Izdanje:
Najveća blagodat moderne civilizacije – internet, učinio je medijima možda i najveću medvjeđu uslugu u njihovoj povijesti – u zamjenu za promociju i doseg, žrtvovana je čitava jedna ekonomska struktura. Naplata sadržaja na internetu, dvadesetak godina nakon što se pojavila “velika mreža” i preokrenula svijet naglavačke, postala je goruće pitanje. Mogu li se ljudi nakon godina besplatne konzumacije sadržaja naučiti da isti plaćaju? Stav medija tu je sasvim jasan – nećete otići na kiosk, uzeti novine iza kojih stoji cijela vojska ljudi na plaći, i samo odšetati. Platit ćete ih. Ako ne - ukrali ste. Isto tako, očekuje se da platite i sadržaj koji ćete čitati i gledati na internetu. I njega je, budimo iskreni, netko trebao producirati. U njega je uloženo vrijeme i nečiji rad, koji se danas više nego ikad, a obzirom na “situaciju”, mora monetizirati. No, kako promijeniti mentalitet korisnika, kako napraviti konverziju “klikača” u kupca i je li to unaprijed izgubljena borba?
Stručnjaci tvrde da nije. Podaci nekih izdavača i medija tvrde isto. U čemu onda leži problem? Dvije su stvari. Prvo, mediji su u stalnoj borbi s publikom i oglašivačima, a kako bi preživjeli često upravo publika izvuče deblji kraj, pa onda slušamo i čitamo o “propasti” novinarstva, o padu kvalitete, o tome kako je “prije bilo bolje”. Prvi je to i najvažniji razlog zašto će ljude teško biti “natjerati” da plaćaju sadržaj na internetu - manjak povjerenja u kvalitetu sadržaja koji plaćaju. Drugi razlog je tehničke prirode - kako to izvesti efikasno, isplativo, povoljno i na obostrano zadovoljstvo? Problem pristupa upravo je ono što muči većinu izdavača.
Metoda je problem
Tjednik Forum prošli je tjedan krenuo u eksperiment, kako bismo vidjeli jesu li ljudi spremni plaćati pojedinačni članak i to najjednostavnijim “micropayment” postojećim sustavom u nas - SMSom. Prošlo je tek nekoliko dana i teško je donositi precizne zaključke, no jedno je sigurno - publika je spremna plaćati web sadržaj. Deseci komentatora na internetu su izrazili svoje mišljenje - da, spremni smo plaćati web sadržaj, no ono što ih muči je isto što muči i izdavače - koju metodu upotrijebiti, kojim sustavom se služiti i kako postići “online ravnotežu” sadržaja i kupaca? Ivan Brezak Brkan, osnivač tehnološkog portala Netokracija.com, kaže kako veliki izdavači u ovoj situaciji moraju napraviti “korak unatrag” da bi mogli napraviti ta presudna dva koraka “naprijed” i ugledati se na manje izdavače. Konkretnije - blogove. – Pretpostavljajući da će korisnici prihvatiti naplatu sadržaja u novom mediju po starim pravilima, izdavači će nizati gubitke, ne gledajući uspješne primjere internetske naplate oko sebe: web aplikacije i startupe.
Model koji se pokazao najuspješnijim za naplatu internetskog sadržaja je takozvani freemium, pri čemu je jedan dio (dobrog) sadržaja besplatan, a još vredniji se naplaćuje – kaže Brkan. On, kao i drugi “moderni” izdavači s kojima smo razgovarali, kaže kako većina izdavača griješi u tome što pod vrijednim smatraju sadržaj koji to nije, koji je “dobro imati”, umjesto “obvezno imati”. – U slučaju da vas boli bubreg, sadržaj koji je “dobro imati”, a koji će vam netko pokušati naplatiti je vijest o liječenju bubrega, umjesto sadržaja koji je “obvezan”, a to je, primjerice, članak o 10 načina kako spriječiti bol u bubrezima – zaključuje Brkan. Dobri primjeri online naplate sadržaja koje navodi su blog HighOnHealth. org, gdje jedna blogerica, objavljujući članke zarađuje mjesečno i do 12 tisuća dolara. Tu je i primjer servisa Tutsplus.com, koji za određeni mjesečni iznos nudi pretplatu na sve tutorijale koje objavljuju.
