Izdanje:
Što bi tek ministar Ranko Ostojić radio da ima pristup informacijama kakav je tražio kroz prijedlog zakona o policiji, a zbog čega su negodovale udruge koje skrbe za ljudska prava, pa je dobio po prstima i od EU! Pa da može još i od policajaca tražiti da poduzmu neke “poslove i mjere”. Kako bi se tek tada proveo sindikalni vođa u Pučišćima kojeg je ministar preko Facebooka optužio za kukavičluk jer se nije bacio u naručje sedamdeset i trojici policajaca koliko ih je angažirano u akciji “Occupy Pučišća” već se od njih, kako je rekao Ostojić, skrivao iza žena i djece “a on će kao pravi sindikalni vođa pod krevet pričati o specijalcima...”. Da je Ostojić imao tražene ovlasti i pristup informacijama o policijskim istragama tko zna kakve bi još službene tajne preko njegova Facebook profila doznali o dvjema kaznenim prijavama protiv Orešara. Koristeći se ministarskim autoritetom i popularnošću, Ostojić se pokazao iznimno drčnim u obračunu sa lokalnim sindikalnim vođom.
To obećava da će jednako biti neustrašiv i u odgovorima na neugodna pitanja novinara te da će se tako zalagati za pravo javnosti da zna i kad to njemu ne bude odgovaralo. Naime, unatoč tomu što su podaci o identitetu osobe protiv koje je podnesena kaznena prijava službena tajna, ministar Ostojić javno prkosi i članku 204. Zakona o kaznenom postupku, kad za prijave protiv Orešara kaže: “To je itekako trebalo objaviti!”. Naravno da jest, ali je li to ministrov posao!? Štoviše,zakon mu to ne dopušta. Ne bi li se onda Ostojić trebao opredijeliti je li novinar ili ministar policije, pa ako se odlučio za potonje ne bi li DORH-u kao jedino ovlaštenom trebao prepustiti objavu tih podataka iz kaznene prijave. Ministar se branio kako je prijavu protiv Orešara prvi objavio DORH na svojoj internetskoj stranici, ali to nije točno. U priopćenju o Jadrankamenu DORH otkriva identitet samo jedne odgovorne osobe protiv koje je podnesena kaznena prijava, i to s inicijalima V. V., te spominje još dvije odgovorne osobe tvrtke (njima ne navode inicijale!?), ali ni posredno se iz priopćenja DORH-a ne može zaključiti da je jedna od tih osoba Bruno Orešar. Koliko god Ostojiću kao političaru odgovaralo uzvratiti na retoriku sindikalnog vođe iz Pučišća, ali i pokazati da nije na strani kontroverznog i kompromitiranog Orešara, pri tomu bi trebao povesti računa ne samo o dignitetu svoje funkcije, kad mu već socijaldemokracija služi samo kao smokvin list za političke ambicije, već i da korištenje autoriteta funkcije ne prijeđe u otvoreno izražavanje animoziteta prema sindikalcima, kojima očito po profesionalnoj vokaciji nije naklonjen. Što je to njemu trebalo? Nije li bilo dovoljno da kao ministar obrani profesionalni angažman policije u provedbi sudske odluke bez dociranja zlouporabom ministarske moći.
Umjesto da je pustio činjenicama da same govore. Jer, naravno da pravna država jednako mora funkcionirati za bogate i siromašne, za poštene i nepoštene, za vlasnike tvrtki, menadžere i radnike, bez obzira je li riječ o Varšavskoj ulici ili Pučišćima, Ostojić je obrušivši se manirom Facebook revolucionara na sindikalnog vođu uspio od njega napraviti žrtvu dovodeći u pitanje čak i opravdani angažman policije. Tko će vjerovati Ostojiću da je policijska akcija u Pučišćima bila samo u službi asistencije pravnoj državi. Nije li se i on sakrio pod krevet sudaca. Pa nije sud naredio akciju “Occupy Pučišća”. Zašto u Škabrnju nisu poslana 73 policajca!? Zašto ministar nije ismijavao tamošnje metode borbe za prava gdje su se odrasli rasistički obračunavali čak i sa trogodišnjim djetetom na čije je argumente o pravu života u Škabrnji, prema reportaži u Večernjem listu, čak i jedna Slovenka iziritirana argumentacijom tog djeteta na lošem hrvatskom uzvratila kako ona “barem nije iz Našica”.
Upravo su događaji u Škabrnji trebali biti iskupnička inspiracija ministru Ostojiću. Svoj politički i policijski potencijal, te Facebook popularnost trebao je staviti u službu ispravljanja te, djelomično možda i njegove pogreške, jer je nedavnom izjavom o Romima u Međimurju ohrabrio širenje rasističkih stereotipa, pa i olakšao rasizmu da se razmaše. Odlučnost s kojom su se ministar i pravna država obračunali sa sindikalcima nije demonstrirana i u Škabrnji, bilo kad je riječ o tomu da je manjinu trebalo zaštititi od većine, ili obrnuto. Zašto? Pitamo se to danas, kako nam sutra Ostojić preko Facebooka ne bi prigovorio da smo šutjeli dok je bio ministar kao što je sindikalcu iz Pučišća prigovorio da je uporno šutio “koliko mu je godina bez da zucne Orešar bio vlasnik”.