Izdanje:
Otkako na internetu postoji i Ka fotka, stranica koju je postavio karlovački fotograf, novinar i entuzijast Dinko Neskusil, postala je pribježište mnogih Karlovčana koji vole promatrati prohujalu slavu rodnog grada. I sam vrlo često zaklikam po uredno posloženim galerijama i ne mogu se oteti dojmu kako više bliskog Karlovca prepoznajem na fotografijama s kojima dublje zaranjam u prošlost, nego na onima koje nose vizure navodne suvremenosti. Svakim klikom postajem sigurniji da patina žutila kojom je obavijena gotovo svaka od tih, uglavnom crno bijelih fotografija, nije tek puko zaustavljanje jednog trenutka da bi se sačuvao za povijest, već je to povijest sama po sebi, na trenutak zarobljena sekunda u kojoj se sastaju sve vremenske i prostorne zakrivljenosti, sve dimenzije na tom začudnom proputovanju koje zovemo život. Lica koja nas s njih gledaju, uglavnom nasmijana, ponekad i ozbiljna zbog svjesnosti važnosti trenutka, sada vrlo često zahtijevaju i prepoznavanje, a s njima ide i onaj neophodan dio sjete koji će prolaznost pretvoriti u osobnu dramu i sudar s neminovnim. I neke naše slike jednom će stajati u tim okvirima i neki će budući pokušavati saznati tko se to trudio počešljati da bi pristojno dočekao budućnost.
Njihov razgovorljiv poticaj puno je rječitiji od svih komentara koji se tako divljački sadašnje prostiru ispod njih i koji samo kvare ugođaj svojom predvidljivošću. I za divno čudo asocijativnost koja se pojavi ne odvede me niti do onih prvih dječjih sjećanja na kojima se, kao na lošim goblenima, utkanim po unaprijed iscrtanoj šabloni, ne pojavljujem sa svojim roditeljima u onim obavezno bezbrižnim situacijama zbog kojih se osjećamo potpuno zaštićenim od vanjskog svijeta. Ne odzvanja niti smijeh, niti se čuju oni hipnotičko umirujući glasovi bliskih mi i poznatih. Sve to, doduše, jest negdje tu, ali tek u drugom ešalonu asocijacija. Asocijacija s kojom ja počinjem prelistavanje Ka fotke u pravilu je moj prvi urednik na profesionalnom novinarskom radnom mjestu. Premda većina tih fotografija nema nikakve izravne veze niti s novinarstvom, niti s redakcijom, lik Bogdana Glodića jednostavno se sam od sebe pojavi u fade-outu.
Bogdan Glodić bio je ratnih ‘90-ih šef male redakcije koja je davala sve od sebe ne bi li u tom potpuno sumanutom vremenu sačuvala integritet, profesionalnost i ljudskost. Dobro, kao i svugdje, i među nama je tada bilo preobraćenika koji su socijalistički samoupravni socijalizam zamijenili za hrvatski imperativni konformizam, ali, bože moj, vremena se mijenjaju da bi ljudi pokazali tko su i od čega su sazdani. Na sreću nas nekolicine mlađih, u takvom vremenu Bogdan Glodić je bio glavni urednik novina. Preko tog čovjeka krhke tjelesne građe, ali velikog intelekta, obzira i takta prevalilo se nekoliko desetljeća borbe protiv vjetrenjača provincijalnog totalitarizma. Ne mogu reći da se na Bogdanu nije vidjelo kako ga je ta borba mljela, jer tragovi su bili preočiti i prejaki, ali on to nije niti pokušavao sakriti pa je taj pristup samo pojačavao njegovu ljudskost. Nije megalomanski pokušavao od sebe činiti heroja i pobjednika u bitkama koje se i nisu odigravale, već je jednostavno prihvaćao svoju pobjedivost. I zato kada se danas gotovo pubertetski poželim pokurčiti kako uglavnom nemam dugova u svom životu, sjetim se Bogdana i posramljeno sam sebi moram priznati da sam na samom početku ispisivanja novinarskih tekstova imao ogromnu sreću da taj čovjek bude uz mene. Bogdan nije povlačio za uši, nego je blago zaustavljao ruku, nije vikao skrivajući vlastitu nesigurnost i neznanje, nego je razgovarao i tražio argumentiranu obranu stava, nije gledao tko piše, nego kako piše i što nudi. Za njega je autorov potpis dolazio na kraju pa je “liblinge” imao isključio u pričama koje smo mu stavljali na stol.
Čak i kada je folirao i šmirao, Bogdan je to činio s puno više stila i puno manje usiljenosti, nasilja i nemaštovitosti nego što to čine današnji viši novinarski operativci. Glodić je bio antipod novinarstvu koje je slijedilo, čovjek koji je prihvatio prijelaz s unisice na računalo, ali više kao tehnološku nužnost, nego prostor prilike za iskazivanje duha. I danas, s odmakom od 20 godina, Bogdan za mene nije antikvarijatska novinarska vrijednost koja svojom vezom s požutjelim fotografijama pali lampicu sjete i žaljenja za proteklim vremenima. On nije niti novinarski dinosaurus, nije ni zlokobno “a gdje su ta vremena”, niti “sjećaš se kad smo mi pisali...” Bogdan Glodić je za mene jednostavno ono što novinarskoj struci nedostaje danas. Obrazovan, odmjeren, visokotaktičan zanatlija koji će svojom pameću preskakati prepreke vremena i pritom u najglupljim mogućim situacijama čuvati leđa ljudima s kojima radi. Svatko od nas tko je sjeo za tastaturu i pred prazan papir ili ekran, svejedno, susreo se s unutrašnjim demonima i demonima društva kojem pripada.
U njihovu sudaru svatko od nas traži svoje mjesto pod varljivim suncem javnosti. Sve više je tih demona, posebno onih vanjskih, sve manje je Glodića oko nas da novinarima u njihovim formativnim počecima drže odstupnicu. Okrenuti se oko sebe i negdje na obzoru vidjeti nekoga takvog bilo bi toliko dragocjeno da se, vrlo vjerojatno, cijela struka ne bi nalazila u ovako bijednom stanju. Umjesto Bogdana, danas su tu oni koji ne samo da ne štite svoje ljude od interesnog žrvnja, nego najizravnije pomažu u njegovu okretanju ubrzavajući slom novinarstva. Bez ljudi poput Bogdana to je sasvim logičan kraj nečega što je mogla biti i priča s poukom. Pametnom.