer ako vi ne osvojite i sam duh jezika, onda niste ništa učinili. Osvojiti duh jezika, smisao jezika koji je tangenta svega što je neki narod prošao, a kroz njega se sve vidi; od povijesnih činjenica pa do nekih vaših subjektivnih zaključaka.
f: Kažete da se kroz jezik ogleda sve što se može vidjeti o narodu. Što vam hrvatski i srpski govore u tom kontekstu? Hrvatski je neodvojiv od mog cjelokupnog životnog iskustva, jer kad odem na Mirogoj, arkade lijevo, neću spominjati prezimena, ali ja ih tamo imam šest koje poznajem. Hrvatski jezik u svim svojim oblicima, akcentima, dio je mog života od najranijih dana, još prije no što sam krenuo u školu. I sve negativne stvari koje su seprelamale tako agresivno preko jezika su nekako izvjetrile.
f: Kad smo kod izvjetravanja, ima u Kusturičinom Undergroundu naoko uzgredna primjedba “udaješ se srećo, udaješ, samo još nisi obaveštena”. Jesmo li danas pomalo svi u situaciji da nam se događa nešto o čemu nismo obaviješteni? Jesmo i uzroci naše neobaviještenosti su višestruki. Zbog osobne nespremnosti da čovjek doista bude obaviješten, da se zanima za sve što je, što nas okružuje, stvari koje živimo, ti detalji i zaključci što se događa na globalnom planu, s procesima koji nas se zaista tiču, ostajemo potpuno iznenađeni. Takvih je puno. Ljudi žive u vremenu u kojem se okreću sami sebi u potpuno pogrešnom smislu. A rast jednog društva, ma što god se pokušavalo, je neodvojiv dio svjetskih procesa. Treba biti svjestan kakav je svjetski proces.
f: To je moguće i na razini politika? Bili ste na susretu predsjednika Josipovića i Tadića. Bio sam, jer sam na taj skup bio pozvan od kabineta oba predsjednika. Došao sam tamo ne misleći da sam baš ja nešto važan, ali da treba dati podršku približavanju dvaju predsjednika koji to zaslužuju i da dvije države grade bolje odnose. Zato sam bio tamo, a ne da bih se fotografirao. Ali na skupu sam vidio ljude koji su također bili pozvani i učinilo mi se, zbog njih da sam bio nepotreban. O tim ljudima mogu imati svoje mišljenje jer su došli, ne iz razloga da bi pomogli, nego upravo da bi se fotografirali.
f: Dakle, bio je tu i poneki Miki Rubiroza (lik iz serije Grlom u jagode). No, i on je kao i vi u jednom trenutku otišao u svijet. Da, da, bio je na tom skupu i poneki Rubiroza, dripac i švercerski duh, ali Rubiroza je, za razliku od mene, bio klasični ekonomski emigrant. Moji razlozi za odlazak bili su posve drugačiji. Bile su to daljine koje su me vukle i izazovi, a ne fashion ili moda koja nas je potpuno preplavila. Ja se tome ni ne odupirem. Jednostavno pokušavam živjeti izvan toga.
f: Treba li u tom kontekstu promatrati i vaše odbijanje holivudizacije glume. Recimo, odbili ste ulogu u Mirotvorcu? Ma to je dio moje ličnosti, mog odgoja i sagledavanja što je gluma. Ako u nju doista duboko zagazite, gluma je neprestani dodir sa smrću, neprestano istraživanje smisla vašeg postojanja. I kad se ona živi do kraja ona je opasna i mislim da je pošteno to što ste u njoj sami sa sobom, eksperiment vršite na sebi, ne na nikome drugom. Ta introspektivna manipulacija je samo vaša, nije manipulacija drugima. Za razliku, recimo od režije, koja je, za mene, u svim oblicima poseban vid dozvoljene manipulacije drugima. Poslije toga počinje politika. Nikad nisam poželio biti glumac da bih bio poznat. U današnjem svijetu možete biti poznati na puno jednostavniji, besmisleniji način, ali suština tog sabijenog života koji traje dva sata koliko si na sceni, taj pokušaj sažimanja vašeg pitanja što život jest, fascinantna je stvar. Vi zapravo živite nerealni život u realnom vremenu. Osim toga, što ću ja u Hollywoodu kad nemam više 20 godina. Tamo treba ići kad si stvarno jako, jako mlad. A kad pitate za Mirotvorca, nisam mogao pristati raditi na tom filmu i tom strašnom paklu koji se dogodio na ovim prostorima i na tome zarađivati novce.
