Skoči na glavni sadržaj

Nismo svi Marcellino! Jedno je sigurnost, ali trgovanje snimkama nema opravdanja

Što mi smeta...

Izdanje:

Služio sam kraljicu Elizabethu, američkog predsjednika Cartera, druga Tita i predsjednika Tuđmana, Savku Dabčević Kučar i Džemala Bijedića, Tinu Turner i Miroslava Krležu, te još mnoštvo uglednika, diplomata i visokih gostiju.

Služio sam kraljicu Elizabethu, američkog predsjednika Cartera, druga Tita i predsjednika Tuđmana, Savku Dabčević Kučar i Džemala Bijedića, Tinu Turner i Miroslava Krležu, te još mnoštvo uglednika, diplomata i visokih gostiju. Miješao sam tatarski i kćerki generala Franca kad je došla na utakmicu Jugoslavija-Španjolska i doživio razne zanimljive scene, no nikad mi nije palo na pamet da to prepričam čak ni rođenoj ženi, a kamoli prijateljima. Završio sam kurs najprestižnije škole u Lausannei, no ne mogu se pomiriti s činjenicom da naši restorani postaju javna mjesta. Jer oni su, svuda na svijetu, rezervirani za posebne i intimne doživljaje. Za stolom su se uvijek sklapali poslovi, rađale i pucale ljubavi, te dogovarao mir, a i rat. Zato je nečuveno ovo što se dogodilo u Marcellinu i što je nedavno zgromilo javnost, a i događa se u posljednje vrijeme sve češće u Hrvatskoj. Generalno, ljudi koji bi se trebali baviti ugostiteljstvom očito to nisu shvatili kao visokoprofesionalan i vrlo ozbiljan zadatak. Dakle, u naletu te naše “nove demokracije” dogodili su se mnogi presedani i stvorio se dojam da svi mogu sve raditi, i da je sve normalno. A nije – jer uvijek su hotelske sobe i restorani bili mjesta zagarantirane diskrecije. Zato s jedne strane žalim kolegu Marcellina, kao vrhunskog chefa i kuhara, da jednostavno nije znao gdje je ta granica profesionalnosti, ali sam istodobno ogorčen uime svih nas iz sektora restoratera i ugostiteljstva koji sad zbog njegove greške trpe golemu štetu. Sigurno je da su ti moderni sustavi zaštite objekata, poput videonadzora, dobrodošli, ali videonadzor prostora u kojem borave gosti – to je presedan! Svugdje u svijetu, pa tako i kod nas, postoji kodeks, tj. nepisano pravilo i bonton koji se uče godinama, da bi se gosti osjećali ugodno i sigurno. Nekoć, u doba bivšeg jugorežima, takve su stvari bile “legalne”, kad su vam službe DB-a dolazile s naređenjem da morate biti uključeni u službe prisluškivanja, snimanja i praćenja, a koje niste smjeli odbiti jer je sve bilo društveno vlasništvo. To su mi pričali stariji kolege, a mnoge smo takve scene vidjeli i na filmovima – gdje tajne službe kontroliraju restorane i hotele, ali bez znanja vlasnika. Stoga je potez kolege Maria Čerhaka iz Marcellina, koji je u jeku najveće pravosudne afere u povijesti naše Hrvatske, afere Sanader, učinio neviđeni gaf, za svaku osudu. No, da se odmah razumijemo – to što se Sanaderu stavlja na teret i što je on kao državni poglavar učinio hrvatskom narodu trgujući imovinom Republike Hrvatske, u meni stvara istinsko gnušanje, ali ni kolegino trgovanje videosnimkama nema opravdanja. Baš kao što nema opravdanja ni potez jednoga drugog kolege, vlasnika zagrebačkog restorana koji je poznat po tome što tamo zalaze mnogi, visoki politički i VIP gosti, i koji je, ne znam u čijem interesu, “ekskluzivno” ispričao medijima da su se kod njih pila skupa vina, što se i koliko trošilo, da su