Izdanje:
Za početak malo anketno pitanje. Pročitajte sljedeće dvije izjave i pripišite je odgovarajućem autoru: “Vođenje tvrtki je poput vožnje biciklom, dok okrećeš pedale, nećeš pasti” i “Pouzdano mogu ustvrditi da su tajkuni jedini uspješni dio hrvatskog gospodarstva. Bez njih nema prosperiteta naše države”. Za očekivati je da će gotovo svatko znati da se iza prve, sada već slavne, biciklističke analogije krije jedan od najpoznatijih hrvatskih tajkuna 90- ih – Miroslav Kutle. Međutim, kada biste okrenuli stranice Vjesnika od 22. studenog 2000. i otkrili da iza druge izjave stoji nitko drugi nego Ivica Todorić, vjerojatno biste ostali u šoku. Ako u posljednja dva desetljeća postoji pandan famoznoj “hrvatskoj šutnji”, onda je to nevjerojatna sklonost hrvatskom zaboravu. Kao što se brzo zaboravilo da su se na Kutlinom isplatnom spisku 90-ih nalazili ne samo bivši premijer Ivo Sanader, već i drugi političari, medijski tajkuni i direktori banaka, tako je i šef Agrokora vrlo brzo postao čovjek koji “hranu za krave prebire po prstima tako zadovoljno da se čini kako bi je i sam kušao” i koji bi “bika ljubio među rogove”, kako je to nadrealno izvještavao Jutarnji list prije tri godine u tekstu pod naslovom “Strast za zemljom” koji već sada spada u klasike ulizivačkog novinarstva. Da novine koje direktno ovise o Todorićevim reklamama i njegovoj distribuciji tiskovina objavljuju hvalospjeve spjevane iz njegova helikoptera nije nikakvo čudo, no kada potpredsjednik nove vlade i ministar gospodarstva u povodu pokušaja kupovine Mercatora ustvrdi da se “radi o snažnom interesu najjače hrvatske privatne kompanije pa time i o interesu hrvatske države i građana”, onda je vrijeme da se zapitamo u kojem smjeru ide nova vlada. Naizgled neproblematična računica “Što je u interesu Agrokora, u interesu je Hrvatske” neodoljivo podsjeća na poznatu epizodu iz 1953. kada je Charles Erwin Wilson, tadašnji predsjednik najveće američke automobilske industrije, odabran za ministra obrane u vladi Eisenhowera. Kada je na jednom saslušanju o sukobu interesa Wilson upitan bi li, u svojstvu ministra obrane, bio spreman donijeti odluku koja bi mogla naštetiti korporaciji u kojoj je donedavno bio šef ako bi to bilo za dobrobit zemlje, on je odgovorio potvrdno, ali dodao da ne može zamisliti takvu situaciju jer je “godinama mislio da je ono što je dobro za zemlju dobro i za General Motors, i obrnuto”. Potpuno ista situacija danas vrijedi i u Hrvatskoj. Nije bila potrebna dovitljiva gerilska akcija u sklopu ovogodišnjeg Urbanfestivala kada je na Cibonin toranj u tišini noći projicirana hrvatska zastava na kojoj se umjesto grba pojavilo prepoznatljivo slovo “K”, da bismo znali tko zapravo vlada zemljom. Kad je prije dvije godine Todorić optužen da je za Bandićevu predsjedničku kampanju isporučio jabuke i sokove on je rezolutno mogao odgovoriti da je Agrokoru apsolutno nevažno tko će biti idući predsjednik upravo zato jer se umjesto grba na hrvatskoj zastavi već nalazi slovo “K”. To je, uostalom, potvrđeno kada je Konzum akciju “Kupujmo hrvatsko” promijenio u “KONZUMirajmo hrvatsko”. Malo tko se još sjeća Agrokorove televizijske reklame iz 2008. koja počinje riječima “Kriza je stigla i u Hrvatsku, najavljuju se otpuštanja i zamrzavanja plaća”, a otac razvaljen ispred televizora sina upita “Jel vidiš ti što se događa?” i umiruje ga riječima “Ali ne brini, ne damo se mi”. U tom trenu dolazi majka i pozove “dečke” na “fini ručak koji je dobar za vaše želučiće jer je sve napravljeno od domaćih proizvoda” i onda otac i sin u jedan glas zaključuju “a to je dobro za našu privredu”. Zvuči lijepo, jedini je problem da su i danas mnogi “K plus” proizvodi, od tjestenine do kikirikija, podrijetlom iz Italije ili Kine, a da se Zvijezdin “Ketchup”, kao i prije tri godine, i dalje proizvodi u Mađarskoj. I premda ta akcija, dakako, nije uspjela spasiti hrvatsku privredu, Radimir Čačić sada ponavlja mantru da je sve što je dobro za Agrokor ujedno i dobro za hrvatsku državu, odnosno da bi upravo Todorić svojom novom akvizicijom mogao spasiti Hrvatsku od krize. Ono što, međutim, u čitavoj toj obrani privatnog kapitala od strane nove vlade upada u oči jest da “ekonomski nacionalizam” (kao što je Slovenija tobože obranila svoje interese, tako su od kupnje Mercatora navodno mogli profitirati svi hrvatski građani) samo prikriva monopol koji je Agrokor stekao najkasnije nakon što je privatizirao poljoprivredno-industrijske kombinate Vrbovec i Belje, kupio najveći novinski distribucijski lanac u zemlji, jednu od utjecajnijih marketinških kuća UNEX, udio u RTL televiziji i Zagrebplakatu, te najavio i ulazak u energetski sektor. Ukratko, teško da u nekom segmentu hrvatske ekonomije danas nećete pronaći trag ili udio Agrokora. Nije tajna ni da bi Agrokor prošlu godinu bez državnih potpora završio s gotovo 100 milijuna kuna gubitka, kao ni da trenutna monetarna politika kojom se čuva kuna zapravo ide na korist Agrokoru. Radimir Čačić u tom je smislu samo potvrdio faktičko stanje stvari, da je Agrokor u Hrvatskoj postao ono što je General Motors 50-ih bio u SAD-u. Ali uz nužan dodatak: interesi krupnog kapitala nisu nužno i interesi građana, ma koliko nas u to željeli uvjeriti.