Izdanje:
Jeff Tweedy, vođa sastava Wilco, danas osjeća stabilnost kakvu u karijeri nije imao često. Učestale promjene članova benda, a prije toga izlazak iz grupe Uncle Tupelo, pratile su ga tijekom većine vremena u dvadesetgodišnjoj karijeri benda koja je obilježena i dosta nezgodnim privatnim problemima s jakim migrenama i ovisnosti o tabletama protiv bolova. Uglavnom, to su stvari kojima se ispisuje legitimacija benda, izvan onoga što je najvažnije – diskografije kojom su se uvrstili među najcjenjenije bendove svijeta. Ali, očito su sve te dodatne priče iza Tweedyja i benda, dok s diskografijom nastavlja uzlaznu putanju jer je najnoviji album „The Whole Love“ jedan od najboljih u karijeri, ali i najraznovrsnijih jer se Wilco uspijeva više razlikovati od samoga sebe na istoj ploči nego što se neki izvođači promijene kroz desetljeća rada.
Razgovarali smo uoči zagrebačkog koncerta Wilca 11. ožujka koji je zbog velikog zanimanja preseljen iz kluba Aquarius u Paviljonu 9 Velesajma.
f: Nakon turneje s albumom „Wilco“ bend je uzeo dužu stanku i pojavio se lani s vlastitom diskografskom kućom dBpm, vrlo dobrim novim albumom „The Whole Love“ i novom turnejom. Je li stanka bila planirana ili se tako dogodilo?
Bila je planirana. Bili smo na jako napornoj turneji i budući da bi nakon svake dvije godine, prije snimanja, bilo dobro uzeti pristojan odmor uspjeli smo si posložiti stvari tako da odemo na najdulju stanku koju smo dosad imali. Doista je puno pomogla za pisanje novih pjesama, imali smo dovoljno vremena usredotočiti se na novi album i živjeti život o kojem bismo pisali pjesme.
f: Stil Wilca je vrlo raznovrstan – od vrlo popističnih do gotovo radioheadovskih art aranžmana. Je li još dok skladate ili kasnije u studiju odlučujete hoće li pjesme ići smjerom Art Of Almost, na stranu Black Moona ili Standing O koje zvuče kao da su s različitih albuma i skoro različitih bendova?
Zapravo, ne znam... Znam da puno bendova nema tu raznovrsnost u zvuku kao mi, ali mi uživamo u tome. To je prilično intuitivni proces. Pišem dosta različite tipove pjesama i one intuitivno odrede smjer kojim ću im pristupiti. Mi puno ne diskutiramo o tome. Samo radimo ono što uživamo raditi. Konkretno, „Art Of Almost“ je na početku zvučala potpuno drukčije, da bismo joj mjesecima nešto dodavali i oduzimali pa je ispala ovako kako danas zvuči. Napravio sam je na akustičnoj gitari i mogla je u nekoj varijanti zvučati kao Neil Young, ali dosta smo rano odredili bubanj i bas, i nakon toga nam je bilo prilično jasno u kojem je smjeru trebamo raditi. Bend je dosta otvoren za procese. Ili možda ne cijenimo dovoljno svoje pjesme pa istražujemo što se sve s njima može dogoditi. Ha, ha...
f: Do koje su mjere velike promjene u bendu uzrokovale velike promjene u zvuku od početnog alt-countryja do danas?
Prvih nekoliko albuma, mislim prvih pet, nastali su na dosta besprimjeran način da svaki od njih snimi nova postava. Čak dosta drastično različita postava. I mi smo se prilagodili tome. Pokušali smo to pretvoriti u svoju prednost, ne znam... Naprosto smo pokušali napraviti albume s ljudima koje smo u tom trenutku imali i koji su ih bili spremni raditi. Ha, ha... Puno bih više volio da smo ih radili na današnji način kada imamo stabilnu postavu i dublju povezanost jedni s drugima, i kako da međusobno sviramo, ali bilo je tako kako je bilo.
f: Što ste željeli postići osnivanjem vlastite diskografske kuće?
Uvijek pokušavamo zaraditi više novca od ovoga čime se bavimo. Ha, ha... U svijetu u kojem živimo ploče se više ne prodaju kao nekada i mogućnost da zaradimo više od same prodaje ili da budemo na istoj razini kao prije za nas je od velike pomoći. Da budem iskren, ploče nikada nisu bile izvor financiranja koji bi nas držao u ovom poslu, mi živimo od turneja.
f: Nedavno ste se našli u poziciji da ste morali braniti Wilco kao „bend za očeve“. Izgleda da pravi rock bendovi današnjim naraštajima djeluju kao nekakvi dinosauri pred izumiranje, iako ima jako puno dobrih novih rock bendova?
Nema nikakve sumnje da nas dolaze slušati nove mlade generacije, ali publika je jako razlomljena. Zapravo, boli me ona stvar za to što ljudi govore. Ha, ha... Ne znam zašto je rock glazba jedina vrsta glazba na svijetu u kojoj vam nije dozvoljeno odrastati i stariti. Ako ljudi žele tretirati rock kao glazbu u kojoj iskustvo smeta, onda jako griješe. Ne vidim baš ništa loše u starenju u rocku.
f: Niste nostalgični prema velikim, tzv. zlatnim razdobljima rocka – šezdesetima, sedamdesetima...?
Uvijek je bilo odlične glazbe. Ljudi stvaraju dobru glazbu i tu se ništa neće promijeniti. Kada izvlačite neke velike ploče iz konteksta nakon dvadeset ili trideset godina na njih možete projicirati neke kontekste ili ideje koje originalno nisu imale, ne mogu uprijeti ni u jedno desetljeće koje mi raznosi mozak više nego neko drugo. Imam jako puno vjere u sposobnost ljudi da budu kreativni i mislim da veliko oslanjanje na „zlatna razdoblja“ mogu čovjeka udaljiti od spoznaja što se upravo događa oko njega.
f: Koje od novih izvođača volite?
Na turneji smo s bendom White Denim koji mi se jako sviđa, prilično su nevjerojatni. Volim Billa Callahana, jako su mi zanimljivi tUnE-YarDs, volim Battles... Ima jako puno glazbe koji me čine sretnima što ih mogu slušati.
f: Izjavili ste da biste voljeli imati karijeru poput Leonarda Cohena. Razmišljate li o nekoj pjesmi i u njegovu stilu?
O ne. To sam rekao isključivo u smislu da bih volio da naša karijera traje toliko dugo i kvalitetno kao njegova, Boba Dylana, Nicka Lowea... Divim se ljudima koji su sposobni odrasti s dozom otmjenosti.
f: Za kraj, što možemo očekivati od koncerta u Zagrebu?Po setlistama se vidi da se repertoar, za razliku od drugih izvođača na turnejama, dosta mijenja od koncerta do koncerta.?
Jako smo počašćeni da dolazimo u Zagreb jer tamo još nikada nismo svirali. Set liste nikada nemamo do samoga dana koncerta, ali svirat ćemo puno pjesama s novog albuma i vjerojatno ponešto sa svakog albuma. Bend je doista vrlo uzbuđen što će svirati tamo.