Sisak: Kolijevka industrije, kazališta i hokeja postala metropola beznađa

Dok su ostali Siščani nevoljko i bez pravog veselja odrađivali doček Nove godine, dotjerana gospođa uživala je u svakoj sekundi. Nije joj smetala ni hladnoća koja je u Sisku te silvestarske noći bila neizdrživa (Siščani kažu da je to zbog toga što se grad nalazi na tri rijeke), a još manje što na jedinu javnu proslavu u gradu nisu došli ni gradonačelnik Dinko Pintarić niti županica Marina Lovrić Merzel. Sisačka vlast bježi od svojih građana kao da su zaraženi kugom. Tek sutradan na samu Novu godinu upoznao sam “gospođu s optimizmom”. Sreo sam je u Udruzi oboljelih od raka. U uredu sa zidovima oblijepljenima imenima oboljelih od raka, pri čemu su prekrižena bila imena članova kojih više nema, razgovarao sam s predsjednicom udruge Nadom Jagić kada je u sobu ušla vesela četrdesetgodišnjakinja. Sva je prštala od života. Počeli smo razgovor o teškoj situaciju u Sisku, a gospođa Sanja Zgodić je ponavljala kako su Siščani najviše sami krivi za to. Još uvijek sam mislio da je riječ o dobrostojećoj gospođi koja dolaskom u udrugu na Novu godinu pere svoju savjest. A onda smo počeli pričati o karcinomu.

- Prije dvije godine imala sam rak dojke, a sada su mi liječnici dijagnosticirali rak kostiju. Još je u početnoj fazi i nadam se da ćemo ga lijekovima moći zadržati u ovom stadiju. Za sada je dobro jer me još ništa ne boli. Sve drugo je lutrija. Za ovakve slučajeve liječnici daju od dvije do deset godina života - kaže Sanja. U njezinu glasu nisam osjetio ni paniku ni samosažaljenje. Zvučala je poput prekaljenog ratnika koji ide u tešku i neizvjesnu bitku. Spokojna, ali snažna i odlučna da učini sve, pa što Bog da.

- U Sisku je zavladao pesimizam. Ako sam sebi ne pomogneš, neće ti nitko pomoći - kaže Sanja, dodajući da je i sama bila bezvoljna kada je saznala da boluje od raka, ali se nije predavala. Išla je na koncerte i vodila djecu na rukometne utakmice u Zagreb.

Na hrabru Sanju trebao bi se ugledati i grad Sisak koji kao da se pomirio sa sudbinom. Nekadašnja perjanica hrvatskog i jugoslavenskog gospodarstva kraj tranzicije dočekala je potpuno na koljenima. I što je najgore, nema previše volje da se bori s karcinomom nezaposlenosti. Takva je bila i novogodišnja noć. Uz loše posjećenu javnu proslavu na tržnici na kojoj je tuđe pjesme na play back pjevala Antonija Šola (Siščani u šali kaži da kod njih ni Bižuterija nije original), veselilo se tek u nekoliko kafića i hotelu. Možda je najveselije bilo u sisačkoj katedrali u kojoj je 150 ljudi dočekalo Novu uz misu.

Ovo je tek početak

Trenutno 16 posto Siščana ne radi, a ako potpuno propadne Željezara i Herbos i 1200 ljudi završi na ulici, doći će do potpune katastrofe. Nezaposlenost će se popeti na 20 posto. Željezara je u gradski proračun do sada uplaćivala dva milijuna eura godišnje.

- Bit će još otkaza. Problem je u tome što se nije na vrijeme izradio jasan plan razvoja. Budućnost je u malom i srednjem poduzetništvu - kaže Milan Stojanović, vlasnik Zlatne igle Siscia, koji i svojim primjerom pokazuje da se može uspjeti i u “neperspektivnoj” tekstilnoj industriji.

- Političari mogu za nekoliko dana naći pet tisuća ljudi da se kandidiraju za izbore, a ne mogu za pet godina zaposliti 500 ljudi - priča Stojanović. U kakvoj se situaciji nalazi Sisak možda najbolje govori podatak da je u Željezari u njezinim najboljim danima radilo oko 12.000 ljudi. A sada je pred Novu godinu praktično otkaz dobilo posljednjih 912 radnika. Iako su pred otkazom, još uvijek nisu socijalni slučajevi. Stoga ih poklon bon kardinala Josipa Bozanića i Agrokora nije pretjerano razveselio. Naprotiv.

