Izdanje:
Morat ćemo još više raditi da bismo živjeli bolje, poručio nam je navodni premijer Milanović i jedini sposoban čovjek u SDP-u da obnaša dužnost predsjednika u toj stranci. Raditi više i živjeti bolje?! Zvuči logično ako rad doista i jest mjerilo društvenog uspjeha. Međutim, rad kao jedinica vrijednosti odavno je devalviran toliko da se, sve više s pravom, poistovjećuje poštenog radnika i budalu. Težak, nedvosmislen i pošten rad izgubio je svaku vrijednost, a cjelokupna radna etika reducirana je do mjere da je prečica do zarade postala potpuno legitimna. Uz što manje truda do što većeg novca, pa i preko živih ljudi, ako treba, odvelo nas je do odrona morala, do patentiranog opravdanja da se ismije rad i da se ustoliči puko mešetarenje i prevara. Kakvu takvu utjehu gledamo u činjenici da se još (bar neko vrijeme) ne dozvoljavaju izravne fizičke likvidacije onih koje se proglasi viškom, premda je moderni menadžment sveden na gole egzekutore i nikome više nije potrebno tražiti kreativna poslovna rješenja kad je recept s otpuštanjem radnika i smanjivanjima plaća višekratno otkrivao svoj beskrajni potencijal. Šutjeli su oni koje su otpuštali, šutjeli su i oni koji su zakratko ostajali i cijeli se postupak činio logičnim načinom liječenja u vrijeme velike gospodarske krize. Samo, stvar je u tome da to nije bila posljedica, nego uzrok.
Gledajući danas kapitalizam kako umire preopasno bi se bilo radovati toj smrti. Kapitalizam umire već desetak tisuća godina. Leš smrdi, dio vitalnih funkcija je izgubljen, ali znade se još tu i tamo trznuti i lupiti svom nekontroliranom snagom i izazvati neizrecivu štetu. Jednostavna je stratifikacija ljudskog društva. Vlasnici i robovi, trajna je podjela, kada se oljušte sve terminološke naslage kojima se prikriva bit stvari. I nije točno da je običan svijet svih ovih tisućljeća osvajao slobodu; on je samo pristajao na ustupke koje su mu vlasnici činili na razini taktike, definicije i forme, ali ne i na razini strategije i sadržaja. Promjene koje to nisu da bi se sačuvao poredak stvari. Model koji se cijelo vrijeme temelji na sili jačeg može prihvatiti jednakost, bratstvo i slobodu isključivo ako je riječ o tugaljivoj društvenoj onomatopeji. I naravno, ne znači to da kroz povijest nije bilo iskrenih pokušaja da se aktualno stanje iz korijena promijeni. Naravno da je i lijeva politička ideja, ma što to zapravo značilo, iznjedrila niz privlačnih definicija i naravno da ju je trebalo do temelja srondati u njoj samoj, kako bi jednom zauvijek nosila oštar fijuk prijetnje.
Tako su socijalizam i komunizam otete i unakažene ideje, kapitalističke ekstenzije koje su morale biti realizirane u samom svom apsurdu, da bi kapitalizam mogao figurirati kao privlačna opcija, kao društvo slobode, izbora, demokracije. Zemlje u kojima je socijalizam implementiran birane su pažljivo. Bile su to uglavnom osiromašena, neuka, tradicionalna, da ne kažem religijski retardirana društva gdje se cjelokupna “lijeva filozofija” morala svesti na golu silu ako bi se želio trasirati put u svijetlu komunističku budućnost. Jasno je da tu nije moglo biti riječi o osvajanju slobode, nego o izlici da se jedan represivni aparat zamijeni drugim, pod navodno različitim ideološkim plaštom. Socijalizam je tako sveden na potpuno marginalna pitanja poput odlazaka u crkvu i odnosa prema bogu, preskakanja nacije, ukidanja izbora, ali je suludi galop represije uspio stvoriti trajne ožiljke i “Pavlovljev refleks” na spominjanje ljevice pa se još i danas prosječnom čovjeku naježi koža pri spominjanju moguće socijalističke restauracije. Posljedično su nacija, crkva i kapitalizam bivali mjerila sigurnosti, utočišta i reda. A istina je bila ta da je jedino uz postojanje SSSR-a SAD mogao izgledati smislom slobode. Vulgarni eksperiment socijalizma kakvog poznajemo bio je kapitalizam sam po sebi.
Taj eksperiment nisu nosili istinski zaneseni ljevičari, već hohštapleri, psihopati, razbojnici, ubojice, nasilnici, razotkrivene verzije istih takvih hohštaplera, psihopata, razbojnika, ubojica i silnika što su se, s druge strane željezne zavjese, prigodno sakrili iza prigodno nazvanih demokratskih institucija. Deklarativnu jednakost uvodila je tajna policija, osiguravala ju je vojska, antagonizirala crkva i to je bio do sada jedini model socijalizma kojeg znademo. Zato se i danas čini kako niti ne tražimo rješenje nego utjehu, očekujemo da sam kapitalizam ponovno lansira model koji će produžiti agoniju i stvoriti privid da mi osvajamo teren slobode, da ga prisiljavamo na uzmak i koje sve ne druge pizdarije. Esencija iluzije vlastitog odabira počiva na strategiji ravnoteže sile, metternichovsko-kissingerovskog modela za kojeg uvijek treba druga strana. Borci protiv kapitalizma, protiv svoje volje i znanja, danas mogu postati najveći kapitalistički “osigurači”.
Energija kaosa koja će se izvaliti iz opasno zagrijanog jajeta egzistencijalne katastrofe rastopit će se jedino na čvrstoj ruci jakog sustava, uvjeravaju nas. Tada ćemo se dobrovoljno odreći svega samo da sačuvamo glavu na ramenu i tu će biti veliko finale dokinuća posljednje nade. Lagano uigravanje već je počelo oktroiranjem premijera koji su preskakali i onaj smiješni maskenbal od izbora. Sustav je toliko zaglibio da nema vremena ni za proceduru. Zbog svega toga može nam se činiti kako nemamo ideje što nakon kapitalizma, premda nam je odgovor pred nosom; nakon kapitalizma ništa ni neće ostati.