Dio sadržaja daju besplatno, koliko zbog privlačenja pažnje, toliko i zbog same tehnologije interneta, odnosno - tražilica. Konkretni problem koji se javlja kod (domaćih) mainstream medija jest upravo u tome - koliko i kojeg sadržaja korisnicima treba dati besplatno, a za koji sadržaj se treba inzistirati na naplati? Jesu li besplatne brze, dnevne vijesti, dok su naplatni sadržaj reportaže i analize? Odgovor na to pitanje upravo bi Forum mogao donijeti, obzirom da je riječ o tjedniku koji ne objavljuje vijesti, već isključivo reportaže, analize, intervjue i komentare. Je li to sadržaj koji su ljudi spremni platiti? – Uspješni primjeri stranica s osobnim i profesionalnim savjetima pokazuju da se sadržaj itekako može naplatiti na internetu, ukoliko je vrijedan eura, kune ili dolara – dodaje Brkan. Da je to goruće pitanje slaže se i jedan od najpoznatijih domaćih internetskih poduzetnika, Damir Sabol, osnivač Iskona koji proteklih godina sudjeluje u nizu web projekata, poput Računi.hr. Sabol kaže kako svi izdavači na svijetu, ali i tvrtke poput Applea, Amazona i Microsofta, shvaćaju važnost monetizacije sadržaja na internetu. – Očekujem na tom području velike pomake u idućim godinama, jer se uz eksploziju mobilnih uređaja i aplikacija stvaraju pretpostavke za efikasniju naplatu sadržaja – kaže Sabol. Dodaje kako nije siguran je li naplata pojedinačnog članka pravi put. – Korisnici bi mogli imati problema s percepcijom vrijednosti jer se u pravilu radi o relativno velikom iznosu za jedan članak. Ukoliko bi za nešto veći iznos dobili pristup čitavom broju, što i jest model na koji su čitatelji naviknuli kod tiskanih izdanja, ta bi percepcija vrijednosti čitateljima mogla biti znatno povoljnija, a samim time i uspješnija – kaže Sabol, te zaključuje kako ni on “ne zna koje će rješenje najbolje funkcionirati”, ali i da će biti “zanimljivo pratiti uspješne načine monetizacije novinskog sadržaja”.
Tehnologija čini svoje
– Sigurno je da će izdavači masovno pohrliti prema modelima koji pokažu početne naznake prihvaćenosti kod čitatelja – zaključuje. Eksperiment koji je započeo Forum jedinstven je u formi, ali ideja naplate sadržaja na domaćem webu postoji već neko vrijeme. Neki su tjednici i dnevnici odlučili sadržaj naplatiti tako da preusmjeravaju kupce s najavnih tekstova na internetu – na kupnju tiskanog izdanja. No, to se kosi logici interneta i njegovoj brzini, dostupnosti, pa takav model više nije (niti je ikad bio) održiv. Drugi model je naplata takozvanih “flash paper” izdanja, u kojima se korisnicima za određenu mjesečnu ili godišnju pretplatu nudi čitav tiskani sadržaj u “prijateljskom” okruženju također nije dovoljno zaživio. Prema podacima koji su dostupni autoru članka, a koji je radio u nekoliko većih domaćih tiskanih/web medija, tek će se manji postotak ljudi odlučiti na pretplatu na flash paper izdanja, i to mahom ljudi iz – inozemstva. Ostali će ili kupovati tiskana izdanja (manje) ili konzumirati besplatni, dostupan sadržaj na internetu.
No svima je kristalno jasno da je takav model ekonomski neodrživ i da je samo pitanje vremena kad će apsolutno svi mediji ponuditi naplatni sadržaj na internetu. Sljedeći korak izdavača zasigurno će biti okrupnjivanje web sadržaja i ponuda tjednih, mjesečnih i godišnjih pretplata na određeni sadržaj. Sustav plaćanja u tom će trenutku postati manje bitan (jesu li to kreditne kartice, SMS ili obični virman), dijelom i zato što uspješnog “micropayment” sustava (poput iTunesa) još uvijek nema na vidiku, niti je u mentalitetu domaćih potrošača da kupuju “online” (barem ne u tolikoj mjeri). Ono što će biti bitno jest sljedeće – hoće li mediji ikada moći zadovoljiti apetite čitatelja koji inzistiraju na kvaliteti i koji će reći: “Da, ovo je sadržaj koji me zanima, a ovo je (online) medij kojemu sam spreman platiti da mi taj sadržaj bude dostupan klikom miša.”
Dok tražimo odgovor, možda se možemo ugledati na uspješni slovački startup, Piano Media, koji su ondašnjim medijima, a onda i dalje u Europi, ponudili tehničko rješenje. Sustav je jednostavan – korisnik plaća pretplate na točno određeni sadržaj koji želi konzumirati. Mediji ga isporučuju. I dalje svi ti mediji uglavnom žive od tiskanih izdanja i prodaje oglasa, no vrijeme i tehnologija čine svoje, pa se situacija okreće. Čitatelji, korak po korak, shvaćaju da ne postoji “besplatna večera”, a mediji i izdavači uviđaju kakva ih budućnost čeka. Pojednostavljeno; Tko prvi – njegovi čitatelji.