neki drugi plaćali račune i slična “otkrića”. Kako nema mnogo restorana u koje zalazi hrvatska politička elita, kolegu se lako može odmah prepoznati i obilježiti kao još jednoga koji je izdao struku. Zbog takvih nedopustivih stvari ugostitelji su ponovo dovedeni na listu najnepopularnijih profesija i stup srama, a struka je stigmatizirana. I ne znam koliko će vremena trebati da hrvatski restorani vrate povjerenje gostiju i postanu opet okupljališta ljudi “bez fige u džepu”. Ovo je samo još jedan dokaz koliko je hrvatsko ugostiteljstvo nekompetentno, neprofesionalno i, naravno, nekonkurentno. Zato u Hrvatskoj i ne postoje, po uzoru na svijet, velika i jaka udruženja ugostiteljskih struka o kojima se vani govori s uvažavanjem i poštovanjem, i čija riječ ima težinu i u njihovih državnih struktura. Jer u hrvatskom ugostiteljstvu radi više od 250.000 ljudi, a nas se spominje samo pred ljetnu turističku sezonu – i samo smo im onda zanimljivi i važni. Tu moram spomenuti i ministra Bajsa, koji ni po čemu ne pripada turističkoj branši. Na zadnjem druženju “Dani hrvatskog turizma” u Šibeniku zahvalio se samo hotelijerima, turističkim agencijama i kamperima, dok o obiteljskom smještaju koji čini 51 posto smještajnih kapaciteta, te o ugostiteljima koji su poslužili deset milijuna turista, nije rekao ni slova! Stoga se nadam da se ljudi koji će u bliskoj budućnosti voditi ovu zemlju, a pogotovo ministarstvturizma, neće tako ponašati. A s druge strane, pozivam sve ugostitelje, svih specijalnosti, da se učlane u naše nacionalno, hrvatsko Udruženje ugostiteljskih djelatnosti pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, kako bismo mogli održati jedan kongres na kojem bismo donijeli sve buduće pravce razvoja hrvatskog turizma, uz pomoć Instituta za turizam i strategiju koja se izrađuje za idućih 20 godina. Te da ćemo zajedno uspjeti vratiti dignitet struci, poljuljan ovakvim Marcellinima, skinuti stigmu i vratiti povjerenje gostiju koji više na ručkovima neće morati pričati šapatom i vaditi baterije iz mobitela. Jer želimo biti dio europske turističke obitelji, a ne palanke. I za kraj, sjećam se jedne epizode sa sastanka u uredu tadašnje potpredsjednice Vlade, Jadranke Kosor, kad je donesen zakon o zabrani pušenja. Zakon je donesen presedanom, jer se tadašnjem premijeru Sanaderu “ćeifnulo” da se dodvori Europi. I da pokaže kako će Hrvatska, eto, iako još nije bila ni blizu članstvu u EU, već tada donijeti zakon o zabrani pušenja koji je ugostitelje, ali i mnoge goste-pušače, zavio u crno. Dakle, na tom sastanku u uredu gospođe Kosor nismo smjeli pričati glasno: upozorila nas je da moramo pričati šapatom kako gospodin Sanader ne bi čuo moje inzistiranje na zakonu kakav ima Republika Austrija, s pravom izbora ugostiteljskih objekata (da budu pušački ili nepušački lokali), kao i moje argumente o tome da Austrija zbog toga radi i deset puta veći promet u turizmu od nas... Dobio sam, dakle, dojam, da su ljudi iz tadašnje najuže vlasti sve znali i mnogi se nisu slagali s odlukama Sanadera, ali nitko nije imao hrabrosti, ne samo protusloviti mu, nego i eventualno predložiti nešto drugo za raspravu. A zašto smo morali šaptati? Pa možda i zato što se i to snimalo. Samo što “moja snimka” očito nije bila nikome zanimljiva, a ponajmanje ljudima na vlasti.