Izdanje:
Boris Ščitar, Marko Lukunić i Sanjin
Nije to bila velika proslava. Tomislav Karamarko doživio je svoj izbor za predsjednika HDZ-a s manje emocija nego što bi neki njegov vršnjak, a Karamarku su 53 godine, dočekao banalno unapređenje na nebitnom poslu u državnoj upravi. Rano ujutro u ponedjeljak, negdje oko pet sati, nekoliko stotina hadezeovaca, koji su junački dočekali završetak maratonskog općeg sabora, pjevalo je novom šefu u čast stranačku himnu “Bože čuvaj Hrvatsku”, a on je, onako visok i tužnog pogleda, samo nijemo stajao. I gledao u neku nepoznatu točku iznad bine. Da je netko kojim slučajem tek tada došao u Lisinski ništa ne bi mogao iščitati iz Karamarkova izraza lica. Pobjednik izbornog maratona vjerojatno je bio veseo, jer je sada još korak bliže ambiciji da postane premijer ili predsjednik, ali se to na njemu nije vidjelo. Bio je i umoran, ali ni to se na njemu nije dalo razabrati. Čak je i njegov pobjednički govor bio lišen bilo kakvih emocija. Pomalo dosadan i jednoličan. Možda je bio hladan kao led zato što je imao sve pod kontrolom? Možda je bio miran i zbog toga što je, uz mala odstupanja, unaprijed znao što će se dogoditi? Sa svojom vojskom odanih sljedbenika Karamarko je još prije Sabora HDZ-a napravio sve što je trebalo napraviti. Iako je o tome mudro šutio, Karamarko je najmanje godinu dana planirao postati predsjednikom HDZ-a. I nije samo planirao, nego je pokrenuo cijelu mašineriju kako bi došao do tog cilja. – Karamarku sam prije godinu dana poslao SMS u kojemu sam mu napisao da ću prodati stan i staviti pola novaca na okladu za njega. Naravno da sam se šalio, ali ovim samo želim pokazati koliko sam vjerovao u njega – kaže Karamarkov prijatelj, bivši obavještajac koji je, iako ga nema nigdje u službenom dijelu Karamarkova stožera, za njega odradio lavovski dio posla. Svakodnevno je komunicirao sa stotinjak ljudi iz cijele Hrvatske i širio dobar glas o “Tomici”, kako novog šefa HDZ-a od milja zovu bliski prijatelji.
HDZ će pod Karamarkovim vodstvom biti kompaktan i uvijek će moći mobilizirati značajan broj ljudi za bitne političke akcije. Ako to Karamarko bude htio i ako mu bude odgovaralo, moći će okupiti značajan broj ljudi i na protuvladinim prosvjedima. Međutim, prije bilo koje značajne političke akcije Karamarko će morati srediti stanje u stranci. Najmanji problem bit će dosadašnja predsjednica Jadranka Kosor koju će postupno napusti većina saborskih zastupnika. Šeksa će “ritualno spaliti” kako bi zadovoljio stranačku bazu i svoje vjerne pristaše. Puno će više posla imati s Milanom Kujundžićem koji je već sada najavio da će se ponovo kandidirati za predsjednika stranke sljedeće godine kada se bude biralo po načelu “jedan član, jedan glas”.
Izbore ne može izgubiti
Iako stalno govori o tome kako neće biti revanšizma, Karamarko u prvim danima nakon izbora nije bio pretjerano velikodušan. Možda neće posegnuti za osvetom, ali je sasvim izgledno da će operativne poslove dati najodanijim ljudima, dok će pripadnici poražene struje dobiti mrvice. Već se puštaju probni baloni da bi njegov zamjenik Drago Prgomet u budućoj vladi u sjeni trebao biti zadužen za zdravstvo, što je dobro upakiran put bez povratka u marginalizaciju. Karamarko će od stranke napraviti monolitnu, poluvojničku organizaciju s jasnom linijom zapovijedanja. Takvi su i Karamarkovi prvi suradnici koji su više operativci, a manje ih zanima neko strateško planiranje. Hoće li mu stranačka vojska biti dostatna da ostvari ambiciozne ciljeve kao što je pobjeda na sljedećim lokalnim, predsjedničkim i parlamentarnim izborima? Na lokalnim izborima vjerojatno neće osvojiti nijedan od četiri najveća grada u kojima HDZ već dugo nema značajnu podršku. U Zagrebu i Rijeci nema nikakve izglede, a tek nešto malo bolje stoji u Splitu i možda Osijeku. Prije će se dogoditi to da će HDZ izgubiti i u nekim drugim većim gradovima. Međutim, kako u Hrvatskoj ima puno općina i gradova, svaki rezultat će se moći tumačiti kao neka vrsta pobjede.
