Izdanje:
Vrhunska holivudska glumačka zvijezda Angelina Jolie u svom se redateljskom i scenarističkom prvijencu, kojem je i producentica, prikaza sarajevske tragedije 1990-ih prihvatila zdušno, bez kalkulacija i eksploatacijskog pribjegavanja “atrakcijama“. Angažirala je svijetu nepoznate ovdašnje glumce koji govore lokalnim jezicima, višemanje je izbjegla klasične klišeje, ni na koji način nije nastojala “ušminkati“ cjelinu koja se vizualno i ugođajno doima realistički sivom, tmurnom i oporom.
Posve eksplicitno i bez trunke relativiziranja, rat je prikazan kao srpska agresija s namjerom etničkog čišćenja zemlje od muslimana. Osobnim dolaskom na premijere filma u Sarajevu i u Zagrebu, na kojima se ponašala profesionalno ljubazno i pristupačno, Angelina Jolie potvrdila je iskreni angažman, ne samo kao poslovno zainteresirana producentica i autorica, jer od zarade u nas doista ne može očekivati previše. No, sve to stiže post festum, s petnastak godina zakašnjenja i teško je vjerovati da ovaj film može imati ikakvog relevantnijeg efekta, jer, kako se i u samom filmu jasno kaže, “naravno da svijet vidi što se događa, ali neće se uplesti, jer znaju tko im je partner za pregovore“.
Jedini efekt je onaj umjerene utješnosti - za nas zato jer nam je, recimo, drago, da nekom slavnom zapadnjaku nije svejedno, a za njih, zapadnjake, zato jer ovakvim filmom donekle, formalno, umiruju grižnju savjesti. Uz to, film jednostavno nije osobito dobar. U puno minuta, nešto više od dva sata, događa se malo, likovi nemaju ljudsku punoću, a motivski se, bez osobite razrade, uglavnom ponavlja jedno te isto. Između srpskog kapetana i muslimanske slikarice, dvoje sa suprotstavljenih strana na čiju je ljubav oslonjena cijela priča, ne osjeća se ni najmanja iskrica privlačnosti. Oni su zaljubljeni samo zato jer, kako se kaže, tako piše u scenariju.