Izdanje:
Kad su 2005. otvoreni pregovori s EU jedan je naš dnevni list slavodobitno objavio naslovnicu s natpisom “Bye, bye Balkan!“, čime je još prije šest godina najbolje sažeo odnos prema Europskoj uniji i našeg vlastitog susjedstva koji će prevladavati i danas. Još je Maria Todorova u svojoj nezaobilaznoj studiji o Balkanu pokazala kako se jedan geografski naziv preobrazio u jednu od najsnažnijih pogrdnih etiketa u povijesti. Kao što je Zapad konstruirao Balkan kao primitivni prostor čije su historijske i geografske kompleksnosti nerijetko bile žrtve još primitivnijih simplifikacija, tako se i “Europa” danas, iz pogleda liberalnog Balkana, iznova mistificira po istom principu: kad jednom uđemo EU, neće više biti ni korupcije ni ksenofobije, konačno ćemo izaći iz ralja “divljeg kapitalizma” – ako pak ostanemo na Balkanu, kad-tad će se sigurno vratit krvave 90-e, a dotad će nas političari i dalje pljačkati. Ulazak u EU u tom se smislu prezentira kao civilizacijsko pitanje, što je najbolje pojasnio Darko Polšek: “za nas je opcija jasna: ili Balkan ili civilizirani narodi“. Korak dalje očekivano je otišao njegov kolega Vuk Perišić, uz tvrdnju da su “euroskeptici“ samo izraz za “zadrte mračnjake, manijakalne domoljube, obožavatelje ratnih zločinaca i tragikomične vizionare“ (sic!). Ironija je, dakako, u tome, da oni koji se pozivaju na “civiliziranost“ ne oklijevaju neistomišljenike počastiti neciviliziranim epitetima. Pritom se iznova javlja novi eurocentrizam tako što se Europska unija često – pa i svjesno – zamjenjuje izrazom “Europa“, a jedna političko-ekonomska zajednica preuzima geografsko-historijsko ime kontinenta. Operacija je jasna i ponovno uvodi znameniti postulat “nema alternative“, jer ako ste protiv “Europe“, onda ste i protiv “civilizacije“. Štoviše, za razliku od Balkana, europski narodi imaju “pristojne povijesne argumente da znaju biti civilizirani“, reći će Polšek. No lijepo će mu odgovorit Todorova uz tvrdnju da se na Balkanu ljudi ubijaju zbog nečeg što se dogodilo prije petsto godina, dok se u Europi, koja ima duže civilizacijsko pamćenje, ubijaju zbog nečeg što se dogodilo prije dvije tisuće godine. A nije ni potrebno ići tako daleko u povijest da bismo vidjeli da se stih službene europske himne “Alle Menschen werden Brüder“ pretvara u “Alle Menschen werden Feinde“: dovoljno je pogledati tu “Europu“ danas – od francuskih banlieues, preko utapanja izbjeglica pred obalama Italije, pa sve do deportacije Roma, da bi i slijepac vidio da EU ima sve samo ne „pristojne povijesne argumente da zna biti civilizirana“. Naravno, ako ćemo tvrditi da je bolje imati čelne ljude Goldman Sachsa kao šefove vlada i da to prepredstavlja dugo žuđeni civilizacijski napredak, onda je današnja “Europa“ doista “civilizirana“: umjesto vozača autobusa i preprodavača valuta i oružja koji su se tijekom 90-ih na Balkanu transformirali u “poslovne ljude“, danas u EU imamo ljude u odijelima koji su od krađe učinili “pristojni“ biznis, štoviše, koji su je učinili legalnom. Premda čitaju i recikliraju Habermasa, pa time i njegovu bojazan da je europski projekt utonuo u demokratski deficit, hrvatski liberalni papagaji ne vide paradoks u tome da bježeći od jedne oligarhije ulazimo u zajednicu druge oligarhije u kojoj će iznova profitirati svi samo ne narod, ma koliko se simbolički daleko maknuli od Balkana. Kao ni Habermas, ni oni ne vole govoriti o ekonomiji. I ovdje savršeno odgovara dijagnoza koju je dao Pascalis Kitromilides kada kaže da se “svi antropološki i sociopsihološki argumenti koji govore u prilog postojanju zajedničkog balkanskog ‘mentaliteta’ neminovno pretvaraju u sociološku metafiziku, osim ako mogu da pruže uvjerljive odgovore na pitanje što je u tom mentalitetu tako specifično balkansko“. Drugim riječima, što je to točno što europski mentalitet razlikuje od balkanskog, ili da uzmemo konkretan primjer, što je to što jednu članicu Europske unije poput Austrije doista razlikuje od Balkana ako znamo da je upravo Hypo banka bila umiješana u niz korupcijskih afera na Balkanu? Štoviše, nedavno je i urednik utjecajnog austrijskog tjednika Profil na pitanje “Ima li danas više korupcije u Austriji nego prije?“ odgovorio “Itekako“ i došao do zaključka da su u međuvremenu u korupciju upetljane sve parlamentarne stranke osim Zelenih. Operacije su slične kao i u Hrvatskoj: prikriveni oglasi i naručeni tekstovi u vodećim medijima, namještanje javne nabave, rasprodaja državne imovine, prodaja austrijskog Telekoma, itd. Ako tome pribrojimo sve veći uspjeh austrijeske Slobodarske stranke koja je na prošlu predizbornu kampanju izašla s neonacističkim sloganima “Više hrabrosti za bečku krv!“ i “Strano nikome koristi“, onda vidimo da i u Austriji imamo sve što je tobože ekskluzivitet Balkana – i korupciju i ksenofobiju. Uz Austriju postoji niz drugih primjera, ali već je i ona dovoljna da u pitanje dovede tobožnju civilizacijsku superiornost sadašnjeg europskog projekta. Bye, bye Balkan?