Izdanje:
Ne znam što je u svemoćnom kalendaru Maya zapisano za 2011. godinu, ali i ona je za mene po mnogočemu bila kataklizmična. Od silnog užasa malo je toga ostalo nezapaženo, ali eto, stjecajem okolnosti stvari koje su mene najviše iznenadile prošle su baš tako. O samoubojstvu Mladena Badovinca i Mile Kekina gotovo da nitko nije niti retka napisao. Otišli su iznenada, ničim izazvani, položivši svoje mlade, kreativne i gotovo rokerske živote na oltar sitnih privilegija koje su im podarili oni protiv kojih su pokušali pjevati u svojim naoko urbanim desetercima. Badovinac je pao kao žrtva pivarskog korporatizma koji nas tako znalački uvjerava da su ljudi koji piju pivu totalni idioti; poput onog koji se zgrozi kada od djevojke dobije enciklopedije, do onih koji odlaze na koncert slušati hrvatsko-srpske ojkalice što ih pod istim krovom izvode žena čije je prezime njezin način pjevanja i muškarac koji je zadnju ozbiljnu pjesmu ostavio na ploči “Muzičari koji piju”. Preduvjet da moraš patiti od kronične insuficijencije svake pameti da bi pio pivo jednako je strašan kao i Badovinčeva odluka da svojevoljno pristane na pojavljivanje u takvim X XX produkcijama. Ipak, sinulo mi je, možda nije pristao svojevoljno! Možda su ga ucijenili, oteli mu nekog od obitelji, zaprijetili mu da više neće snimati u Hrvatskoj... A možda su mu samo ponudili novac?! I dok se tako izmasakrirani Badovinac na svaki spomen vjerojatno okreće u bačvi prepunoj pive, Kekin je prošao još i gore. Njega je ubilo komunalno poduzeće za jednu parkirnu kartu. Panker pao na parkingu novo je poglavlje u sudbini jada koja je rokere inače pretvarala u “šlager pevače” ili u bandove za svadbe. Kekin je garažirao svoj alternativni status i potrudio se kod Zagrebparkinga, tog gulikože većine poštenih Zagrepčana, pasti na koljena, spreman primiti u usta hostiju blagoslova koju će mu ugurati neki nižerazredni činovnik sretan da čovjeka s pozornice može svesti na svoju visinu. Nisam blesav i znam da se od nečega treba živjeti. Samo postoje načini, pogotovo od onih koji su si uzeli za pravo tekstovima i glazbom dijeliti lekcije, udarati na autoritete, upirati prstom u društvene poremećenosti. Ono što je žalosno jest da im je trebalo manje od jednog refrena da postanu sumnjive priče iz vlastitih pjesama, da “poderu rock” i prije no što su ostvarili neosporan kvalitativni kontinuitet. I zapravo sve su upropastili; ono što su do sada radili postaje potpuno kompromitirano u svojoj iskrenosti, a sve ono što će raditi u buduće već sad je irelevantno. Mislio sam da glazbenici ne mogu niže pasti osim da pjevaju HDZ-u i SDP-u. Pokazalo se da postoje i drugi, puno dramatičniji oblici srozavanja. No ima to i svojih prednosti. Recimo, iduće godine obojica mogu u pivarskoj kampanji nastupati zajedno sa Halidom, Šabanom, Cecom, Rozgom. Zato bi već sada trebali napraviti folk aranžmane za svoje pjesmice, recimo za onu “tu, tu tu nema nam pomoći“.