Izdanje:
Dok bih putovao svijetom, uvijek bi se u mojoj blizini našao neki Amerikanac ili Englez, uglavnom netko s engleskog govornog područja. Sretao bih ih na svim kontinentima, u svakoj državi koju sam posjetio i u svakom pa i u najmanjem selu kugle zemaljske. Razmišljao bih kako je nezgodno ne imati ‘privatnost’, jer skoro cijeli svijet razumije fraze engleskog jezika, i kako je neuzbudljivo kad u svakom kutku susrećeš vlastite sunarodnjake. S hrvatskim jezikom, recimo, to nije slučaj. Veličina naše nacije, a i nerazvijenost kulture putovanja pridonijeli su da hrvatski jezik gotovo nitko ne prepoznaje, a pogled na hrvatsku putovnicu često ostavlja dojam čuđenja na licima sugovornika. Ovisno o situaciji to može biti dobro ali i jako loše. Ovdje, dakako, ne govorim o europskim zemljama u kojima stanovnici koliko-toliko mogu smjestiti Hrvatsku na karti svijeta. U ostatku svijeta nekad su nas znali uglavnom zbog Tita, koji je rado ‘kolaborirao’ s tzv. zemljama trećeg svijeta, a sada nas znaju po – Šukeru! Znao je to i službenik za šalterom u zračnoj luci Entebbe u Ugandi! Dok sam mu dodavao ruksak i putovnicu velikim me smeđim očima odmjerio od glave do pete, nasmijao se i uskliknuo: „Suker! Davor Suker!“ Odgovorio sam: „Yes, yes“ i licem razvukao lažni dojam ponosa na tog najvećeg sina naše nacije. Iako godišnje pogledam svega tri utakmice i to samo jedno poluvrijeme jer poslije prvih 45 minuta počinjem drhtati od dosade, primoran sam eto na putovanjima stalno govoriti u nogometu. Zapravo, više sam o Šukeru naučio vani nego u Hrvatskoj. Neobično je to. Mislim… nogomet je najpopularniji sport na svijetu pa to može poslužiti kao neka utjeha, ali ipak... Volio bih nekako strancima reći nešto o velikom filozofu Ivanu Supeku ili pjesniku Ujeviću. Ali usud je drugačiji. Ćiro je rekao: „Nogomet je najveći promotor Hrvatske u svijetu.“ I dobro je rekao jer na nekoliko sam se kontinenata uvjerio da je to istina. O Šukeru sam pričao u zračnim lukama, u čekaonicama, u autobusima, u vlaku transsibirske željeznice i u derutnom hostelu usred sirijskoga grada Alepa. I da eto nema spomenutog nogometaša, okrunjena šahovnica na plavoj putovnici izazivala bi još veće čuđenje, izazivala bi sumnju u mjesto porijekla. U Pakistanu postoji grad Gilgit. Nalazi se na poznatoj cesti Karakorum i broji oko 200.000 stanovnika. Kroz taj grad godišnje prostruji velik broj stranaca od kojih su neki putnici namjernici, poslovni ljudi ili pak alpinisti. Kad dođe u grad, stranac je obavezan prijaviti se u obližnjoj policijskoj postaji radi vlastite sigurnosti, nikako ne zbog rigorozne kontrole jer Pakistanci su iznimno ljubazni i gostoljubivi. U skladu s pravilima, lagano sam ušetao u policijsku postaju. Pružio sam službeniku putovnicu i sjeo na klupu u prostoriji koja podsjeća na skladište. U očekivanju čarobnog imena Davora Šukera nisam brinuo za prolaznost i brzinu prijave. Ali nešto se ipak dogodilo. Možda je bolje reći: nije se dogodilo. Službenik nije izgovorio čarobno ime! Službenik nije rekao ništa. Otišao je u drugu prostoriju i putovnicu predao kolegi, ovaj drugi je pozvao trećeg policajca i tako su se u čudu čudili toj neobičnoj putovnici s grbom koji nalikuje šahovskoj ploči. „Vi ste prvi kojeg vidimo iz ove zemlje, gdje se točno nalazi?“, upitao me. „Europa“, kažem. „Rusija?“, pitaju oni. „Ne Rusija! Blizu Italije“, kažem. Iako im nije postalo jasnije shvatili su da je to mala zemlja koja ne igra veliku ulogu u svijetu? I da! Ovdje vrijedi spomenuti da su u Pakistanu popularni sportovi kriket i hokej na travi, nogomet se igra vrlo malo. Dok sam uličnim prodavačima u Indiji slovkao Croatia, uvijek bi eto pomislili da govorim „Rusija.“ U Rusiji pak ne bi znali o čemu pričam jer oni ne zovu moju zemlju Croatiom već Harvatijom. I opet, s jedne strane egzotično je biti pripadnikom malene nacije i svima pričati o vlastitoj zemlji i vlastitom jeziku, objašnjavati ovo i ono. Osjećate se nekako posebno. I nekako je zgodno u moru engleskog progovoriti čudnim hrvatskim za kojega mnogi pomisle da je ruski.