Izdanje:
Slavko Midžor/Pixsell
Pompozni ispraćaji, hvalospjevi, očekivanja, priželjkivanja olimpijskih odličja u svim bojama..., sve je to obilježilo ovaj tjedan kada se naše sportaše ispraćalo na Olimpijske igre. – Na prvim smo Olimpijskim igrama osvojili tri medalje, sad vam želim da ih osvojite devet – prije puta u London kazao im je ministar Željko Jovanović. Osvoje li ih tamo, dočekivat će ih se na aerodromima, trgovima, nagrađivat će ih se stotinama tisuća kuna... A samo koji dan prije, prošloga tjedna, skromno, tiho i samozatajno, bez ikakve pompe, iz Argentine se u Hrvatsku, nakon sudjelovanja na Međunarodnoj matematičkoj olimpijadi, vratilo petero naših mladih učenika koji su oko vrata imali - olimpijske medalje iz matematike. Domagoj Ćevid iz zagrebačke V. gimnazije - zlatnu, Matija Baucić iz XV. gimnazije - srebrnu, Matija Milišić, Vlatka Vazdar i Borna Vukorepa (iz iste gimnazije) - brončanu, a Verner Vlačić iz riječke gimnazije Andrije Mohorovičića u ruci je držao pohvalu. I baš istog tog tjedna njihovi nastavnici koji su u velikoj mjeri zaslužni za njihov uspjeh, umjesto da su nagrađeni za svoj trud i uspjehe, doživjeli su - kaznu. Njima i svim njihovim kolegama, učiteljima i nastavnicima u osnovnim i srednjim školama, odlukom Vlade o ukidanju isplate dodatka na osobni dohodak od 3, 5, 7 i 9 posto, plaće će od 1. kolovoza biti manje, nekima čak i do 600 kuna. Nećemo se sad baviti sindikalnim traženjem ostavke ministra Jovanovića, njegovom isprikom, obećanjima na početku mandata... Ne, riječ ćemo dati onima koji su - kažnjeni, nastavnicima. I to onima koji uče i odgajaju - olimpijce znanja. Jedna od njih je i samozatajna diplomirana inženjerka i profesorica matematike u zagrebačkoj V. gimnaziji Ela Rac-Marinić-Kragić. Ona je razrednica i profesorica matematike našeg “zlatnog” Domagoja, koja više od 30 godina predaje matematiku, od čega 23 u poznatoj i jednoj od najboljih gimnazija u zemlji. Lica ozarena od ponosa najprije nam kaže kako su u njenu 3.D razredu, uz Domagoja (koji je lani na matematičkoj olimpijadi osvojio srebro, da bi sada izborio zlato, a čega ga odlazak i na olimpijadu iz fizike), još i Marin Tomić koji će uskoro opet na olimpijadu iz informatike, te Karlo Šepetanc koji će i ove godine na olimpijadu iz fizike.
Očajan kolega napušta prosvjetu
– Znate, nekim je ljudima teško raditi s takvom, iznimno nadarenom djecom, no meni je to užitak. A naša škola onima koji su skloni matematici u 1. i 2. razredu nudi šest sati matematike tjedno, a u 3. i 4. razredu čak sedam sati. To je definitivno najjači srednjoškolski program iz matematike u Hrvatskoj. Ali, kada u razredu ili školi imate i one đake kojima ni to nije dosta, koji traže i znaju više, onda s njima ne možete raditi kao i s ostalim učenicima.Njima treba dati slobodu jer su im zadaci iz obveznog programa prelagani i često dosadni, pa im se moraju davati natjecateljski, puno zahtijevniji zadaci. I njihove domaće zadaće su drugačije, jer redovnu su nastavu oni daleko nadmašili. Moram vam priznati da ni ja često ne znam rješenja nekih zadataka za koje me oni pitaju pa se i sama moram pomučiti u dokučivanju rješenja. Nekad im samo dam ideju kako bi se do njega moglo doći – sjedeći u naslonjaču svoga doma krcatog knjigama odjerenim nam je glasom o svojim vrsnim đacima govorila profesorica Ela. I odmah je, bez pitanja, posebno naglasila da zasluga za svjetski uspjeh takvih, pa i njenih učenika, ide i mnogima drugima. U V. je gimnaziji, naime, za one koji se izdvajaju genijalnošću i streme natjecanjima organizirana dodatna nastava iz matematike tako da s nadarenim pojedincima rade bivši učenici koji su i sami bili natjecatelji, a sad su studenti na PMF-u i FER – Oni tijekom cijele godine jedanput tjedno po dva sata rade s našim nadarenim đacima, a kako se približavaju natjecanja taj se rad i pripreme intenziviraju. Kad đaci nakon državnih natjecanja krenu na međunarodne olimpijade onda s njima najviše, kao mentori, rade i asistenti te profesori s istih tih fakulteta. Postoji i Udruga mladih nadarenih matematičara koja se isključivo bavi mladim talentiranim matematičarima i priprema ih za natjecanja – vrlo detaljno je gimnazijska profesorica opisala okruženje i entuzijazam oko tinejdžera kojima je matematika strast. I dok mirno i blago, gotovo majčinski, govori o svojim pametnim i znanja gladnim učenicima, čim nam je razgovor skrenuo na politiku i ono što ona čini običnim ljudima, pa i prosvjetarima i njihovim đacima, mirnoća ostaje ista, ali blagosti lagano nestaje i zamjenjuje je odrješitost, na trenutke i gorčina. – Evo, s više od 30 