Izdanje:
Terrence Malick ne snima često, ali kad napravi novi film onda se, uglavnom, zatresu brda. U šezdeset osam godina života i nešto više od četrdeset godina redateljske karijere, režirao je svega pet filmova: “Badlands” (1973.), “Dani raja” (1978.), “Tanka crvena linija” (1978.), “Novi svijet” (2005.) i, najnoviji, “Drvo života”. Dobitnik ovogodišnje Zlatne palme u Cannesu, jedan je to od filmova koji osigurava ono malo digniteta koji je preostao recentnom kinorepertoaru (što, na žalost, postaje trajno stanje), ali uz napomenu da nije za svakoga. Malickovi su filmovi izrazito vizualno poticajni, no često i filozofski obojeni, pa gledatelj za njihovo razumijevanje mora uključiti senzore koji uglavnom čuče u mraku bez ikakvih podražaja. Meditativnost iz “Tanke crvene linije”, koja nas je učila da uživamo u svakodnevici, u pticama na granama i cvijetu u travi, u “Drvu života” još je apstraktnija, a priča se ugrubo može opisati kao odrastanje bogobojaznog dječaku koji shvaća da svijet funkcionira po posve drukčijim, puno manje idealističnim i nevinim principima. Izvanredne scene iz obiteljskog života u kojem dominira diktatorski otac (Brad Pitt) izmiješanu sa scenama imaginacije, prizorima stvaranja svijeta, eksplozija, začetka života u vodi... Da je nastao šezdesetih godina, Malickov bi film, poput Kubrickove ”Odiseje u svemiru”, bio tumačen i kao ekranizacija učinaka tripa. Naravno da ovaj film to ne bi bio, kao što nije bila ni “Odiseja”, ali hipijima je dobro došlo svako opravdanje za njihova vlastita urokavanja. U današnjem, puno trezvenijem svijetu olako bi ga neki mogli diskvalificirati kao onaniju redatelja na zalasku života, ali bi to bilo još pogrešnije jer Malick nije u biznisu pričanja priča nego stvaranja osjećaja. “Drvo života” je učenje (nipošto dociranje) o smislu života, umjetnički nadahnuto, zrelo i artikulirano, samo je pitanje koliko je tko otvoren da ga prihvati. Bez puno pretjerivanja, svojevrsna “Odiseja na zemlji”.