Izdanje:
Za većinu vrhunskih sportaša ulazak u tridesete označavao je u pravilu kraj karijere, no danas je sve manje tako. Za neke su sportaše današnjice godine - samo broj. Iako suvremeni profesionalni sport od svojih aktera zahtijeva daleko više nego ranije (i na fizičkom i na psihičkom planu), pa bi opstati u takvom okruženju trebalo biti sve teže, ipak nije tako. Radni vijek sportaša sve je dulji. Sve je više veterana koji se uspješno nose u konkurenciji s više od petnaest godina mlađim sportašima.
‘Danas sam bolji nego 2006.’
Primjera je bezbroj - legendarni Velšanin Ryan Giggs je zakoračio u 22. sezonu u velikom Manchester Unitedu i zabija golove u Ligi prvaka, makar uskoro puni 38 godina. U Milanovom kadru čak je devet igrača prve momčadi starije od 33 godine, NBA ligom drmaju ‘starci’ poput Nowitzkog (33), Nasha (36) ili Kidda (37), dalje i da ne nabrajamo. Imamo i domaće primjere. Klasik je Ivan Ljubičić (32), koji na teniskom nebu traje već 16 godina i uz Čeha Štepaneka najstariji je član društva 30 najboljih na ATP listi. Ideja nam je u ovom napisu promišljati tajnu produljenja vijeka sportaša. Provlači se teza da u ovoj priči znanost i tehnologija igraju ključnu ulogu...
– Moje je mišljenje da su sportaši danas daleko profesionalniji nego prije, recimo, desetak godina. Imaju više znanja i informacija o svemu. Puno više brinu o sebi, više pažnje poklanjaju svom tijelu i načinu ishrane. Đoković i Federer će trajati malo duže nego ostali, jer su o svom tijelu već brinuli kad im je bilo 16 godina. Da bih mogao igrati u 33., ja sam se za to pripremao već u 22. ili 23. godini. Konstantno radim na sebi u sportu koji stalno ide naprijed. Ako ne pratiš taj trend, nemaš nikakvih izgleda. Cijelo vrijeme svima tupim istu stvar; ja sam danas bolji tenisač nego prije pet godina kad sam bio treći na svijetu. I ova trojica najboljih jednom više neće biti u vrhu iako će igrati vrhunski tenis. Doći će za nekoliko godina netko tko će igrati još bolje..
Ovo je specifičan sport - ako igraš pet posto ispod svojih mogućnosti ili ako nisi dovoljno spreman - ne možeš dobiti nikoga. Meni je cilj pobjeđivati najbolje i osvajati turnire. Kad to više ne budem mogao, ostavit ću se ovog sporta – uvjerava Ivan Ljubičić. S njegovim se tezama slaže i Dario Šimić koji je u profesionalnom nogometu trajao od 1992. do 2010., do svoje 35. godine. Igrao je na najvišoj razini, u klubovima poput Intera i Milana. – Sportaši dulje ‘žive’ u vrhunskom sportu jer danas jako brinu o sebi, ništa ne prepuštaju slučaju. Naravno da su znanost i medicina napravili puno, danas sportaši dosta rade posebne vježbe kojima se sprečavaju ozljede, profesionalizam se vidi na svakom koraku. Tu skrb o nogometašima posebno sam osjetio u AC Milanu u koji sam došao iz gradskog rivala Intera. U Interu sam imao dosta problema s ozljedama. U Milanu mi je ritam igranja bio dosta pojačan, igrao sam praktično svaki treći dan, no nisam imao problema zbog odličnih fizioerapeuta i uvjeta kakvi su bili u klubu – kaže Šimić i dodaje:
Najveće su rezerve u psihi sportaša
– Imao sam priliku biti u istoj momčadi s igračima poput Maldinija, koji je na vrhunskoj razini igrao i nakon 40. godine. Velik je to prefesionalac, no svejedno ne bi igrao tako dugo i uspješno da se u sve nisu umiješali i dobri geni koji su mu pomogli zadržati tu snagu i vitalnost. Danas je pojam trajanja u nogometu Giggs, koji uz gene očito ima vrlo zahvalnu muskulaturu. U svakom slučaju, mislim da je realno očekivati da se granica vijeka trajanja sportaša još malo i podigne. Mislim da najveće rezerve leže u psihologiji i da će se u budućnosti, što se duljih karijera tiče, najviše napredovati u tom području – zaključuje Šimić.
Poznati nogometni kondicijski stručnjak Zvonko Komes, koji je tijekom karijere radio u švicarskoj reprezentaciji, Kaiserslauternu, Bayernu i Bayeru iz Leverkusena, a trenutačno brine o Dinamovim igračima, smatra da sportaš, da bi tako dugo trajao, mora biti pravilno vođen od najranije dobi.
