Izdanje:
Jurica Galoić / Pixsell
f: Jeste li poželjeli biti u koži generacije kojoj pripadaju i vaši studenti glume?
Oni su nova generacija koja je nesretna i ne bih nikako htjela biti u njihovoj koži. Mi smo imali vjeru u budućnost i perspektivu. Danas imamo više materijalnih stvari. Nismo imali puno toga u materijalnom smislu, ali bili smo puno bezbrižniji. Oni nisu bezbrižni. Žive u strašnom stresu. Tako da od njih više učim o sebi, rekla nam je velika glumica i hrabra žena Mirjana Karanović s kojom smo razgovarali u Beogradu, uoči vježbi koje drži svojim studentima. Slavna je postala već sa 23 godine. Za prvi film dobila je Zlatnu arenu. Snimala je sa svim važnim redateljima s ovih prostora. Prosvjedovala je protiv nasilja, rata i napada na Dubrovnik i Sarajevo. Napadali su je zbog uloga u hrvatskim i bosanskim filmovima. Borila se i bori se za ljudska prava i protiv diskriminacije homoseksualaca, zbog čega su je također napadali. Bila je nominirana za najbolju glumicu Europe, nazivali su je balkanskom Meryl Streep. Od 1995. predaje glumu na Akademiji umetnosti BK. Svoje studente, među kojima ima Zagrepčana i Splićana, ne uči samo vještini glume.
f: Sa studentima ste snimili zanimljiv dokumentarac o ženama žrtvama nasilja. Zašto se snimili taj film?
Taj film je snimljen da bi ohrabrili žrtve nasilja da potraže pomoć, ali i da bi ljude suočili s činjenicom da zlostavljanje u obitelji postoji. Da to nije samo priča iz neke trash sapunice u kojoj je brat spavao sa sestrom, nego da je to tragična svakodnevica. Osam žena je željelo da im priče izađu u javnosti, ali da im se zamagli lice i promjeni glas. Takav način predstavljanja osobnih priča u javnosti ne izaziva dovoljno jaku reakciju jer ta zamagljena lica ne postoje, a njihovi iskrivljeni glasovi postaju mehanički. Redatelj Milutin Petrović je došao na ideju da te priče ispričaju glumice i onda sam izabrala osam djevojaka s moje klase. Kroz tu priču smo prošli na dva načina. Kao glumci koji su trebali postići autentičnost tako da kad ih ljudi gledaju u njima vide te žene, a ne glumce. S druge strane, proces snimanja i pitanja koje su djevojke postavljale suočile su publiku s tom pričom.
f: Kako ste se odlučili postati pedagog i predavati na akademiji?
Kada sam imala 26 godina bila sam asistent na državnoj akademiji. Dvije godine sam to radila, ali bila sam još mlada. Ono što mi se nije svidjelo je to što je akademija inzistirala da profesori isključivo budu vezani za akademiju i nisu baš sretni kad njihovi profesori budu zaposleni kao glumci. Takva me akademska karijera nije zanimala i otišla sam. Kada se otvorila privatna akademija, sredinom 90-ih, pozvali su me i pristala sam. U meni je postojala želja da podučavam ljude. Prije nekoliko mjeseci sam se sjetila da kad sam bila mala prvo što sam željela biti je učiteljica. Zamišljala sam da ću biti učiteljica, da ću imati mali crveni kabriolet i cvjetnu haljinu s bogatim čipkastim porubom. Imam potrebu da prenesem svoje iskustvo. Super mi je to iskustvo jer me pozicija profesora tjera da stalno propitujem i definiram svoje djelovanje.
f: Čemu su vas studenti naučili?
Zasad su me naučili da sam nestrpljiva, arogantna, da nosim u sebi grubost s kojom mislim da mogu riješiti stvari. Osvijestila sam kod sebe naslijeđe ovih prostora zbog kojeg mislimo da silom možemo mijenjati stvarnost. Mislimo da ako netko pogriješi samo kazna ili žestoka reakcija mogu nešto učiniti. Ne mogu učiniti ništa. Tu matricu prenosimo s generacije na generaciju. Kada to osvijestim i kada pokušam čuti što sam im rekla kada sam se naljutila shvatim da bih i ja reagirala isto. Strah me ne bi trgnuo i ne bi me natjerao da nešto popravim. Jako je bolno takve stvari priznati sebi. Također sam naučila da im treba vremena, da svaki čovjek ima svoj proces učenja, a ja bih jako voljela da to sve ide brže i da im kroz lijevak ulijem u glave sve ono što ja imam u glavi. Imam puno ljubavi prema ljudima, ali ne mogu podnijeti gluposti.
f: Ovaj svijet je pun gluposti?
To frustrira. Neki put kad mislim da je sve potpuno beznadežno, dogodi se nešto dobro i to je neki minimum koji me čini zadovoljnom jer je ipak moguće napraviti korak naprijed.
f: Jednom ste rekli da ste u djetinjstvu željeli biti i borac za ljudska prava?