- Da meni Crkva daje bon za socijalno ugrožene, to je sramota. Taj bon zasad nije potreban. Željezari su dobili punu plaću, božićnicu i po 600 kuna za dijete. Ja sam dobio u prosincu više od 8000 kuna. Osjećam se nelagodno pred velikim brojem Siščana kojima bi tih 300 kuna jako dobro došlo. Ja sam se svojih 300 kuna odrekao. Apsolutni promašaj kardinala Bozanića. Treba spasiti Željezaru, jer mi želimo živjeti od rada a ne od milodara - kaže sindikalni vođa Siniša Jurilj s kojim sam razgovarao u kafiću Cuni na tržnici u Capragu.

S nekolicinom kolega pio je pivo i pripremao se za doček Nove godine u svom stanu od 30-ak kvadrata u kojem živi sa suprugom i troje djece. Ispričao je da cijeni što su Čačić i Milanović došli na staru godinu kod njih, ali da nije preveliki optimist. Ako se nešto ne promijeni do travnja, Željezara Sisak (sada se zove CMC Sisak), otići će u staro željezo. Bit će to kraj priče koja je tako pompozno započela nakon Drugog svjetskog rata. Nova komunistička vlast je u Sisku sagradila željezaru koja je trebala biti ogledni primjer uspješnosti samoupravljanja. Sagrađena je ogromna tvornica u prigradskom naselju Caprag, a odmah pored nje, skoro odmah uz visoku peć, i napredno radničko naselje. Željezara je bila ostvarenje socijalističkog sna u kojemu je sve bilo podređeno radniku i njegovim potrebama. Osam sati rada, osam sati rekreacije i osam sati odmora. Radnici su mogli iz dnevnog boravka na rad uz visoku peć. Željezara je imala posla ne samo za Siščane, nego za cijelu regiju, pa čak i za susjednu BiH. Uz radnike je u Sisak dolazio i obrazovani tehnički kadar iz cijele Jugoslavije. Stoga naselje u Capragu i danas zovu malom Jugoslavijom.

- Živjelo se dobro dok sam ja radio u željezari. Plaća je bila redovna, a i stan sam dobio. Moj sin također radi u Željezari - kaže 80-godišnji Hilmija Vakufac Stariji koji je u Željezaru došao početkom pedesetih.

S njim sam razgovarao na Novu godine ispred tržnice u Capragu koja je nekada bujala od života, a sada ima tek nekoliko prodavača. Zanimljivo je da je Željezara gradila stanove za svoje radnike odmah pored tvornice kako bi i na simboličan način dala do znanja svima da ona pripada radnicima. U naselju su stanovali i direktori. Željezara je postala svojevrstan grad u gradu. Zahvaljujući političkoj potpori i svojoj ekonomskoj snazi, Željezara i njezino satelitsko naselje bili su u mnogočemu ispred grada Siska. Caprag je dobio bazen prije grada, a jedina sportska dvorana i danas se nalazi u Capragu. U tom naselju živi desetak tisuća ljudi, gotovo svi su vezani uz željezaru. Stanovi su građeni planski. Ima puno zelenila i sve potrebne kulturne i sportske sadržaje. Caprag ne izgled ništa lošije nego što danas izgledaju zgrade sličnog godišta u Zagrebu.

- Sve što imamo sagradila je Željezara. Bit će strašno ako propadne - kaže Jurilj dok njegovi kolege s odobravanjem kimaju glavom. Sad se samo mogu prisjećati onih vremena kad su radnici sa direktorima odlazili na ljetovanje i skijanje. Ne samo da nisu ni u čemu oskudijevali, nego su svi imali otprilike isto. Možda su se zbog toga stanovnici Siska nekako ulijenili i postali manje poduzetni od drugih. Čakovec, primjerice, nije imao tako lagodan život u socijalizmu pa su Međimurci morali odlaziti u inozemstvo ili se laćati privatnog poduzetništva.

