Izdanje:
Kad god HDZ-u zaprijeti gubitak izbora nađu se zagovornici velike koalicije. Otprilike uvijek ista ekipa dobro zbrinutih bivših premijera, potpomognuta još nekolicinom onih koji nadasve zabrinuto promišljaju o sudbini Hrvatske, sjeti se da bi najbolje bilo objediniti ‘najbolje ljude’ iz HDZ-a i SDP-a, staviti glave na okup i učiniti sve da svima bude bolje. Društvo bi se tako riješilo ideoloških podjela i neprestanih potezanja je li Tito heroj ili zločinac, ima li crvenih ili nema, jer to kao odjednom ne bi bila tema. Ni ustaštvo ne bi bila tema, jer ako se ne poteže Tito logično je da se ne poteže ni druga strana. Riješile bi se i klasične političke podmetaljke koje zbog tvrdoglavosti opozicije usporavaju razvoj, rast i izlazak iz krize, jer bi oko ključnih stvari postojao konsenzus i svi bi zajedno uprli da sve procvjeta. Poteže se i teško oružje tipa ’svijet to očekuje od nas’, iako svijet, naravno, uopće nije briga tko je u Hrvatskoj na vlasti tako dugo dok ta vlast surađuje s njima u važnim pitanjima. Zanimljivo, ta priča nikada nije aktualna dok HDZ-u dobro ide, tada je posve normalno da oni znaju i mogu sve i da im iz SDP-a ne treba nikakva pomoć. No, čim zaškripi odjednom se u takvoj vrsti suradnje vidi veliki potencijal. U pozadini je, naravno, jednostavna priča. Velika koalicija bi trebala poslužiti spašavanju HDZ-a. Poraz ne bi bio tako strašan kada bi se umio pregovorima o novoj vladi, kojoj bi HDZ dao svoj doprinos. Da HDZ u anketama vodi s 15 posto tko bi spominjao veliku koaliciju? Nitko. No, preslikano na trenutnu situaciju, koju predočavaju i rezultati anketa, to bi značilo, recimo, da Kosorova sjedi u Milanovićevoj vladi, da Šeks i dalje drma i pravosuđem i Saborom, bez uzrujavanja gledajući kako Gordana Sobol usavršava ples na ‘štangi’. Značilo bi da Željka Jovanovića treba sakriti u zapećak, kako se nitko ne bi sjetio da SDP misli da je HDZ zločinačka organizacija, da bi Ranku Ostojiću trebalo oduzeti sve britve i natjerati ga da se brije električnim aparatom, da ministar policije odustaje od žestoko najavljenog progona SDP-ovih kriminalaca, a Darko Milinović ležerno vodi bolnicu u Gospiću na čemu god pri tome bio. Konsenzusom bi se privatizirale firme i raji uvodio harač, a Karamarko bi bio zajednički predsjednički kandidat. Na aktualnom satu ne bi bilo škakljivih pitanja, a u Saboru bi svi zajedno stali na prvu crtu obrane od nekontrolabilnog Burića. Sve bi se odluke donosile najmanje dvotrećinskom većinom i, naravno, za opće dobro. Čista idila! Složili bi se oko nacionalnih interesa, rekli ‘ne’ korupciji i lakim drogama, posvađali se malo, tek toliko da ne bude presavršeno, oko mjesta u nadzornim odborima i diplomaciji, oko novog direktora HRT-a i novog državnog odvjetnika, ali sve bi to s vremenom i na zajedničko zadovoljstvo riješili. Premjerili bi kvadraturu stranačkih prostorija na Iblerovom i Trgu žrtava fašizma i odlučili da se, štednje radi, dvije središnjice spoje u jednoj zgradi. Karikaturalno? Naravno. Upravo poput ideje da trenutna dva potpuno neprijateljska i nepomirljiva bloka bilo što stvaraju zajedno, da oni koji žele status quo i koji su ogrezli u perpetuiranju koruptivnog i amoralnog društva i oni koji sada obećavaju promjene i traže za njih odriješene ruke sjednu za isti stol. Tko bi koga kontrolirao? Tko bi koga hapsio? Tko bi to uopće i s lijeve i s desne strane mogao gledati? Čiji bi birači bili više prevareni? Pokrivati nesposobnost i bezidejnost HDZ-a, kojem treba žestoka unutarnja reforma i čišćenje od kompromitiranih kadrova, ako uopće želi opstati, vapajem za velikom koalicijom uvredljivo je i za stranke i za građane. Nije valjda da je Hrvatska tako brzo potrošila demokraciju, koju je doduše prebrzo svela na izbore, i da je spremna prijeći u potpunu bezvoljnost, koja bi se kamuflirala stvaranjem velike koalicije i objašnjavanjem da je to najbolji put. Put u što? Stvaranje povlaštene kaste izvan svake kontrole? Jer, ako bi to bio dobar model za sadašnju situaciju, zato što je teška za HDZ, zašto se ne bi mogao primijeniti i za neku buduću. Uvijek će biti situacija kojima se može opravdati lijenost politike da se natječe u idejama i zasićenost građana politikom. Građani mogu i imaju pravo biti nezadovoljni ponuđenim izborom, mogu dijelom i bojkotirati izbore, ali iz toga bi politika morala iščitati drugačije poruke. Naprimjer, da je loša, da ne doseže do onih do kojih bi trebala, a ne da narod očekuje da se kombinacijom dva najjača tabora stvori nova kasta vječitih vlastodržaca koji će jedni drugima držati ljestve. Jer, nemojmo biti naivni, nema idealne politike i idealnih političara, sve funkcionira na javnim kompromisima i tajnim dogovorima. Trulež se brzo širi i kontaminacija moći putuje brzinom svjetlosti. I zato HDZ ne treba spašavati od sramote, kao što ni on ne bi spašavao SDP od gubitka izbora. Svatko mora pokusati što je skuhao.