Važan je kvalitetan odmor
– Sportaš, u ovom slučaju nogometaš, mora pravilno trenirati, pravilno se hraniti, pravilno se ponašati prema obavezama. Najbolji je primjer Matea Kovačića. Taj 17-godišnjak je prošle sezone odigrao 75 utakmica, bio je na kraju igrački potrošen jer se nije dobro radilo s njim. Pritom mislim isključivo na dozirane treninge i na kvalitetniji odmor. Jednostavno, dobio je red i danas su njegove noge čvršće, ne bole ga koljena, njegov je oporavak lakši. Dakle, samo je bitno biti podređen kvalitetnim fazama rada i oporavka. Uz to, treba znati da neki treneri s kojima sam radio tijekom karijere, a to su Otmar Hitzfeld, Rafael Benitez i Jupp Heynckes, puno svog rada temelje na rotaciji igrača.
Naravno, znaju se i kod njih glavne zvijezde, koje se ipak čuvaju za one najznačajnije utakmice u sezoni. Istina, to je s jedne strane, što se rezultata tiče, kockanje, ali u pravilu time se postiže ravnoteža i igrači se ipak ne potroše do krajnjih granica. Zbog toga mislim da će uz pravilno vođenje, a tu moramo dodati i genske predispozicije, biti vrhunskih nogometaša i sa 35 godina – na kraju će Komes. Somatoped Stanislav Peharec, koji ima mnogo iskustva u radu sa sportašima (bio je i liječnik rukometne reprezentacije), smatra da na produljenje sportskog vijeka najviše utječe način života. – Ranije se treniralo tri do četiri puta tjedno, nerijetko se uz sport i radilo, igralo se samo vikendom. Sezona je imala dvije dulje stanke. Danas je sport profesija, trenira se dva do tri puta dnevno uz potpuno prilagođen način života treningu i natjecanju.
Životne navike sportaša su prilagođene radi postizanja biološke adaptacije organizma na izmijenjene uvjete. Život sportaša podrazumijeva kontroliranu ishranu, hidraciju, izmjene ritma sna i budnosti, česta putovanja i klimatske i vremenske promjene, stres uvjetovan natjecanjem. S obzirom na ove činjenice, potrebno je prilagoditi one navike koje smanjuju negativne posljedice, a poboljšati biološke i funkcionalne karakteristike pojedinca – kaže Peharec. Jedan od naših najboljih kondicijskih stručnjaka, Riječanin Dalibor Širola, koji nekoliko zadnjih godina brine o Ljubičićevoj spremi, sport 70 drži da ‘rok upotrebe’ sportaša ovisi o mnogim faktorima, no i o sportu o kojemu se konkretno radi. – Znanstveno gledajući, kod vrhunskih se sportaša već nakon 25. godine usporavaju metabolički procesi, a kod sportaša iznad 30 godina već je faza oporavka nakon nastupa daleko dulja. Opadaju razina testosterona, a samim tim i snaga i eksplozivnost.
Mislim da je nekakvih 35 godina maksimalna granica profesionalnog bavljenja sportovima kao što su, primjerice, nogomet i tenis, u kojima je potrebna kombinacija motorike, snage i izdržljivosti. Naravno, suočeni smo danas sa brojnim iznimkama u tom pogledu – objašnjava Širola, koji na Ljubičićevom primjeru otkriva način tretiranja vrhunskih sportaša koji su dobro zagazili u četvrto desetljeće života.
Svaki sportaš ima kritične zone
– U Ivanovu slučaju, a to vrijedi i za ostale sportaše u njegovoj dobi, najbitnija je prevencija mogućih ozljeda. To je ključ svega.Svaki sportaš ima kritične zone na svom tijelu koje su podložne ozljedama. Bitno ih je otkriti i tretirati na pravi način. Kod Ivana su to tri zone - leđa, lijevo koljeno i desni skočni zglob. Prije svakog treninga za osiguranje tih zona mi trošimo 45 do 60 minuta kroz razgibavanja i kontroliranu ishranu, hidraciju, izmjene ritma sna i budnosti, česta putovanja i klimatske i vremenske promjene, stres uvjetovan natjecanjem. S obzirom na ove činjenice, potrebno je prilagoditi one navike koje smanjuju negativne posljedice, a poboljšati biološke i funkcionalne karakteristike pojedinca – kaže Peharec.