- Ne bih htio da me se pogrešno shvati, ali mislim da su ljudi u Sisku manje okrenuti poduzetništvu nego u nekim dijelovima Hrvatske - kaže župnik Antun Sente koji je ujedno i glasnogovornik Sisačke biskupije. Uspoređuje poduzetnički duh u Sisku i svom rodnom Zagorju i zaključuje da su ljudi u Sisku inertniji. Smatra da u Sisku postoje gospodarski problemi, ali da se oni u medijima često preuveličavaju. Slično je i sa zagađenjem.

- Neću reći da nema problema s zagađenjem, ali da je to baš tako... U centru živim nekoliko godina i nikada nisam osjetio zagađenost - kaže Sente, dodajući da političari i sami ponekad potenciraju probleme.

Često su se problemi i osobna nesnošljivost između sukobljenih političara prelamali preko grada. Smatra da Siščani previše misle na sadašnji trenutak, a premalo na svoju slavnu prošlost. I doista, dok se Pula sa svojom Arenom identificira s antičkom prošlošću, tek rijetki znaju da je Sisak bio jedan od najbitnijih kontinentalnih rimskih gradova u ovome dijelu svijeta. Uz to je obranio Europu od Turaka. Nažalost, danas je sinonim za prljavu industriju, nezaposlenost i ljude bez nade koji umiru od karcinoma. Dok Sisak gospodarski propada, duhovni život proživljava renesansu. Logično, najaktivnija je Katolička crkva, ali bezbožne duše koje je ostavio komunizam, love i druge vjerske zajednice i sekte.

Don Antun kaže kako ima preobraćenja u kojemu djeca bivših komunističkih komesara otkrivaju Boga u odrasloj dobi i postaju svećenici. Primijetio je velike razlike u mentalitetu između ljudi u Sisku i Capragu. Otkriva mi da je pravoslavni pop Olujić njegov prijatelj. Sente kod njega ide za pravoslavni, a Olujić kod njega za katolički Božić. Međutim, nisu uvijek odnosi između Hrvata i Srba u Sisku bili tako idilični. Zanimljivo je podatak da je grad prije rata imao 61.000 stanovnika, a da sada ima samo 48.000. Veliki dio građana srpske nacionalnosti otišao je iz Siska, ali to nije jedini razlog demografskog nazadovanja. Zbog propadanja gospodarstva, Sisak svake godine ima sve manje stanovnika. Nije ni čudno jer se nekada iz Siska u pedesetak kilometara udaljeni Zagreb stizalo vlakom za četrdesetak minuta, a sada treba duplo više vremena.

- Kod običnih ljudi je bilo jako dobrih odnosa, a kod intelektualaca je bio dvoličan. Mislili su jedno, a govorili ono što se očekivalo od njih - tumači kompleksne odnose između Hrvata i Srba sisački pjesnik Slavko Jendričko. Dok svi veličaju ulogu Željezare u razvoju Siska zbog velikog broja radnih mjesta i punjenja proračuna, Jendričko smatra da je Željezara imala i negativne učinke na identitet grada. Utemeljitelj Željezare Norbert Weber je govorio da za njega ne postoji Sisak kao grad, on je za njega bio nužnost. Weber je gradio svoj grad u Capragu.

Napad na Hrvatsko proljeće

- Ja sam s nelagodom išao u Caprag. Možda je preteško reći da je to bio logor, ali je bio geto - kaže Jendričko, dodajući da je rivalitet između sportskih kubova iz Capraga i Siska imao i političke konotacije. Za Metalac su navijali komunisti i Jugoslaveni, a nacionalno osviješteni za Segestu, najstariji nogometni klub u Hrvatskoj, osnovan 1906.

- Željezara je za identitet grada bila negativna jer je gledala samo na interese svoje kolonije - tvrdi Jendričko. Na drugoj strani, Željezara ima i svoj istočni grijeh jer je upravo iz nje krenula hajka a onda i konačni obračun s Hrvatskim proljećem. Rafinerija je u socijalizmu opet bila više hrvatski orijentirana. Sisak je imao i problem što su Željezara i rafinerija često svoje rivalstvo pokazivali na štetu grada.

- Ovdje je najveći problem što rafinerija i željezara nikada nisu bile zajedno. Rivalstvo među njima je bilo na štetu građana. Postojala su dva klana koja su zapravo živjeli svoje vlastize živote. Treća generacija djece se zapošljava u rafineriji i željezari - kaže Nebojša Borojević, dobri duh sisačke kulturne scene i osnivač kultne glumačke skupine Daska.