Divila sam se uvijek ljudima koji su davali život za ideju i pravdu i koji nisu željeli izdati prijatelje. O tome smo učili u školi i u mojoj glavi ti su ljudi bili heroji. Ti su ljudi znali da se vrijedi žrtvovati. Danas živimo u ciničnom vremenu, u vremenu u kojem nema ljudi koji su se spremni žrtvovati za opće ideale i tuđu korist.
f: Oštro su vas kritizirali kada ste se borili za druge i za opće ideale? Zamjerali su vam i to što ste glumili u filmu Grbavica Jasmile Žbanić i Svjedocima Vinka Brešana?
Nema smisla baviti se takvim stvarima. Ne da mi se više i baš me briga. Poslužila sam kao sredstvo da se pošalje neka poruka. Nisam osobno bitna. Tako sam se namjestila. Šalje se poruka da će i ostali koji to budu radili biti čerečeni po novinama. Nitko ne napada glumce koji glume po hrvatskim sapunicama. Natezali su ih po trač novinama ako su se ljubakali. U ove filmove je umiješan rat i stavovi oko rata. To je kao zabranjeni teren i jedva vas dočekaju.
f: Prije nekoliko mjeseci otkrili ste da pišete scenarij i da ćete snimiti film. Kako napreduje projekt?
Ne želim o tome puno pričati prije nego što krene snimanje i prije nego što projekt završi. Projekt će okupiti glumce iz Zagreba, Sarajeva i Beograda. Film će režirati Stevan Filipović. Scenarij sam napisala ja. Još uvijek ga dorađujemo. Trenutačno smo u fazi traženja novca. Nadam da ćemo uspjeti.
f: Predstava Rođeni u YU, u kojoj kao i ostali glumci govorite o svojim osobnim iskustvima, doživjela je veliki uspjeh i u Beogradu i na gostovanjima u Zagrebu i Sloveniji. Niste na početku bili oduševljeni idejom predstave. Bilo vam je emocionalno teško?
Guraš to u sebe. Zatrpavaš pod tepih. Misliš, što sad s tim? To je stara odjeća. Bolne stvari koje želiš zaboraviti. Prva reakcija mi je bila - to je gotova, prošla stvar. Zašto da uopće pričamo o tome? Ne mogu i ne želim. Na kraju mi je bilo drago da smo to napravili. Ima još puno priča koje moramo ispričati jedni drugima. Bili smo u velikoj frci što će biti u Zagrebu.
f: Zašto ste se brinuli?
U predstavi se najviše spominje Hrvatska. Naše najintenzivnije osobne i obiteljske veze su bile s Hrvatskom. Brinuli smo se kako će ljudi shvatiti naša subjektivna sjećanja. Sjećanje jedne glumice kako je snimala film u Vukovaru ni u snu se ne može približiti tragediji koju je doživio taj grad. I ne može biti shvaćena kao nedovoljni hommage tragediji tog grada. U jednoj kritici to je tako postavljeno. Predstava je puna emocija. Ima tako malo sretnih ljudi koji ne znaju nikoga ili im nitko nije povrijeđen u 90-ima. Ova predstava ne postavlja stvari na svoje mjesto. To nije ni bio cilj. Ali to je važan dio života mnogih ljudi koji su živjeli u Jugoslaviji i njihove djece koja žive bez sjećanja na tu zemlju. Za buduće generacije je bitno ispričati priču o jednoj zemlji da bi nešto naučili.
f: Zašto mislite da je to važno za buduće generacije?
Na ovim prostorima od povijesti se jako malo nauči. Povijest tretiramo kao nešto što se prilagođava kako god to netko zamisli. Što se moje generacije tiče, u Srbiji još nije ispričana istina o četnicima i partizanima. Sada se to okrenulo pa su četnici pozitivci, a partizani negativci. Voljela bih da se jednog dana stvari postave na svoje mjesto, da naučimo nešto o hrabrosti.
f: Smatrate li se hrabrom?
Neki put bih voljela da sam manje hrabra. Neki put mislim da pretjerujem. Neki put imam potrebu da se umiješam u situaciju koja nema nikakve veze sa mnom i onda se znam pitati zašto tako ulijećem. Prije neki dan mi prijateljica kaže: “Ne treba čitati novine.” Rekla sam joj da je u pravu. Onda sam došla kući i pomislila kako je ljudima ugodno živjeti u neznanju. Kao kada vam umre otac ili majka i vi se onda kljukate tabletama za smirenje i ništa ne osjećate. Ja sam za to da osjećam, da me boli, da znam da sam živa. Ako je to hrabrost, onda sam ja hrabra. Bol postoji iz nekog razloga. Lijepo je kada te ne boli i kada si sretan i blažen. Nije dobro da te baš ništa ne boli. Možda ću se jednog dana opametiti. Možda ću drugačije živjeti svoj život. Ali zasad idem dalje iako ponekad mislim sada ću stati pa ću otići na selo, kupiti kuću i živjeti izvan svijeta. Sve se promijenilo, u tome svijetu u kojem živim ima tako malo toga što me zanima.
f: Što vas zanima?