f: Koliko ste snažno proživljavali 90-e? Jako sam proživljavao. Možda sve to i nismo zaslužili, ali se onda postavlja pitanje ako smo preživjeli, onda smo možda točno to i zaslužili. Mislim da su nam komunisti napravili najveću moguću štetu. U periodu od 1945. do 1990. nisu razvili sustav vrijednosti koji bi približavao ljude, a ne ih udaljavao.
f: Što su trebali napraviti? Nisam bio njihov ideolog, ali najprije jednopartijski sustav, dokidanje privatnog vlasništva. Ne možete uništiti sustav vrijednosti na kojima je počivao cijeli svijet, ne možete raditi novog čovjeka, jer to je radio i Hitler. Ne možete srušiti sve vrijednosti vremena koje vam je prethodilo, nego se morate osloniti na njih. A da ne govorimo o progonu ljudi. Onda imate cjelokupnu organizaciju vlasti koja je ličila na sovjetsku, a nije bila sovjetska, sa nesvrstanima koji su tu osmišljeni...
f: Učili smo da je to Titov projekt. Tito je bio velik igrač. Ali što mislite zašto su postojali nesvrstani? Oni su bili velika skupina naroda koji su morali biti pod nekakvom kontrolom i sve je to bilo pacificirano i dano Titu, da se kontrolira dio prostora.
f: Je li Tito enigma ili pročitana stvar? Ja o Titu znadem jako malo. Znadem da u onom totalitarnom sustavu, u kojem je imao strašne ovlasti, nije stvorio mogućnosti da po svom odlasku bezbolnije prođemo. Bio je okružen ljudima koji su pod velikom upitnikom. Možda se to najbolje personificira kroz Koču Popovića. On je iz građanske obitelji, obrazovan, intelektualac, odlazi u Španjolski građanski rat, pa je komandant Prve proleterske, nakon toga potpredsjednik republike i 1968. godine se povlači. Vidio sam ga nekoliko puta, recimo na Zvezdinim utakmicama, gdje je dolazio “spačekom”. Dakle, taj čovjek koji je bio intelektualac, odlazi iz politike, a da iza sebe ne ostavi nikakav trag o vremenu kojeg je izravno kreirao, nikakav zapis, nikakvo tumačenje o tome što je bilo. To je zastrašujuće, a istovremeno ako to on nije učinio, što očekivati od drugih. I zato kad ste spomenuli Broza, pitam se zašto ljudi misle da ćemo ikad saznati objektivno sve okolnosti iz Titova vremena.
f: Hoćemo li ikad steći realnu sliku o povijesti bivše države? Mislim da nikad nećemo steći realnu sliku. Trajala je koliko je trajala, od Versaillesa. To je i kratko, ali i dovoljno dugo da se kao ideja primi. Međutim, sa takvim različitostima u samom startu, uz činjenicu da nije stvorena u sretno vrijeme, niti sa sretnim ljudima... Jugoslavija je imala šansu, ali ne sa onakvim kraljem na početku, pa je to i dovelo do 1941. i do 1945. f: Je li 1991. godina onda logičan nastavak? Vjerojatno, ali mislim da se možda mogla izbjeći u onom najradikalnijem i najtragičnijem obliku. Treba shvatiti i da je svijet sve znao i pustio da se stvar odvije.