Prisjeća se Univerzijade kada je na kazališnim predstavama bilo i po nekoliko tisuća ljudi. Borojević je s grupom entuzijasta još sredinom sedamdesetih pokrenuo kazalište koje je dovodilo u pitanje tadašnje socijalističke tabue. Priča mi o kulturnoj živosti koja je nakon osnivanja Daske vladala u gradu. Daska je utjecala ne samo na kulturni, nego na cjelokupni društveni život Siska. Jedan od najuspješnijih hrvatskih bendova Bambi Molesters razvio se iz inkubatora koji je pokrenula Daska. Nakon smrti Boška Petrovića, Sisak ima možda najbolji jazz klub u Hrvatskoj. U Sisku je napokon odigrana prva kazališna predstava na hrvatskom jeziku.

- Sisak je grad kulture. Naše kazališne i druge kulturne radionice posjećenije su nego što je to hrvatski prosjek. Dijelom je to zbog toga što sada roditelji koji su stasali u Daski prenose djeci ljubav prema kulturi - kaže Borojević, dodajući da Siščanima treba malo više optimizma, samopouzdanja i poduzetničkog duha.

- Nema obrtništva jer je Sisak dobro živio od velikih firmi - kaže Borojević koji kao vječni optimist svaku krizu vidi i kao šansu. Zalaže se za novi eksperiment solidarnosti, da se stave glave na jedan kup i u gradu postavi neka vrsta privremene uprave za spas grada. Sisak se mogao razvijati kao kulturni grad zahvaljujući i jakoj industriji.

Kultni Zibel

Željezara propada, a mađarski vlasnici Ine najradije bi ugasili i rafineriju. Iako bi se time poboljšala kvaliteta zraka, značajno bi se povećalo siromaštvo jer rafinerija zapošljava oko 650 ljudi. Ljudi se plaše da će sada umirati i od gladi, a ne više samo od raka. I nezaposlenost je u neku ruku vrsta karcinoma. Zahvaljujući industriji, Sisak je stekao i neke građanske navike do kojih i danas drži. U Sisku je 1930. odigrana prva hokejaška utakmica. A svaki pravi Siščanin i danas rado dolazi na kultni Zibel.

- Klizanje je kultura življenja u Sisku. Ako ne kližeš, nisi pravi Siščanin. Više od 80 posto Siščana kliže - kaže hokejaški trener Branko Lončarić. Prisjeća se kako se nekada na Zibelu znalo okupiti i 3000 gledatelja kada bi igrali protiv Medveščaka i Partizana. Od tada se u Sisku gotovo sve promijenilo. Ostalo je samo zadovoljstvo koje ih ispunjava kada dođu na Zibel. Dok “lebdiš” na ledu, sve izgleda nekako lakše. Čak i taj opori sisački zrak.

U Sisku samo raste nezaposlenost i broj umrlih od raka

Da je Sisak u velikim problemima najbolje se vidi po tome što u gradu trenutno samo 11.500 radnika ima posao, dok je prije tranzicije samo u Željezari radilo 12.000 ljudi. Naravno, nekada se zapošljavalo i bez potrebe, ali svejedno je gubitak prevelik. Trenutačno ima čak 5400 nezaposlenih ili 16 posto, što je jedna od najvećih stopa nezaposlenosti u većim hrvatskim gradovima. Stopa nezaposlenosti bila bi i veća da veliki dio radno sposobnih Siščana nije u mirovini. Neki kažu da je u gradskim i državnim institucijama previše zaposlenih. Problem je i to što većina zaposlenih ne radi u privredi nego upravo za državu, grad ili županiju. Socijalnu pomoć prima 596 građana, dok se u javnoj kuhinji dnevno podijeli 70-ak obroka. Predsjednica udruge oboljelih od raka Nada Jagić upozorava da Sisak ima dva i pol puta više oboljelih i umrlih od karcinoma dišnih puteva. Najveće su pritužbe na rafineriju, ali nije jedino ona zagađivač.

- Želimo da se utvrdi što je uzročnik te opake bolesti. Ne želimo da se taj kazni nego da se poboljša situacija, kaže Jagić.