Nekada smo u teatru imali strast da napravimo predstavu i dok smo to radili bilo je to više od probe. To nije bilo samo radno vrijeme poslije kojeg svatko ide na svoju stranu. To je bio odnos prijateljstva i partnerstva. Sada toga više nema. Zašto je to nestalo, ne znam. Sada je neko drugo vrijeme. Neko vrijeme koje nije moje.
f: Je li vaše vrijeme bilo kada ste na akademiji snimili legendarni film Petrijin vijenac?
Imali ste 23 godine i odjednom ste postali zvijezda. Dobili ste Zlatnu arenu. To je bila velika injekcija mojem samopouzdanju. Ne samo kao glumici nego kao i ženi. Tada sam otkrila svoje žensko samopouzdanje. Doživjela sam svoju emancipaciju kao ličnost. Sve se spojilo. Znala sam da mogu. Bila sam u Areni, u Puli, na naslovnim stranicama. To mi je bilo čisto čudo. Uživala sam u tome, obožavala sam to. Bilo je fantastično. Znala sam da to neće biti vječno i da neće trajati. I nije trajalo. Završilo se. Tada sam prvi put upoznala neke sjajne ljude. Imala sam društvo u Zagrebu. Do svoje 18. sam ljetovala s roditeljima. Do tada nigdje nisam išla sama. Do 15. sam dolazila kući do 20 sati. U 21 već sam bila u krevetu. Moj život je bio određen. Primala sam Arene i živjela s mamom i tatom u 45 kvadrata. Nisam ni neke pare zaradila i u tom trenutku moj se život nije promijenio.
f: A kada vam se život promijenio?
Kada je to stvarno postalo moja profesija, što se nije dogodilo preko noći. To je godinama trajalo. Polako sam se odvajala od prijašnjeg života i 80-e su mi bile važne. To su bile godine u kojima sam se osjećala kao da otkrivam nove kontinente. Putovala sam. Prvi put sam bila u Veneciji na Mostri. Nisam išla u Trst po farmerke jer uopće nisam imala pasoš. Dogodio mi se cijeli život, novi ljudi, novi gradovi. Obožavala sam momke iz drugih gradova. Dubrovčani, Zagrepčani, Sarajlije. Obožavala sam ih. Bili su mi čista egzotika. Uživala sam u 80-im.
f: I onda su došle 90-e?
Da. Doživjela sam ih kao krah. Ne samo profesionalno. Nisam razmišljala kao pevaljka koja će prodavati manje ploča. To je bio moj životni prostor. Osupnula me količina zla koja se tako naglo odjednom proširila. Zlo je zasjelo. Još strašnija mi je bila ravnodušnost većine ljudi prema tom zlu. Nikada neću zaboraviti da se bombardirao Dubrovnik, a na prosvjedu u Beogradu se pojavi nekoliko stotina ljudi. Sjećam se da sam krenula u grad uvjerena da ćemo sada svi izaći i da ćemo grunuti i da će bombardiranje prestati. I na prosvjedima u Sarajevu sam mislila da ćemo zaustaviti rat, da su ljudi koji žele rat u manjini. A nisu bili. Sila je pobijedila dobru volju. Dugo mi je trebalo da se s tim pomirim. Ljudi su samo slegnuli ramenima i bez svijesti se uputili u ponor.
f: Sliježu li ljudi i danas ramenima ili su se promijenili?
Nisu se promijenili. Stvari će se početi micati s mrtve točke kada se dozvoli da se situacija u društvu stabilizira. Ovdje tog nikada nije bilo. Stalno su se potpaljivale strasti i ložile vatre. Stalno se stvarala situacija frustracije, neizvjesnosti, ugroženosti, Stalno se govorilo kako smo svi krivi, kako nas svi mrze i nitko ne voli. To je konstanta. Ako tome dodaš ekonomski kolaps onda možeš beskrajno manipulirati ljudima. Nitko više neće dozvoliti ratove, ali sadašnja atmosfera u Srbiji je atmosfera 90-ih. I u društvu i kod svakog pojedinca. Očajanje s jedne strane, jer političari koji kao vođe imaju moć nešto učiniti rade sve suprotno. S druge strane bježite od svega, kao moja prijateljica koja ne želi čitati novine, i stvarate jedan umjetni svijet u kojem stvarnost ne postoji. Vrlo je stresno živjeti u ovome trenutku. Najgore mi je što ne znam što će se dogoditi sutra. Kao da ste osuđeni, ali ne znate na koliko i ne znate kada će vam netko reći sada je gotovo.