Stoga Karamarko i u slučaju gubitka lokalnih izbora neće pretrpjeti veću političku štetu. Naprotiv, čak će mu dobro doći da napravi promjene u stranci i da se riješi svih onih koji mu na bilo koji način smetaju. Puno će ozbiljnija iskušenja imati na predsjedničkim izborima. Karamarko će vjerojatno i njih preživjeti tako što će kandidirati nekog drugog uglednog HDZ-ovca. Već postoje najave da bi za tu funkciju mogao kandidirati zamjenika, Dragu Prgometa. Može reći da se on kao šef oporbe želi kandidirati za najjaču izvršnu funkciju, a to je svakako predsjednik vlade. Ako preživi nove unutarstranačke izbore, Karamarko će mirno dočekati sljedeće parlamentarne izbore čak i ako njegova stranka doživi neuspjeh na lokalnim i predsjedničkim izborima. Parlamentarni izbori bit će velika šansa i veliki test za njega. Na ruku će mu ići teška gospodarska situacija u Hrvatskoj kojoj se ne nazire kraj. Ako stanje bude jako loše, onda nije nemoguće da Karamarko isprovocira izvanredne izbore, premda iz njegova kruga najavljuju kako u ovom trenutku uopće ne razmišljaju o takvome zapletu. Logično je da će građani tražiti alternativu za koju misle da ih može izvući iz krize. Do sada je u pravilu iz oporbenog statusa HDZ izlazio kao pobjednik. Svemu dođe kraj pa i neizmjernoj ljubavi između HDZ-a i glasača. Ne treba zaboraviti da je HDZ na optuženičkoj klupi i da će, kako sada stvari stoje, biti osuđen. Karamarko će na parlamentarnim izborima morati napokon izići iz kabinetske sjene i puno češće nastupati u javnosti. Neće moći izbjeći sučeljavanje sa Zoranom Milanovićem koji, kada hoće, zna govoriti. Teško će uvjeriti ostatak biračkog tijela, koji za HDZ ne glasa po automatizmu, da je pravi čovjek za vođenje zemlje. Ljevica će u kampanji moći koristili strah koji je postao činjenica u hrvatskome političkom životu. Karamarko takve strahove nije pokušao odagnati nego je dodatnom mistifikacijom to podgrijavao. Jedni se Karamarka boje zato jer znaju da on nešto zna o njima, drugi opet jer ne znaju što on točno zna i jer možda misle da on nešto zna. Već se javljaju neki novinari i nevladini aktivisti koji tvrde da ih je progonio. Karamarko o tome samo šuti. – On nije ni najmanje osvetoljubiv. On je zaboravio sve što su mu radili u kampanji. Ne može loš čovjek pobijediti – kaže Karamarkov prijatelj obavještajac. Međutim duh je već pušten iz boce i sigurno je da će strah igrati ključnu ulogu na sljedećim parlamentarnim izborim.
To će u svakom slučaju koristiti i trenutno vladajuća koalicija koja se neće moći pohvaliti gospodarskim rezultatima, ali će zato biti puno uvjerljiviji njezin argument da na vlast dolazi “mračnjak” sa svojim obavještajcima i policajcima. Ako se ne otvori prema javnosti i ne počne otvoreno govoriti o svim prijepornim detaljima iz svoje vrlo zanimljive biografije, bit će jako puno onih koji će u to povjerovati bez obzira je li to istina. Kada nema pomaka u povećanju zaposlenosti i kada pada standard građana, onda su ideološke podjele i emocije odlično rješenje za vladajuće elite. Karamarko je možda najbolji u vođenju politike “jedan na jedan”, kada nema medija i velike pompe. Kada bira suradnike i uopće kada upoznaje nove ljude vrlo je oprezan. Neki kažu izrazito hladan i sumnjičav. Postupno se otvara. Kada jednom steknu povjerenje suradnika, onda oni mogu računati na njegovu pomoć i lojalnost. – On ne ostavlja svoje prijatelje. Spreman je žrtvovati se za svoje ljude i svoju ekipu – kaže Karamarkov “obavještajac”. To je jedan od razloga zašto je Karamarko tako brzo “osvojio srca” hadezeovaca iako se u stranku učlanio tek nedavno. Nakon smrti Franje Tuđmana na čelo stranke je došao Ivo Sanader, a nakon njegova bijega Jadranka Kosor.
Iako je riječ o političarima različitih profila, zajedničko im je to da su bili arogantni prema članstvu i da su zapostavili terenski rad. Karamarku se neće dogoditi da javno izvrijeđa stranačkog kolegu kao što je to svojedobno učinio Ivo Sanader gradonačelniku Siska kojega je izvrijeđao pred TV kamerama. HDZ od svojeg osnutka njeguje vrlo specifičan običaj prema kojemu obični članovi dobivaju izbore, a onda “vrhnje” pokupe neki drugi.
Sanaderovo topovsko meso
Nekad su to bili “takozvani” tehnomenadžeri, a nerijetko i osobni prijatelji šefa stranke koji su se u HDZ ugurali samo zbog interesa. Takve su se stvari najčešće događale za vrijeme Ive Sanadera koji je ljude na terenu doživljavao kao topovsko meso koje je tu samo da ispunjava njegove faraonske želje. Jadranka Kosor je “preko veze i preko reda” u Sabor ugurala mnoge svoje nekadašnje miljenike među kojima je bio i Karamarko. Novi šef HDZ-a posebno će njegovati vjernost prema suradnicima.