godina profesorskog staža moja plaća iznosi 6950 kuna. No, tolika je jer sam profesor-savjetnik. Moja kolegica s istim stažem koja nema taj savjetnički status ima za 600 kuna manju plaću, dakle 6300 kuna. I sad, nakon 1. kolovoza odlukom Vlade moja će i njezina plaća biti za 600 kuna manja. Mene taj potez Vlade ne pogađa, jer sam već navikla da sve naše vlasti najprije uzimaju prosvjeti, ali sam zbog toga razočarana. Nisam očekivala da će opet prvo nama uzeti. Nisu za to krivi samo ovi u Vladi, podjednako su krivi i naši sindikati. Sindikalni vođe - Ribić, Mihalinec i Laktašić - su nesposobni jer godinama žele sindikat Preporod izbaciti iz pregovaračkog tima kako bi s Vladom mogli sklapati dogovore ispod stola. I zato Ribić i nije htio prihvatiti ponudu ministra Mrsića jer je Mrsić prvi ministar koji nije bio za dogovore ispod stola. Ipak, i unatoč tome, sve to nije razlog da Vlada ukine odredbu o dodatku na plaću od 3, 5, 7 i 9 posto. Posve suprotno, trebala je tu odredbu ozakoniti.
Ovako je vlast počinila odmazdu prema Ribiću, ali time nije učinila ništa njemu, nego nastavnicima – objasnila je svoj stav naša sugovornica osvrćući se i na to kako će novo smanjenje nastavničkih plaća utjecati na ugled i autoritet profesora pred učenicima, njihovim roditeljima i cijelim društvom. Žalosti je što se danas uglavnom cijene materijalne stvari i vanjština, kako se izgleda, što se ima. – A čovjek se ne bi trebao osvrtati na veličinu nečijeg stana ili auta, već bi trebao raditi na sebi. Drago mi je i ponosna sam na to što učenicima moje škole bogatstvo, pa kad se to odnosi i na nastavnike, nije presudno. Većina učenika u našu školu dođe zato jer želi učiti i nije im bitno što profesor ima i kako izgleda. Nažalost, u mnogo drugih škola nije tako. Shvaćam da ima nastavnika s manjom plaćom od koje ne mogu živjeti pa su primorani čak i skupljati prazne boce, ali to se ne bi smjelo događati. Zamislite kakva je to situacija kada učenik ugleda svog profesora kako po kontejnerima traži boce. Razmišlja li itko kako to utječe na profesorovo dostojanstvo, dignitet i autoritet. Ili, nastavnik moje nećakinje iz jednog dalmatinskog grada već je toliko očajan jer je, da bi preživio, uz nastavnički posao sve do sada radio još dva-tri dodatna posla sa strane, a sad nakon ovoga novog udara na plaće razmišlja da napusti prosvjetu. Sramota u što smo dovedeni! – ogorčeno će Domagojeva razrednica koju pak posebno ljuti što nadareni učenici pri odlasku i dolasku s olimpijada znanja nemaju gotovo nikakvu financijsku nagradu od države za razliku od sportskih olimpijaca koji za svaku medalju budu nagrađeni i stotinama tisuća državnih kuna.
Ministar je pogazio obećanje
– Učenici za osvojena priznanja od ministra i države nikad ne dobiju ništa. A u ova teška vremena upravo su naši olimpijci u znanju oni koji bi zemlji u skoroj budućnosti mogli izvući iz krize i zato ih treba i dodatno nagrađivati i davati im do znanja da ih se cijeni. Znate, za mene se i ne zna. Ja to i ne želim. Meni je dovoljno, najsretnija sam kada moji učenici, pa i oni lošiji, upišu fakultet koji žele i onda tamo na prvim kolokvijima i ispitima prolaze kao od šale. I zato mi se gadi kad slušam sve te priče o milijunskim transferima nogometaša i trenera, njihovim menadžerima, a mlade nam pametne ljude nitko ne želi platiti da još više uspiju. Ljuta sam i na ministra Jovanovića jer se previše bavi nogometom. Mi profesori matematike ga u kuloarima zovemo ministrom nogometa ili ministrom zvanja. Znate zašto - zvanja? Zato što je u vrijeme mature bilo dovoljno nazvati ga telefonom pa da se dogodi presedan i digne frka oko pitanja iz hrvatskog jezika koje su učenici na kraju dobro riješili. Mada je napravio i nešto pozitivno, ministar se, umjesto da se posveti prosvjeti, za čime svi vapimo, uglavnom bavi sportom. Nama prosvjetarima nitko nikada ne posvećuje pažnju – rezolutna je profesorica osvajača zlatnog olimpijskog odličja u matematici, Ela Rac-Marinić-Kragić.I njena kolegica iz V. gimnazije, profesorica kemije Dubravka Turčinović (čiji je jedan učenik, Bruno Buljan, ovih dana u Washingtonu na svjetskoj olimpijadi iz kemije) ne krije gorčinu. – Zamislite, lani je moj učenik Filip Vranješević koji je u 2. razredu na kemijskoj olimpijadi osvojio broncu, u 3. srebro, a u 4. zlato, na kraju otišao na Cambridge. Naravno, meni je drago zbog njegovog uspjeha, što su ga tamo prepoznali i ponudili mu punu stipendiju, ali mi je žao što to isto nije doživio i ovdje. Žao mi je što ga lani, nakon osvajanja zlata, na aerodromu nisu dočekali onako kako se dočekuju sportski osvajači medalja.
