Izdanje:
Marko Lukunić/Pixsell
Jedan od osnivača tjednika Feral Tribune Viktor Ivančić dobio je nagradu “Duško Kondor”, koju dodjeljuje sarajevska nevladina organizacije “Gariwo” za afirmaciju građanske hrabrosti. Radi se o jednoj u nizu međunarodnih nagrada koje je dobio za novinarski rad u proteklih tridesetak godina. Intervju započinjemo pitanjem treba li predsjednik Ivo Josipović odstupiti zbog afere sa ZAMPom i Emporionom?
Iskreno rečeno, to me uopće ne zanima, jer je stvar suštinski irelevantna. Hoće li Josipović obnašati svoju istaknutu dužnost ili će s nje zbog bilo čega odstupati, to je tako svejedno. Ako bolje promotrite, on se sve vrijeme ne bavi ničim drugim nego proizvodnjom smisla svoje funkcije. Predsjednikov se posao sveo na to da uz grčevite napore dokaže naciji kako joj je potreban. A i to čini prilično traljavo, jer uglavnom trabunja o problematici koja je u domenu izvršne vlasti, o kojoj u pravilu nema pojma, s ambicijom da svoju dekorativnu ulogu predstavi što važnijom. Tako mu zapravo mandat protječe u svakodnevnoj borbi s vlastitom izlišnošću, što mora da je dosta naporno. A i dosta košta. Što se tiče same afere, o kojoj su pisali Index.hr i Novosti, njen sadržaj je potpuno jasan: Josipović je, koristeći se svojim utjecajem, kućnome prijatelju Marku Vojkoviću namjestio posao na kojem ovaj svake godine diže milijunske profite. Istraživanje Nikole Bajte u Novostima, s podacima od kojih boli stomak, do danas nije pobijeno niti u jednom zarezu.
I sada se samo radi na tome da se evidentno korupcijski maniri prikažu “normalnim” i zakonitim – dakle društveno prihvatljivim – a iznošenje činjenica tendencioznim. S takvom zadaćom na plećima, najveća domaća novinska kompanija o cijeloj priči nije objavila ni slova, ne računajući usputna pljuckanja po “donosiocima loših vijesti”. To je već zaista postalo “normalno”, a ne kosi se ni s postojećim zakonima, pa dobivamo i zornu prezentaciju koruptivnog modela kreiranja javnog mnijenja. Realno gledajući, način na koji Josipović kontrolira Europapress holding – a zacijelo vrijedi i obratno – zastrašuje mnogo više od same afere oko ZAMP-a i Emporiona.
f: Jesmo li nakon ruralnih tipova koji su došli iz “pasivnih krajeva” i zauzeli državu, danas dobili umivene urbane političare koji znaju nositi kravatu, ali se u suštini ne razlikuju od onih prvih?
Barem ne po imovini koju posjeduju. Nisam baš pobornik tih ruralno-urbanih stereotipa. Legenda kaže da je pokojni Tuđman, recimo, znao nositi kravatu, a i mogao se hvaliti građanskim odgojem i pedigreom, dok je Kerum – kao klišejski primjerak “ruralca” – vrlo aktualna pojava. No, ako mislite na to kako se donekle promijenila retorika i “tehnika” vladanja kroz proteklih dvadeset godina, e da bi se stremilo sličnim političkim ciljevima, bojim se da ste dobrim dijelom u pravu. Čak se ni Šeks više ne usuđuje lupati gluposti kakvima se rutinski služio u devedesetima, ali – to je i dalje Šeks. Izgleda da taj proces “civiliziranja” ide u korak sa svladavanjem vještine da se koriste mogućnosti zloupotreba koje parlamentarna demokracija izdašno nudi. Do ciljeva za koje je ranije trebalo upotrijebiti golo političko nasilje, sada se dolazi golom političkom manipulacijom. Treba znati usuglasiti visoke demokratske standarde i niske pobude. Stvarno umijeće današnjih političara mjeri se time koliko će uspješno koristiti demokratske mehanizme u protudemokratske svrhe. Sve to, naravno, ne vrijedi za Split, gdje imamo posla s polivalentnim luđakom.
f: Koliko je moral važan kao kategorija koju političari moraju imati? Ili sve ostaje na njihovoj efikasnosti koja se propagira kao nužna karakteristika svakoga tko želi na vlast?
Ne bih tu stvar mistificirao i tvrdio da bi političari trebali biti moralniji od ostale čeljadi – jer bismo onda na izbornim listama trebali zaokruživati svece, na što se, primjerice, sveo politički program don Ivana Grubišića – ali ni išao u drugu krajnost ocjenom kako je riječ o moralnim nakazama u odnosu na ostatak populacije. Osim toga, često je u igri vrlo skučen doživljaj takozvanog općeg morala. U našem društvu neke univerzalne moralne norme jesu u trendu, a neke naprosto nisu, i to već duže vrijeme. Provedete li, recimo, anketu o tome kako građani Hrvatske – a ne samo pripadnici političke elite – gledaju na kazne koje su “našim momcima” dodijeljene u Haagu, dobit ćete vrlo zanimljiv kolektivni moralni gard prema ratnim zločinima počinjenima “s naše strane”. Ja bih se na te rezultate vjerojatno pobljuvao i istovremeno znao da sam u teškoj manjini. Ili, lijepo je što se nacija zadnjih mjeseci tako zdušno zgraža nad pljačkom koja je provedena u doba Sanaderove vlasti, ali ne mogu se oteti dojmu da je Sanader kao takav – kao lopov – tisuću puta omraženiji nego što bi to bio da je pobio nekoliko desetaka civila srpske nacionalnosti.
Originalni članak objavljen je u tisku