Vjerojatno je to bio jedan od motiva Božidara Kalmete kada je javno podržao Karamarka. Nije nemoguće da je Karamarko, dok je bio ministar policije, zaštitio Kalmetu. A to stari lisac zna cijeniti jer ga je u isto vrijeme Jadranka Kosor htjela smijeniti, a možda čak i “strpati” u zatvor. Hadezeovcima očito treba takav pater familias jer se osjećaju nesigurno. S pravom, jer u korupciji nije sudjelovao samo vrh stranke nego i mnogi lokalni čelnici. Karamarko se pokazao i kao lukavi taktičar. Javno se zalagao za borbu protiv korupcije, ali je “poštedio” Kalmetu čija mu je podrška na kraju bila presudna. – On je čovjek nepogrešive intuicije i sjajan strateg. Sve što je predvidio, to se i dogodilo – kaže Karamarkov “obavještajac”. Nisu Karamarku skloni samo delegati HDZ-a. Dok je bio šef SOA-e znao je svojim prijateljima i poznanicima iz visokih političkih i gospodarskih krugova zahvaliti tako što bi zaposlio djecu i prijatelje. U toj raspodjeli moći dobro su prošli i neke kolege novinari. Dok je Karamarko odan prijateljima, zna biti vrlo osvetoljubiv, pa čak i brutalan, prema onima koji mu se suprotstave. Kruži priča da Karamarko ne zaboravlja napade i da uzvraća kada se najmanje nadaš.
Pritom ne gubi živce i zna igrati. Neuvjerljivo zvuči njegovo opravdanje zašto se nije dva dana javljao Jadranki Kosor. Nije on zaboravio broj, nego je to kazna zato što mu nije čestitala nakon pobjede. Naravno, Karamarkovi prijatelji tvrde nešto sasvim drugo. Idu tako daleko da ga predstavljaju kao naivčinu, za što bismo trebali biti naivni da im povjerujemo. Da je takav ne bi tako dobro lavirao na hrvatskoj političkoj sceni u posljednjih dvadeset godina. Skupio je niz respektabilnih političkih dužnosti, pa nikoga ne bi trebalo iznenaditi ako se na kraju karijere približi rekordu Stipe Mesića koji je valjda bio na svakoj političkoj funkciji koja nešto vrijedi u Hrvatskoj, a i malo šire. Izbor za predsjednika HDZ-a samo je završna faza “operacije Karamarko” za koju je on već prije dobio podršku u bitnim političkim, gospodarskim i drugim gremijima. Iako je teško definirati točno o kojim je strukturama riječ, one imaju zajednički nazivnik da su pobjednici hrvatske tranzicije i da nikako ne žele da se dubinski i bez kontrole propitkuje raspodjela bogatstva i moći nastala u nakaradnoj hrvatskoj tranziciji. Može se pojednostavljeno reći da je Karamarko kandidat elite koje želi očuvati status quo. Ništa lošiji odnos prema toj eliti nema ni sadašnja vladajuća garnitura. Tomica ima dokToraT Kao čovjek struktura koji ima razgranate veze na hrvatskoj društvenoj sceni, a vjerojatno ponajviše zbog toga jer se pokazao kao čovjek od povjerenja koji zna čuvati tajne, Karamarko je postao idealan nositelj projekta “preuzimanja HDZ-a”.
Njegov nacionalizam i poneka prejaka riječ samo je sredstvo pomoću kojeg se najlakše može pridobiti stranačka elita, ali i dobar dio članstva. Karamarko je već gotovo dvadesetak godina obnaša bitne funkcije u hrvatskoj politici. Surađivao je s gotovo svim bitnim ljudima koji su obilježili HDZ-ovu politiku u posljednjih dvadeset godina. Bio je šef kabineta predsjednicima vlade Manoliću i Gregoriću, šef zagrebačke policije, šef Mesićeva izbornog stožera i osnivao zaštitarsku tvrtku Soboli. Nakon izleta u poduzetništvo ponovo se vraća u politiku. Prvo kao šef SOA-e i onda, na poziv Ive Sanadera, a nakon ubojstva Ive Pukanića i Ivane Hodak, postaje ministar policije. Neposredno prije prošlih izbora Jadranka Kosor ga učlanjuje u HDZ. Sve ostalo je urbana legenda. – Tomica ima doktorat iz političkog umijeća kojeg je stjecao na najboljim političkim “katedrama” u Hrvatskoj. Tu je zaista majstor – ističe Karamarkov prijatelj. A kako su na toj katedri glavni predavači bili Tuđman, Mesić, Gregorić, Manolić i Sanader, onda treba ozbiljno shvatiti Karamarkovu diplomu. Čak i ako je neke “ispite” prepisivao i nije bio na svim “predavanjima”.