Izdanje:
Davor Puklavec/Pixsell
f: Hoće li se održati referendum o produženoj primjeni kolektivnih ugovora?
To zapravo nitko ne zna. Mi u NHS-u smatramo da bi ga trebalo biti. Još prije tri mjeseca uputili smo dopis predsjedniku Sabora, a na znanje premijeru i predsjedniku Republike, u kojem smo ga podsjetili na potpise koje smo prikupili prije dvije godine, i na činjenicu da niti Ustav ni Zakon o referendumu ne predviđaju nikakav rok njihove valjanosti.
f: Kad ste prikupili potpise Ustavni sud je dao mišljenje da referendum nije potreban? Što se promijenilo u međuvremenu?
Odluka Ustavnog suda unijela je pomutnju. Problem je bio u tome što se sud referirao na pitanje koje nismo postavili. Ustavni sud je pretpostavio da mi impliciramo nezadovoljstvo Vladinim prijedlogom izmjena Zakona o radu, a mi smo pitali jesu li građani za to da u ZOR-u ostanu postojeće odredbe.
f: Hoće li Zoran Milanović, koji je i osobno potpisao zahtjev za raspisivanje prije dvije godine, podržati vaš zahtjev?
Ne samo on, nego su potpisali i još neki članovi njegove Vlade. Međutim, ne smije se zaboraviti da je Milanović i onda kalkulirao, jer kada smo krenuli u prikupljanje potpisa, nitko nije vjerovao da u tome možemo uspjeti. SDP je gledao imamo li šanse i kada su vidjeli da ćemo skupiti i više od potrebnog broja, odlučili su se priključiti u pobjednički vlak, premda smo i prije slali signale oporbi da to naprave, posebno SDP-u koji bi trebao biti na strani radnika. Zanimljivo je da oni danas sindikatima nude identičan prijedlog kao i bivša vlada po kojem bi produljena primjena kolektivnog ugovora trajala maksimalno tri mjeseca, dok mi tražimo isto: da se očuva postojeće stanje u ZOR-u. Nakon NHS-a sada je dopis zajednički uputilo četiri od pet središnjica, među njima i NHS. Očekivali smo da će netko iz vlasti reagirati i odgovoriti na naš dopis, ali na žalost - ne i neočekivano - nitko se nije javio. Ispada, zapravo, da Milanović sada ide sam protiv sebe jer se u međuvremenu baš ništa nije promijenilo, osim da je on zaboravio na svoj potpis.
f: Upozoravate i da se jednim zakonom ne može mijenjati sadržaj drugoga?
To je posebna priča. Potpisi su valjani, kao i razlozi zbog kojih su prikupljeni, ali sada još dodatno imamo činjenicu da Vlada ne mijenja ZOR kroz njegove izmjene, nego zaobilaznim putem kroz zakon o reprezentativnosti. Ne osporavamo Vladi da to pokuša napraviti temeljem ovlasti, ali u najmanju ruku nije primjereno i prihvatljivo da se u društvu koje i tako ima problema s pravnom regulativom, unosi dodatna nesigurnost, da se jedan zakon mijenja kroz donošenje drugog zakona.
f: Sindikati ne žele odustati od svojih zahtjeva?
Jasno smo poručili da ako Vlada želi mijenjati ZOR, neka te promjene i zatraži, a ne da mota uokolo. Oni se pravdaju da ne žele otvarati pitanje ZOR-a, koji je bio jedan od uvjeta za zatvaranje poglavlja 19. pri pregovorima s EU, budući da bi se time, kao, otvorila i neka druga pitanja, premda smo se i mi i poslodavci obvezali da nećemo otvarati nove teme u ZOR-u. Vlada tvrdoglavo inzistira na brzom donošenju Zakona o reprezentativnosti, što je neprihvatljivo i neshvatljivo, i to u situaciji visokog stupnja neusuglašenosti sa sindikatima.
f: Kako su tekli pregovori?
Razgovarali smo isključivo s ministrom Mirandom Mrsićem koji je i vodio pregovarački tim u kojem su još bili njegov pomoćnik i predstavnici stručnih službi. Sastali smo se više puta, ali s njihove strane nije bilo nikakve volje da se pronađe dogovor vezan uz to da se ZOR ne mijenja kroz Zakon o reprezentativnosti.
f: Jeste li se uspjeli sastati s Milanovićem?
Tek jednom u ovih pola godine, ali taj sastanak je bio vrlo kratak i prošao je u gotovo revijalnom tonu. Sam Milanović je tom prilikom rekao da je vremena premalo i da o svim pitanjima možemo razgovarati na jednom od idućih sastanaka za koje ćemo se ciljano pripremiti i tematski razgovarati. Međutim, već duže od dva mjeseca čekamo taj najavljeni razgovor koji smo i zatražili, ali nikako da dođe do njega, zbog čega zaključujemo da nas Milanović izbjegava. To je zapravo dopuna nepostojanja socijalnog dijaloga i to od Vlade koja sebe naziva socijaldemokratskom.
f: Je li Mrsić pravi čovjek za pregovore? Pitam to s obzirom na njegovu političku težinu u odnosu na, primjerice, Čačića i Linića.
