Izdanje:
Obilasci kazališnih zgrada, razgovori s glumcima, radionice, izložbe, besplatne ili predstave po sniženim cijenama (doduše ne i u najizdašnije subvencioniranim kazalištima) ponuda su treće Noći kazališta koja se 19. studenog održava diljem Hrvatske, i još šest susjednih zemalja. Zamišljena da “potiče kazališno stvaralaštvo na prostoru cijele Europe te ga time približava široj urbanoj javnosti, ali i onima koji životom nisu fokusirani na velike gradove i kulturne centre”, u samo tri godine odražavanja Noć kazališta je iz Hrvatske “izvezena” u Austriju, BiH, Crnu Goru, Slovačku, Sloveniju i Srbiju, a broj institucija sudionica samo je u Hrvatskoj narastao sa dvije na – 69.
Progutao ih Požar
Lanjski je program potrajao do tri sata ujutro i, prema ocjenama organizatora, u 25 hrvatskih gradova privukao 50.000 posjetitelja, što je prilično impresivna brojka za projekt koji zapravo organizira tek četvero ljudi iz donedavno širokoj publici posve nepoznatog – zagrebačkog Dječjeg kazališta Dubrava. Još je impresivnije što si u svojim priopćenjima zasluge za koordiniranje “jednog od najboljih hrvatskih izvoznih kulturnih proizvoda” pripisuje Ministarstvo kulture, a u čijoj je nadležnosti činjenica da Dječje kazalište Dubrava već godinama radi “na crno”, iako uz financijsku potporu rečenog ministarstva.
Noć kazališta inicijalno je, po uzoru na Noć muzeja i francusku Besanu noć (Nuit Blanche), osmislila današnja ravnateljica Francuskog instituta u Sénégalu, Eléonora Rossi. Ideju je i zaštitila, ali je nikad nije realizirala već se tog posla prihvatio voditelj Dječjeg kazališta Dubrava, Leo Vukelić. Nakon pilot projekta iz 2008., Noć kazališta u Hrvatskoj dogovorio je s 43 kazališta iz 21 hrvatskog grada, a cijeli je program kao i danas koordiniralo DK Dubrava, za koje je, nakon pola stoljeća postojanja, konačno saznala cijela Hrvatska.
Osnovano prije 56 godina pod nazivom DK Donji grad, potom preimenovano u DK Centar, to je kazalište u Dubravi završilo – nevoljom. Naime, zgradu kazališta u Vodnikovoj 4, progutao je požar 1974., a njegova je ekipa utočište pronašla u tadašnjem Domu kulture Dubrava, odnosno današnjem Narodnom sveučilištu. Potom je 2006. donesen Zakon o kazalištu kojim je propisan temeljiti preustroj, osnivanje upravnih i nadzornih tijela, te obavezno upisivanje u jedinstveni registar, tzv. Očevidnik, a sve kako bi se stalo na kraj radu na crno.
No, iako je rok za usklađivanje sa zakonom istekao još u srpnju 2007., DK Dubrava nije ga ispoštovalo do dana današnjeg, što zapravo znači da već četiri godine radi – protuzakonito. Noć kazališta u Hrvatskoj tako organizira kazalište koje to zapravo nije, što provjeriti možete i sami uvidom u Očevidnik kazališta na web stranicama Ministarstva kulture.
No, ako ćemo pravo, za protuzakoniti rad zapravo nije krivo samo kazalište. Ono je, naime, dio Narodnog sveučilišta Dubrava, koje je trebalo provesti reorganizaciju, i to u ime svog osnivača - Grada Zagreba. Nadzor nad provođenjem zakona trebalo je pak provesti nadležno ministarstvo koje za taj posao malo haje. Dapače, na press konferenciji koju je lani za Noć kazališta kao kapitalni nacionalni projekt organiziralo(!) Ministarstvo kulture, tadašnji ministar Biškupić izveo je i prigodni igrokaz, telefonirajući pred novinarima svom crnogorskom kolegi kako bi se projekt u “5 do 12” proširio i na treću zemlju u regiji.
Međutim, ono što može napraviti u Crnoj Gori, hrvatski ministar kulture ne može napraviti u kazalištima koje najizdašnije subvencionira, pa će tako npr. HNK Zagreb u Noći kazališta imati premijeru za koju je nakon dugih pregovora “običnoj” publici prepustilo tek 50 ulaznica na balkonu, dok Komedija i Kerempuh neće napraviti niti to. Iako je neosporno da hrvatsko glumište ima brojne koristi od Noći kazališta, prema riječima samog Vukelića, program i odaziv pojedinih institucija uvelike ovise o osobnim preferencama njihovih čelnih ljudi, koji sudjelovanje često doživljavaju kao nužno zlo.
Prvobitna ideja organizatora da se u toj noći publici ponude posebni programi te da kazališta organiziraju gostovanja, naročito u sredinama koje ih inače nemaju priliku vidjeti, nije zapravo zaživjela.
Projekt ne odgaja publiku
Nakon prvobitnog poleta, pozamašan dio ovogodišnjeg programa zapravo čine nastupi amaterskih kazališnih družina, degustacije(!), koncerti i tek pokoja ciljana aktivnost. Rijedak je svijetli primjer (uz gotovo cjelodnevni program DK Dubrava i to za sve uzraste) zagrebačka Gavella u kojoj će se uz dvije predstave samo te noći moći kupiti sezonska pretplatnička kartica uz čak 50% popusta. Uz sve navedeno, mnoga si kazališta i družine jednostavno ne mogu priuštiti besplatne programe, a dio ih se s pravom i protivi takvom konceptu, jer zapravo ne odgaja publiku sa sviješću da kultura ipak nešto košta.
Vukelić kaže kako je obimom posla Noć kazališta već dobrano nadišla mogućnosti njegova tima u DK Dubrava i sumnja kako će, pogonjen proračunom od 20.000 eura i entuzijazmom, moći nastaviti kvalitetno rasti. Nada se da će u budućnosti moći osnovati ustanovu ili udrugu koja će se isključivo baviti produkcijom Noći kazališta te istoj kao i svim institucijama sudionicama omogućiti dostatno financiranje, ali i jasnije definirati sam koncept te mjerenje njegovih pozitivnih učinaka.
No, za to će mu trebati prvenstveno jaka potpora publike i daleko više od ceremonijalne podrške Ministarstva kulture koje se i na ovogodišnjoj konferenciji za medije Noći kazališta, pohvalilo tim “izvorno hrvatskim brendom”, iako svjesno da je izvan zakona, bez valjane infranstrukture ili pravih resursa za realizaciju. No, to i nije čudno. Selektivna primjena zakona i jest jedan od “izvorno hrvatskih brendova”.