f: Kad govorimo o komunizmu, nisu li ljudi pristali svjesno žrtvovati dio vlastite slobode za stanovitu socijalnu sigurnost? Znam što želite reći, ali ta usporedba sa današnjim vremenom nije moguća. Kapitalistička društva, koja nisu savršena, imala su i socijalnu stabilnost, ali i još nešto; višak slobodnog vremena, mogućnost bavljenja sobom, više novca, mogućnost izbora. Mi smo se zadovoljavali minimumom. Na zapadu se bune zbog, u usporedbi s ovim prostorima, malih stvari, a mi smo ovdje izgubili živote baveći se stvarima koje mijenjaju povijesti.
f: Jesmo li barem izborili svoju suverenost i to ne samo u onom općepolitičkom značenju, nego i u ljudskom? Jedino što se može dati kao posljedičan odgovor na ovo pitanje jest da kapital nema granica. To nije ni dobro, ni loše nego jednostavno neminovno. Što to znači za koncept nacije? To je teško reći, jer pitanje je kako tko doživljava pojedine sredine. Ja mislim da je miješanje nacija, kultura, najbolje i to rađa ozbiljne talente. Zapravo, ja mislim da je, na općoj razini, kultura jedna, samo su njezine forme različite.
f: Hoće li onda EU donijeti nešto dobro toj kulturi? Recimo više novca. Kako da ne, jer ako njemačka država daje četiri posto svog budžeta za kulturu, to je velik novac, ali i veliki sistem koji svjedoči o brizi. S druge strane imate danas Srbiju koja nema novca generalno. Bio sam jedno kratko vrijeme na čelu Filmskog centra Srbije. Moja ideja bila je da centar postane autonoman, ali naravno da nismo uspjeli jer je budžet za srpski film bio 2,4 milijuna eura. Nije postojao politički koncenzus da se zakonom o filmu omogući da filmu bude bolje i moji napori nisu imali uspjeha kako sam priželjkivao i to sam napisao u svojoj ostavci.
f: Ipak je i takva kinematografija uspjela iznjedriti kapitalna djela u zadnjih 20 godina. Imate paradoks na Balkanu da ništa tako dobro ne rađa kao ništavilo, ništa toliko ne uzbuđuje maštu. Što ne znači da sve treba biti crno kao naša stvarnost. Film je ozbiljan medij i to su Amerikanci odavno shvatili. Na ovim prostorima, to je jedan od najboljih ambasadora. Naravno, ako je riječ o velikom filmu, ali to se isključivo shvati tek kad se dobije nekakva nagrada.
f: Je li Undergound film o postojanju dva paralelna svijeta kod vođenja svake države? Mi smo taj film pravili jer smo htjeli jasno reći da smo živjeli u zemlji koja je bila utemeljena na laži. Cijeli film je, naravno, metafora, on nije jugonostalgičarski jauk, ali jest intimni, intelektualni jauk za vremenom koje nije dalo ono što je ljudima trebalo dati.
f: Nismo li nakon Jugoslavije, iz koje smo bespoštedno svi htjeli van, sada u isto tako bespoštednoj utrci za EU? Ta potreba za Europom je razumljiva. Ima više razloga za to. Europske vrijednosti, dosegnute civilizacijske vrijednosti, jako su bitne da budu primijenjene u svakodnevnom životu svakog društva i ne može se negirati da su ti ciljevi ozbiljni. E, sad ulazak u EU donosi i financijske beneficije i neku vrstu ekonomske sigurnosti koju svi žele. Ulazak u EU, na žalost, ne zavisi samo od ovoga što sam rekao, nego i od političke procjene u Bruxelleseu. Imate slučaj Rumunjske i Bugarske koje se u vrijeme primanje, pa ni danas, ne mogu uspoređivati sa Hrvatskom, pa ni sa Srbijom i tu onda dolazimo do ključnog pitanja: što je onda bitno kod primanja? Ono što mene zanima je zašto prvo morate ući u NATO, pa tek onda u EU?! Najprije se mora ući u vojni savez da se kasnije ne bi izašlo iz ekonomskog. Mislim da bi se jako morao umanjiti ofenzivni NATO stav.
