Najbolje je točeno pivo, ali za pivski trbuh – nije krivo!

Ako ne naplaćuje gostu žitom, nego traži novac, vara li na težini ili toči loše piće, treba biti pozvana na odgovornost i bačena u vodu. U pivnici žena može biti točiteljica, ali u pivnicu ne smije doći kao gošća. Žena koja ide u gostionicu piti, ima biti spaljena”. Ne, nije posrijedi nikakva predizborna prohibicijska bravura, već zapis iz babilonskog Hamurabijeva zakonika. Pivo se tako našlo i u tom prvom pisanom zakoniku na svijetu – uklesanom klinopisom na stupu od crnog diurita (vrsta kamena vulkanskog porijekla), u kojem babilonski kralj Hamurabi (1729.- 1686. g. p.n.e.) kaže: “Pivo ne smije sadržavati previše vode i ne smije se prodavati po previsokoj cijeni”.

Zna se, naime, da je već tada pivo bilo jedna od svakodnevnih potreba kako bi se ugasila žeđ, a i zbog njegove energetske vrijednosti. Kopači kanala i muškarci zaposleni u polju dobivali su dnevno do pet litara piva, a žene dvije do tri litre. Stoga je nedvojbeno da je pivo jedno od najstarijih i najpopularnijih alkoholnih pića na svijetu (pivopijska središta u starom vijeku su bila u Armeniji, Mezopotamiji i Egiptu, a odatle su pivo kasnije preuzeli Grci i Rimljani). Motiv piva čest je i u književnosti, a sveza Hašeka, Švejka i krčme U Kalicha dade se proučavati i u vidu knjige i u vidu krigle.

Najpoznatiji zakon o pivu svakako je Deutsche Reinheitsgebot, zakon iz 1516., prvobitno izdan u Bavarskoj, a potom proširen i ostatkom njemačkih zemalja. Prema tom zakonu, koji je uklopljen i u današnje njemačke zakone, pivo se smije proizvoditi samo od vode, hmelja, slada (i kvasca), bez drugih dodataka. Oznaka “Gebraut nach dem Deutschen Reinheitsgebot” (Proizvedeno prema Njemačkom zakonu o čistoći piva) istaknuta je na tako proizvedenom pivu.

Dobro je ako je hladno
No, preskočimo li pola tisućljeća, među današnjim pivopijama još odjekuju polemike oko donedavnog zakona o 0,0 promila. Zanimljivo je da je taj zakon još na snazi i u jednoj Češkoj, zemlji u kojoj pivo “teče potocima” i koja prednjači u potrošnji piva po glavi stanovnika, no prednjači i u mjerama – da se ne vozi nakon pijenja piva. Stoga mnoge pivnice imaju i svoje vozače koji razvoze goste ili pak njihov automobil odvezu (s vlasnikom!) doma nakon jače konzumacije. A i mnoge brendovske tvornice piva zagovaraju odgovornu konzumaciju, čak i s prigodnim natječajima.

Inače, pivo je, potvrdit će vam to i stručnjaci, potpuno prirodan i biološki uravnotežen proizvod, pa se s pravom smatra “tekućom hranom”. Energetska vrijednost jedne litre standardnog piva odgovara energetskoj vrijednosti jedne litre punomasnog mlijeka. Razlika je samo u tome što zbog litre mlijeka u krvi nećete izgubiti vozačku dozvolu, šale se pivopijski kritičari “prohibicije”. No kakvo pivo pijemo mi u Hrvatskoj i zaostaju li hrvatska piva za svojim bjelosvjetskim uzorima? Upitate li to dr. sc. Božidara Šanteka, redovitog profesora i pročelnika katedre za pivo na Prehrambeno- biotehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, te jednog od naših najpoznatijih stručnjaka za tehnologiju piva, dobit ćete diplomatski odgovor: – Mi imamo dobra piva koja kvalitetom ne zaostaju za europskim ili svjetskim pivima.

A pokušate li od njega izvući njegov “top 5” najboljih hrvatskih piva, dobit će pak košaricu. – Ne bi bilo korektno da ovdje bilo koga favoriziram, kategoričan je prof. Šantek, koji na pitanje što je onda po njemu dobro pivo, odgovara: – Dobro pivo je hladno pivo! Tako doznajemo i da je većina piva u Hrvatskoj tzv. lager pivo, što je sinonim za pivo dobiveno vrenjem sladovine s kvascem donjeg vrenja (čija temperatura vrenja iznosi 8-18 “celzijevaca”), i to ona “plzenska”, što je pak oznaka za tvrdoću vode (vrlo meka voda, čija je ukupna tvrdoća do 5 stupnja NJ i vrlo svijetli slad), a proizvodi se u šest velikih industrijskih pivovara (u Zagrebu, Karlovcu, Koprivnici, Daruvaru, Osijeku i Buzetu), te u nekoliko manjih, “ugostiteljskih” pivovara poput zagrebačke Pivovare Medvedgrad, vukovarske mini pivovare Nenada Blaževa i Pivovare Ličanke u Pazarištu kod Gospića, poznate po Velebitskom pivu.

