Izdanje:
Šeks je svoje otplakao u izbornoj noći. Čačić i Milanović tek će plakati, što od muke, što od bijesa, Milanka Opačić će možda u nekom trenutku pustiti suzu poput talijanske ministrice socijalne skrbi Else Fornero - kad, recimo, bude morala siromašnima priopćiti da će biti još siromašniji - ali za njih još ima vremena. Tek su zajahali onog famoznog konja bivše premijerke i, premda još lutaju ne određujući mu stvarni pravac, proći će neko vrijeme dok ih tuga, nad onim što su zatekli i onim što se od njih očekuje, ne satre. No krivo je Šeksove suze tumačiti kao žalost zbog gubitka izbora. Šeks je preiskusan za to. Kod njega se prije radilo o suzama radosnicama? Možda je dirljivi zagrljaj iskoristio da Jadranki Kosor šapne na uho: Idemo dalje! Ili: Neka oni sada pate! Jer, ako itko može realno procijeniti rezultat onda je to Šeks. On itekako dobro zna da je bilo razloga za radost. HDZ je preživio. S obzirom na ono što je napravio dobio je i previše. Ostaje druga stranka u Saboru, svi važni će biti zbrinuti i s dobrim plaćama, vremena za prestrojavanje imaju dovoljno, poraz ni izbliza nije onakav kakav je zaslužila stranka koja se do te mjere kompromitirala u očima građana. Zadovoljno može konstatirati da je još uvijek ostalo dovoljno onih koji su je spremni svojim glasom honorirati kakva god bila i što god učinila. S druge strane, to u što ulazi nova vlast ni najcrnjem se neprijatelju ne bi smjelo poželjeti. Kad su već tako strasno željeli izaći iz opozicijske hladovine neka im bude. HDZ se više o tome ne mora brinuti, može početi tkati svoju mrežu nadajući se da će u nju uhvatiti sve greške i promašaje vladajućih. Pa kome to ne bi osušilo suze i natjeralo osmijeh na lice? Kukuriku se sam ukopao i Šeksu je ostao samo jedan ozbiljan zadatak: biranje uzorka kojim će polako početi štrikati terensku podršku Jadranki Kosor za unutarstranačke izbore. Šeks ne voli gubiti, sam ne želi biti na čelu HDZ-a, i nema mu druge nego izabrati svog kandidata i tako još jednom, možda i zadnji put, testirati je li njegova moć i dalje stvarna ili se s vremenom i porazima izlizala. Istina, sudbina HDZ-a za hrvatske građane, bez obzira jesu li im ili nisu dali glas, postaje do sljedećih izbora nebitna. Nestajali su i bolji od njih, ako nisu našli formulu za preživljavanje, mogu nestati ili opstati i oni, ali od 4.prosinca nadalje to je isključivo stvar HDZ-a. Mogu izabrati da od pokreta, koji se dva desetljeća temeljio na masovnosti sitnih i krupnih interesa, konačno prerastu u normalnu stranku koja će se pokušati normalno financirati i onda pokušati preživjeti sljedeće izbore i vidjeti gdje je konačno njezino mjesto, jesu li zreli za konačni nestanak ili za nastavak. Mogu sada “in vivo” ispitati je li vladavina HDZ-a u Hrvatskoj kontinuitet s ponekim ekscesom, prilikom kojeg se “brod nagne ulijevo”, ili konačno slijedi razdoblje u kojem će se stranka na vlasti smjenjivati zbog toga što neki drugi zaslužuju više, a ne zbog toga što se kažnjavaju oni koji su “tsunamizirali” Hrvatsku. Za cijelu desnu političku opciju, a za HDZ kao najjačeg predstavnika pogotovo, ovi su izbori trenutak da se pozabave sami sobom, da procijene greške i promašaje i da vide trebaju li se okupljati oko zajedničkog programa i zajedničkih interesa ili će tavoriti svaki u svom kutu uvrijeđeni, jer ih nezahvalni narod nije podržao. Ali sve to trebaju napraviti jedino zbog sebe, s narodom to više nema nikakve veze. Ako ne nađu rješenje neka nestanu, ako nađu morat će ga testirati na izborima. I to bi bila cijela priča da nema interesa kojeg strani diplomati pokazuju za budućnost HDZ-a, koji očito govori da je “svijetu” više stalo do opstanka te stranke nego što je do toga stalo hrvatskim građanima. Njih uglavnom nimalo ne zanima hoće li se Kosorova ugledati na kolegu Janšu i ponuditi ostavku u nadi da će je HDZ odbiti, ili će samo “raspisati” stranačke izbore i krenuti u pohod na prvi legitimni mandat. Stranci su ti koji se raspituju bi li bolji kandidat za novog predsjednika bio Plenković ili Stier, njih zanima koga treba podržati, kome treba poslati signale. Oni su otpisali Kosorovu, želeći da je otpišu i oni u HDZ-u. Njih zanima neki novi HDZ i oni najviše strahuju da bi, prepusti li se sve stihiji, mogla pobijediti neka “crnja” struja. Njima je, čini se, taj neki lijevo-desni balans u Hrvatskoj potrebniji nego građanima. Narodu puca prsluk za to hoće li HDZ voditi Karamarko, koji usput rečeno, za to zaista nema nikakvu stvarnu podlogu, ili Milinović, koji je vjerojatno spreman opet se vezati lancima, ako misli da mu to može koristiti. Ili će netko od onih koje je Kosorova pomno birala pokušati zabosti nož u njezina leđa, koja sada i službeno čuva Šeks? HDZ je za narod mrtav, ali ne zato što je Hrvatska skrenula u lijevo, što god to značilo. Glasajući, građani nisu toliko birali stranu, koliko su mislili da biraju drugačije. Nije im cilj bio nagnuti brod nego uspraviti sebe.