f: Angažirani ste u radu s ljudima s posebnim potrebama? Moram zamoliti da se prestane koristiti termin ljudi s posebnim potrebama. Ti ljudi imaju točno iste potrebe kao i svi mi, samo su hendikepirani. Imamo projekt Radionicu integracije i upravo kroz nju želimo integrirati različite pojedince i grupe, marginalizirane od društva. Mislim da tu malo nešto i pomičemo na bolje. Ne možeš samo trpati za sebe, u sebe, na sebe. Govorim o svim ljudima, ali poglavito o onima koji su uspjeli, ma što to značilo, i onima na položajima. Zato moj rad s hendikepiranima nije nikakav stajling, nego moja potreba da se pomogne. Mnogi mi kažu da sam budala, jer kad me pitaju kakva mi je materijalna korist od toga, ja kažem da nemam tu vrstu koristi, niti me zanima. Glavno pitanje vremena u kojem živimo postalo je “Gdje sam ja u toj priči”. Taj šminkeraj je užasan.
f: Postoje li na ovim prostorima pravi šminkeraj i prave zvijezde? Dajte molim vas, kakve zvijezde. Ovdje je nemoguće biti zvijezda, jer ovdje te ljudi poštuju ili ne. Kroz uzaludne pokušaje da budeš nešto što ne možeš biti, ali i u slučajevima kad nama holivudske zvijezde dođu, na svjetlo izađe sva provincijalnost. Primjerice, svi su se ogrebali u Sarajevo i to Sarajlije znaju.
f: Vaše se ime najčešće veže uz film, premda je teatar medij u kojem ste se više osjećali doma. Imali ste dugu kazališnu pauzu, dulju od desetljeća. Snimio sam vani desetak filmova i imao sam 12 godina dugu pauzu u teatru pa me Dušan Jovanović zvao da radimo Bulgakovljevog Molièrea. Zamislite da 12 godina niste stali na daske! Osjetio sam zebnju što će biti, pravu moru, ali vjerujte, ništa lakše nisam odradio nego tu premijeru. Ove godine u Mariboru radio sam “Europa danas“ prema Krležinim tekstovima i to je fantastično, jer ti tekstovi kao da su doista danas pisani. Radio sam tada i s Laibachom. U zvuku predstave su bile nacionalne himne različitih zemalja koje je Laibach obradio i taj je njihov refleks jako zanimljiv. Obradili su i Hej Slaveni, kod njih se zove Slovanska, uz engleski tekst da je to himna njegova oca, himna Poljaka i na kraju kažu ”neka sloboda raste”.
f: Hej Slaveni je himna koja završava kletvom, a i prepuna je teških, strašnih slika. Gromovi raznose, stijene pucaju, ponor pakla, vatre, zemlja se trese... Ma ne samo ta, sve druge himne. Kad se pažljivije poslušaju, iako su pune emocije, ponekad ironije, a napravljene su s puno talenta, sve te himne su zastrašujuće. Engleska, turska, izraelska, njemačka, francuska pa svi su u nekom niskom startu da na nekoga krenu. Doista zastrašujuće, s nabojem.
f: Kako doživljavate Krležu? Za razliku od mnogih drugih velikih pisaca, počevši od srpske književnosti, nitko nije imao tako introspektivni kritički prilaz vlastitoj naciji poput Krleže. To je dokaz zrelosti i imao bi Krleža što reći i o himnama o kojima smo malo prije razgovarali, kad bi ih posložio. To je njegova nenadoknadiva prednost, jer vrijeme ide i on ne gubi u tome vremenu.