– Hrvati godišnje popiju između 70 i 80
litara piva po glavi stanovnika, a na
hrvatskom tržištu godišnje se proda od
3,5 do 4 milijuna hektolitara piva. U
ovoj godini hrvatsko tržište piva je
zabilježilo porast od oko 8,5 % posto.
Za usporedbu, Česi i Irci popiju oko
135 litara, Englezi i Nijemci 100, a sve
više piva piju i Rusi

– otkriva nam prof. Šantek.

No, uza sve već dobro poznate nutritivne vrijednosti piva, valja znati i to da za “pivski trbuh” nije krivo pivo, već način života i prehrane – dodaje prof. Šantek, koji sa svojim studentima u njihovu laboratoriju i mini-pivovari u sklopu PBF-a za potrebe nastave proizvodi i njihovo “fakultetsko pivo”. A usput rečeno, profesorov trbuh je – kao u lakog atletičara!

Hrvatska, naime, nema sveučilišni studij pivarstva pa stručnjaci koji završe PBF i ovladaju tehnologijom proizvodnje slada i piva zapravo su najškolovaniji za uključenje u proizvodnju piva. Pivarstvo se izučava i na Veleučilištu u Karlovcu. Budući da je pivo dokazano zdrava namirnica, proizvedena isključivo od prirodnih sastojaka (vode, kvasca, slada i hmelja), koje obiluje vitaminom B6, ali i mineralima, vlaknima i antioksidantima – pa ukoliko se pije u umjerenim količinama – “Hrvati godišnje popiju između 70 i 80 litara piva po glavi stanovnika, a na hrvatskom tržištu godišnje se proda od 3,5 do 4 milijuna hektolitara piva. Za usporedbu, Česi i Irci popiju oko 135 litara 67 dr. sc. Božidar Šantek pivo je najzdravije alkoholno piće, navodi se u izvještaju udruženja ljubitelja piva ‘Beer Academy’ koje promiče kulturu uživanja u tom osvježavajućem (nisko)alkoholnom napitku. No sve te pozitivne osobine djeluju isključivo prilikom umjerenog konzumiranja, odnosno jedne do dvije pive dnevno.

Piće i za sportaše
No najbolje pivo je točeno pivo, reći će vam znalci, i pojasniti kako prigodom punjenja piva u boce uvijek ostaje mala količina zraka u samoj boci. Za razliku od punjenja u boce, prilikom točenja piva to je prvi kontakt piva sa zrakom. Upravo je u tome najveća razlika. Okus točenog piva ne može se usporediti s pivom iz boca, koliko god ono bilo dobro, točeno je uvijek bolje – poučili su nas. No je li to uistinu tako, i gdje su naša piva u odnosu na svjetska, upitali smo osnivača i predsjednika Društva prijatelja piva Nevena Pufnika: – Pod uvjetom da se radi o potpuno istom pivu, uvijek je najbolja bačva (točeno), pa staklo (boca), pa limenka, i onda dugo, dugo ništa, pa pet-ambalaža.

Naravno, uvjet za točeno pivo je da se održava higijena točionika i da ima kontinuiranu potrošnju - kaže Pufnik, koji smatra da sva naša industrijska piva generalno zadovoljavaju kvalitetu i ne zaostaju za svjetskim pivima, pa tu nema puno razlike. – A kad je riječ o tzv. manufakturnom pivu iz malih pivovara, gdje se pivo još radi na tradicionalan način, to vam je kao da usporedite hamburger s domaćom kuhinjom – slikovit je Pufnik. Zanimljiva je i priča o nastanku ovogodišnjeg pivskog hita u Hrvata, “radler” piva svih vrsta. Svojedobno su se na bickilističkim trkama u Njemačkoj natjecatelji osvježavali pivom. Jedne godine nije bilo dovoljno slada i piva pa su organizatori u pivo dodavali voćne sokove. Uostalom, na njemačkom jeziku radler i znači - biciklist. Pivo je, dakle, i piće sportaša, a ne samo navijača.