Izdanje:
Treći put je otvoren, a na njemu tu i tamo koji kamen krajputaš. Nešto Lesara, nešto Jurčića, nešto Bandića, nešto Keruma, malo Cuccurina i mrvica Darinka Kosora pa tko se na koga ‘popikne’. Put širok, popločan, vidljivost dobra, a na njemu tek tu i tamo koje smetalo, spremno da u letu uhvati koji glas. I hvataju oni svoje, sve ih se više kreće prema izbornom pragu, ali sve je to potpuno razjedinjeno i bez posebno prepoznatljivih poruka. Sve se svodi na: ‘Glasajte za nas, ako vam je dosta njih.’ Svatko grabi svoje mrvice računajući najvećim dijelom na one koji, umoreni samodopadnošću velikih, zgađeni žabokrečinom u kojoj se Hrvatska nalazi, u dva ključna valova ne nalaze ponudu za sebe, a najmanjim u svoju prepoznatljivost i vizionarstvo, koje bi kao nekoga trebalo povući za sobom. Narod je spreman, ali nema nikoga da ga povede. Bježeći od bipolarnosti, kojom se godinama prijetilo kao pogubnim za razvoj demokracije u Hrvata, hrvatski su građani zalutali u – veliku prazninu. Očekujući nešto novo ulaze u izbornu završnicu ne dočekavši ništa posebno novo. U redu, pučki tribun Lesar pobire simpatije, Bandić računa na svoje Hercegovce, Jurčić se povezao s HDZ-ovim umirovljenicima, Cuccurin će malo pomrsiti račune Jakovčiću, Darinko Kosor se uzda u sentiment prema Budiši, Kerum je Kerum, ali gdje su tu građani. Ući će neki od krajputaša sigurno u Sabor, imati ruku, dvije i glasati za ili protiv, otvoriti sebi redovito pojavljivanje na TV-u i sigurnu plaću, ali što oni, čak i da su najbolji među najboljima, a nisu, doista mogu promijeniti. Uglavnom ništa, osim zbrinuti sebe. Neki mogu poslužiti HDZ-u u postizbornoj koaliciji, ako HDZ uopće dođe u situaciju da ostvari koalicijski potencijal, i dobar dio njih u igri i jest kao joker mogućeg spasa za stranku koja se davi pod vlastitim naplavinama. Dakle, u tim bi slučajevima bilo poštenije dati glas HDZ-u, ali dio HDZovih birača se već toliko stidi te stranke da bi najradije birali nekog drugog, a da HDZ (ipak) ostane na vlasti. Kukuriku koaliciji nisu potrebni, ona je zapasala što je mogla, a mnogima je teško čak i Lesara, koji je ipak otišao s manjom eksplozijom iz HNS-a, zamisliti u savezu s njima, a kamoli Bandića i Jurčića, koji su otišli uvrijeđeni i poniženi. Programski nitko od njih nema težinu za kojom bi se netko polakomio, iako neki, poput Lesara, Cuccurina i Jurčića, nisu posve bezidejni. Domet im je međutim, prema trenutnim anketama, nedovoljan da bi bilo koga ozbiljnije poljuljali. Njihovi istupi u javnosti su nekako preko volje, unaprijed su se predali, priznali premoć i logistiku velikih, nesposobni napraviti zastavu po kojom bi okupili nezadovoljne i jasno pokazuju da ne love utjecaj nego ulazak u parlament. Veliki dio biračkog tijela ljulja se tako, slobodan od bilo kakvog stranačkog ili simpatizerskog izbora, ali ne prepoznaju nikoga tko bi njih prepoznao i spremni su ostati 4. prosinca kod svojih kuća, čineći uslugu prije svega SDP-u, ali i HDZ-u, čiji rejting uporno klizi nizbrdo. Njima ne pomažu ni sva premijerkina pocupkivanja i upjevavanja širom Hrvatske. Potpuno fokusirana na političke i ine protivnike koristi stranačka okupljanja da potvrdi sebe, jer nju prije svega brine gdje je ona 5. prosinca, ne obraćajući se narodu, svjesna valjda da mu i nema što reći. Zloupotrebljavajući dvojnost funkcija – putuje kao premijerka, a govori kao predsjednica HDZ-a – osigurava si medijski prostor, kao da ne vidi (možda i ne vidi) koliko animoziteta izaziva kod onih koji plaćaju samo televizijsku pretplatu, a ne i stranačku članarinu. Njezina je animacija birača od one najsirovije vrste i obraća se onima koji više od toga i ne traže. Kukuriku koalicija, međutim, ne raste. Oni love vlastiti rep ne dobacujući dalje od svog dvorišta. Ili nisu u stanju motivirati nove birače ili se oko toga uopće ne trude, a najvjerojatnije i jedno i drugo. Iako nazvana lijevom koalicijom ne nudi dovoljno lijevoga za one koji doista žele lijevo, podrazumijeva ći pod tim prije svega socijalna, zdravstvena i obrazovna prava i zaštitu radnih mjesta. Za desne su, pak, crvena krpa i nema šansi da im objasne da nisu lijevi. Oni u sredini bi možda izabrali neke iz Kukuriku koalicije, ali cijeli paket im ne miriše baš dobro. Neodlučnima autizam SDP-ovog vođe beskrajno ide na živce i ne pada im napamet pokušati prodrijeti do dubine njegovih vizija kada je već on sam toliko škrt u njihovoj prezentaciji. Kukuriku bi tako, kao i HDZ godinama prije njega, najzadovoljniji bio da ostane ovako kako je sada u anketama. Trenutno im je najljepše. Sve izgleda odlučeno i zapečaćeno i čekaju još samo potvrdu na izborima. Eventualno poskliznuće u rejtingu bi ih sigurno alarmiralo, ali uz ovakav HDZ nije ih previše strah. Kao da su kratkovidni i ciljaju samo na prag Banskih dvora. Možda im se vid izoštri kada neodlučni, koji nisu glasali, postanu odlučni, koji žele da im se čuje glas. I, ubrzo nakon izbora, krenu prema Markovu trgu.