Izdanje:
Jurica Galoić / Pixsell
Nikakva euforija, uzdah olakšanja bio je prva reakcija na ishod referenduma o članstvu Hrvatske u Europskoj Uniji. Silna provala srednjovjekovnoga praznovjerja, s ljudima gušterima, illuminatima i drugim "belosveckim zaverenicima" protiv goloruke sr... pardon hrvatske nejači koja nas je u proteklih desetak dana zaglušila ne samo kroz društvene mreže i senzacionalizmu sklona privatna glasila, nego i kroz Hrvatsku televiziju koja je promicala glavnoga teoretičara tih zavjera Davida Ickea i njegove domaće sljedbenike, zaprepastila nas je i uplašila. U kakvome to društvu živimo? Je li Hrvatska zaista toliko udaljena ne samo od Europe, nego i od 21. stoljeća?!
Uzdah olakšanja jer je dvije trećine glasova za članstvo u EU znak da ta praznovjerna halabuka ipak nije zatrovala svijest većine birača. I da se Hrvatska konačno ipak odlijepila od mračne prošlosti iz XX. stoljeća. Te da, kako je na svojemu statusu na Facebooku napisala saborska zastupnica iz Pitomače Sandra Petrović, "naše omiljeno pitanje: 'Imate li što za prijaviti?' odlazi u povijest". Jer su građani, koliko god da su se uz pristupne pregovore vezane teme teško probijale ne samo u privatna nego i u javna glasila - zašto javna televizija, umjesto pa promiče Ickea, nije još tijekom pristupnih pregovora priređivala posebne debatne emisije o sadržaju pojedinih poglavlja i što to znači za građane? - ipak shvatili da pripadamo Europi i da EU pruža Hrvatskoj priliku za razvoj.
Hoćemo li tu priliku iskoristiti ovisi, međutim, dobrim dijelom o sposobnosti hrvatske državne uprave, koja će od ulaska u članstvo morati sudjelovati u oblikovanju, te u provedbi europskih politika. Još je prije desetak godina tadašnji ministar za europske integracije Neven Mimica bio govorio da u svakome ministarstvu imamo samo pet do deset ljudi koji se mogu u svemu posve ravnopravno nositi s kolegama iz država članica EU i iz europskih ustanova. Danas se njihov ukupan broj, zahvaljujući pristupnome postupku, povećao za nekoliko stotina, možda tisuću. Ali većina državnih službenika ni danas ne može komunicirati unutar EU jer ni engleski ne govori dobro.
Umjesto da okupi najbolje kadrove, školovane u najboljim školama, u Hrvatskoj je dugogodišnja negativna selekcija kroz niske plaće dovela je do toga da u državnoj upravi danas, uz ponekoga entuzijasta, rade mahom oni koje nitko drugi ne želi bolje platiti. To se mora hitno promijeniti. U suprotnome, mogli bismo u EU, umjesto putem Poljske, krenuti za Mađarskom...