Jedan od naših najboljih kondicijskih stručnjaka, Riječanin Dalibor Širola, koji nekoliko zadnjih godina brine o Ljubičićevoj spremi, sport 70 drži da ‘rok upotrebe’ sportaša ovisi o mnogim faktorima, no i o sportu o kojemu se konkretno radi. – Znanstveno gledajući, kod vrhunskih se sportaša već nakon 25. godine usporavaju metabolički procesi, a kod sportaša iznad 30 godina već je faza oporavka nakon nastupa daleko dulja. Opadaju razina testosterona, a samim tim i snaga i eksplozivnost. Mislim da je nekakvih 35 godina maksimalna granica profesionalnog bavljenja sportovima kao što su, primjerice, nogomet i tenis, u kojima je potrebna kombinacija motorike, snage i izdržljivosti.
Naravno, suočeni smo danas sa brojnim iznimkama u tom pogledu – objašnjava Širola, koji na Ljubičićevom primjeru otkriva način tretiranja vrhunskih sportaša koji su dobro zagazili u četvrto desetljeće života. Svaki Sportaš ima kritične zone – U Ivanovu slučaju, a to vrijedi i za ostale sportaše u njegovoj dobi, najbitnija je prevencija mogućih ozljeda. To je ključ svega. Svaki sportaš ima kritične zone na svom tijelu koje su podložne ozljedama. Bitno ih je otkriti i tretirati na pravi način. Kod Ivana su to tri zone - leđa, lijevo koljeno i desni skočni zglob. Prije svakog treninga za osiguranje tih zona mi trošimo 45 do 60 minuta kroz razgibavanja i zagrijavanja, a tek onda krećemo s normalnim treningom. U toj je dobi bitna kvaliteta treninga, a ne kvantiteta.
Zatim je tu faza oporavka. Što se tiče genske osnove kod sportaša, ona jest bitna, no nakon 30. godine nema toliku važnost kao trening i uredan stil života. Bitan je recimo kvalitetan san. Kad sljedeći dan igra meč Ivan najčešće ide na spavanje već oko 20.30. Najgore je kad igra navečer, onda se slijedeći dan ustane iza 10.00, nema kvalitetan odmor i oporavak mu je sporiji. Što se tiče prehrane, ona mora biti uravnotežena, a u toj dobi sportašima nije toliko važna sama prehrana koliko dodaci prehrani; aminokiseline, proteini i razni minerali koji pomožu ubrzanju oporavka – smatra Širola. Nutricionistica Hrvatskog olimpijskog odbora mr. Mimi Vurdelja zna što znači prehrana za sportaša i kako se dugo održava natjecateljska forma. – Sportaši s kojima sam razgovarala rekli su mi da su zahvaljujući odgovarajućoj prehrani produžili svoju karijeru. P
rvi mi je to rekao rukometaš Željko Zovko još 80-ih godina, a prije deset godina držala sam predavanja na tu temu u Njemačkoj. Vrhunski sport danas je rezultat znanosti. Sportaš koji jede po svim nutricionističkim načelima, znači pet pravilno raspoređenih obroka dnevno, treba znati i kada koju namirnicu može jesti. Ipak, i danas još imamo sportaša koji ne doručkuju. Osnovni problem sportaša u četvrtom desetljeću nije odigrati utakmicu, već su to treninzi i pripreme. Jasno, ni tehnologija ranije nije bila ista kao danas, kad imamo posebne i puno kvalitetnije tenisice, a i podloge na kojima se sportaši kreću znatno su bolje. Ipak, produljenje karijere na kraju priče ipak leži na samom sportašu i njegovoj odluci – kaže Vurdelja. Na sve će se još jednom nadovezati Peharec.
Iskustvo neophodno za uspjeh
– Tehnologije treninga znatno su naprednije nego ranije kada su činjene i brojne pogreške koje su za posljedicu imale ozljede. Prevencija ozljeda isto je od ključne važnosti za dužinu sportskog vijeka. S obzirom na individualne karakteristike mogu se pravilno odrediti načini treniranja i njihova opterećenja. Na taj se način postiže puno veća efikasnost, organizam koristimo u njegovim biomehaničkim i fiziološkim granicama, pa se i tako doprinosi sportskom životnom vijeku. Bitna su i sredstva oporavka, ali ne ona nedozvoljena, jer ona zapravo smanjuju životni vijek.
Sportaš koji ih koristi sigurno neće ući u četvrto desetljeće sportskog života. U vrhunskom sportu svaka ekipa treba iskusne igrače. Zlatko Saračević je tako igrao finale Kupa prvaka u rukometu s 42 godine. Iskustvo je neophodno za uspjeh pa treneri vole takve igrače. Primjerice, Jose Mourinho u svaki svoj novi klub vodi Ricarda Carvalha (33) jer on, zahvaljujući tom svom velikom iskustvu, može prenijeti Mourinhove ideje na teren – zaključuje Peharec. Najveći uspjesi klubova počivaju upravo na starijim i iskusnim igračima, nije loša vijest da će ih u budućnosti biti sve više...