Govori se da smo zemlja znanja, a znanje nam odlazi van – s nevjericom će profesorica Turčinović nastavljajući da rad s nadarenim učenicima i nju motivira. To, kaže, iziskuje veći angažman, čitanje dodatne literature, no baš je to lijepo. Tako se i sama nadograđuje. – A lani nam je Vlada ukinula plaćanje dodatnih, honorarnih sati koje provedemo s nadarenim đacima, mada moja kolegica i ja, naizmjenično, svaki drugi tjedan s njima, i to u večernjim satima, dodatno radimo 10-15 sati. To nam nije plaćeno. To je naš dobrovoljni rad. Ali to je rad koji mene veseli! Volim svoj posao. Kad uđem u razred, zaboravim na svoju plaću. Ipak, samo bih željela da se napravi poštena raspodjela sredstava koje država ima. Svi smo svjesni problema, ali zašto smo mi uvijek prvi kad se treba rezati, a kad se pak s plaćama išlo gore onda smo baš mi zaostajali?! Uvijek smo upozoravali da smo potplaćeni. Naš se rad jednostavno uvijek podrazumijeva, neovisno o okolnostima. I boli me činjenica da se uspjesi naših olimpijaca u znanju ne tretiraju isto kao i sportski uspjesi. Kad idemo na te olimpijade znanja moramo sami tražiti sponzora jer za državu je to trošak – nizala je Dubravka Turčinović, profesorica kemije s 35-godišnjim stažom kojoj će plaća isto biti manja za 600 kuna. To da je nepravedan i sramotan odnos države, pa i cijelog društva, prema mladim znalcima iz mnogih područja, smatra i profesorica kemije Žana Matić iz splitske III. gimnazije, koja ima 21 godinu staža. I njeni su učenici osvajali medalje na kemijskim olimpijadama. i učenici su frustrirani – Naš učenik Tomislav Begušić osvojio je već dvije bronce, i upravo je sad u Americi na olimpijadi iz kemije, no grad Split je sad prvi put dao 7500 kuna Tomislavu za troškove puta. Prije smo se mi mentori morali snalazili. Skoro pa smo prosili okolo da učenicima omogućimo odlazak na natjecanja. A sad još i ovo novo omalovažavanje naše struke jer je ministar najprije govorio kako neće dozvoliti da se profesorima diraju plaće, da bi sad baš to napravio. Znate, kad uoči upisa na fakultete razgovaram s roditeljima naših učenika onda mi znaju reći: “Sigurno mi dijete neće ići za nekog profesorčića s mizernom plaćom”. To malo boli. Što da vam više kažem?!Ovaj se posao radi iz ljubavi – nepokolebljiva je profesorica Matić. Slično razmišlja i profesorica biologije gimnazije u Čakovcu, Žaklin Lukša, koja je lani i doktorirala, a njeni učenici svake godine na međunarodnim natjecanjima u istraživačkim radovima iz biologije pobiru hrpe medalja. I njoj se sad “zahvaljuje” smanjenjem plaće. – To dokazuje odnos politike prema obrazovanju. Uvijek smo na zadnjem mjestu, a medalje su rezultat znanja, entuzijazma i često volontiranja nas profesora. Mi smo zapravo kažnjeni za uspjehe naših učenika i nas. Volim ovaj posao i ne mogu odbiti učenika koji želi učiti i raditi na sebi. Ne mogu mu reći: “Znaš, neću raditi s tobom jer su mi smanjili plaću”. I to politika koristi jer zna da se ovaj posao radi iz ljubavi. I ne samo to. I nadareni učenici su frustrirani odnosom prema njima jer im se šalje poruka - tvoja medalja nije jednako vrijedna medalji sportaša. Ružno je to. Sramotno, zar ne?! – zaključila je profesorica Lukša.