U ovom slučaju bi trebao biti, jer je njegovo Ministarstvo predlagač zakona. Osim toga, Vlada ga je zadužila i za cjelinu socijalnog dijaloga i partnerstva. Činjenica da Mrsić tvrdoglavo ne odustaje od svojih zahtjeva zapravo znači da Vlada ne odustaje od njih. Čačić ponekad daje nekakve izjave koje nisu baš najprihvatljivije, neke su čak duboko uvredljive, poput vrijeđanja radnika ili sindikata pa i građana, ali ih Vlada ne opovrgava, iz čega nije teško izvući zaključak da je Čačić izrekao stav Vlade, odnosno da i premijer misli isto što i Čačić. Jer bi inače reagirao i to raščistio s njim, a oni stalno tvrde da je Vlada jedinstvena, što znači da je jedinstvena i po tome da su okrenuli leđa radnicima. I ne samo njima, nego i ostalim građanima. Kako drukčije tumačiti Milano vićevu poruku iz Chicaga kako se nikada nije našao u boljem društvu od onoga u kojem je bio tamo, što je duboka uvreda za sve građane ove države jer ispada da premijer ide negdje drugdje tražiti bolje od nas. Ili kad iz Bruxellesa poruči radnicima da moraju biti sretni što imaju plaće i radna mjesta, a da su božićnice i regresi obilježja prošlih vremena, čime iz pristojne udaljenosti govori da nema snage sjesti s predstavnicima sindikata, bez obzira gade li mu se ili ih ne uvažava. Mi mu se možemo gaditi, ali nas mora prihvatiti jer smo mu zadani na jednak način kao što je on zadan nama. To je pitanje dijaloga koji mora zaobilaziti osobne antagonizme. Milanović nema pravo na taštinu i na pomalo autističan pogled na funkcioniranje vlasti i socijalnog dijaloga.
f: Da se zadržimo u vjerskim terminima, vjerujete li vi u ovu Vladu?
Povjerenje u ovu Vladu dodatno se srozalo, a veliki problem hrvatskog društva u cjelini je izrazito niska razina društvenog povjerenja. Sva istraživanja proteklih godina pokazala su da se ono iz godine u godinu srozava, što je alarmantno, posebno jer se društvo treba izvući iz gliba u kojem se nalazi i u koje su ga ugurale različite političke elite povezane s gospodarstvenicima. Političke elite su poput karcinoma otjerale narod u beznađe. Bez obzira tko je na vlasti, a tko u oporbi, u toj njihovoj neprekidnoj rotaciji u kojoj se neko vrijeme odmore u oporbi, pri čemu im ne bude ništa lošije, pa opet dođu na vlast, došlo je do mijena u kojima je njima uvijek dobro, a narodu sve gore. To je zločin koji nema karakteristike klasičnog zločina, ali je zločin na mentalnoj razini jer je narod otjerao u duboku rezignaciju i apatiju. Ljudi su izgubili vjeru i povjerenje u sebe same. I što je najgore, kada su se u prosincu prošle godine građani konačno usudili povjerovati da će se konačno nešto dogoditi i tadašnja oporba tvrdila da će biti bolje, tako da su dobili veliko povjerenje i puno glasova, onda je uslijedio rast nezaposlenosti, rast PDV-a, poskupljenje struje, plina, rast cijena, a što je za posljedicu imalo dodatno snižavanje standarda građana, još veće potonuće u besparicu i beznađe. Građani su se usudili ponadati da nova vlast može i hoće ponuditi određene promjene koje će povući standard prema gore, a ne prema dolje. Ovo što nam se događa, građane je dodatno gurnulo prema dnu i to kako u standardu i kupovnoj moći, tako i u osjećajima još veće rezignacije i apatije. Ali i ljutnje.
f: Očekujete li prosvjede najesen?
Kao država moramo se bojati spontanih izlazaka na ulicu. Vidjeli smo to kod facebook prosvjeda koji nisu bili toliko masovni jer ljudi još nisu bili toliko potonuli iako je sve vuklo prema tome, a i prosvjednici su bili iz različitih skupina, s različitim porukama, osim zajedničke za smjenu vlasti. Međutim, sada se vrlo jasno kanalizira nezadovoljstvo jer se gube radna mjesta, nema plaća, pada platežna moć, kamate na kredite su visoke, cijene rastu, vlast udara na kolektivne ugovore... Sve se urušava i očito je da ova Vlada nema rješenja. U tim uvjetima treba očekivati da će najesen ili na zimu, kada dođe do punog izražaja poskupljenje energenata, ljudi spontano izići van u općem nezadovoljstvu, što onda nitko neće moći kontrolirati. Vlada mora pronaći rješenja prije toga, i to ne u snaženju represivnog aparata, nego kroz mjere za poticanje gospodarstva, rast zaposlenosti i podizanje standarda građana. A vrijeme teče.