Izdanje:
Tko kupuje hrvatska brodogradilišta; Danko Končar ili Rade Končar? Ovaj prvi me već godinama podsjeća na hrvatsku verziju Jamesa Bonda. Naravno ne u svjetlu tajne agenture, nego prije svega asocira na svjetskog hedonista, superiornog, hladnokrvnog, intelektualnog kockara, bogataša kojem milijun simo ili tamo ne znači ništa i koji uporno pokušava raditi u interesu “njenog veličanstva” države, a ista mu se nikako ne želi podati. I onaj drugi me veže uz našu brodogradnju, jer kao i Radin život i rješavanje ove, nekad privredne grane za ponos, a danas stida i srama, poprima herojske obime. Sjećate se Rade i njegove poruke fašističkom sudu “milosti ne tražim, niti bih je dao”.
Možda bi i Danko mogao poručiti slično državi i radnicima, u stilu “milosti tražim, ali je ne bih dao”. Rade i Danko dva su Končara, svaki u svom vremenu i svaki za svoje vrijeme. Jedan pred streljačkim strojem, pa onda s titulom prvog narodnog heroja, drugi pred bankomatom i pred prvim potpredsjednikom vlade, pa s nesuđenom titulom prvog hrvatskog brodograditelja. Između njih sljubilo se toliko događaja da više ni sigurni ne možemo biti što je bilo prije, a što poslije. Jesmo li najprije poželjeli imati samostalnu državu ili smo to poželjeli nakon što smo počeli tumačiti kako je država loš gospodar, pa smo cjelokupnu društvenu imovinu odlučili pokloniti Todorićima, Rajićima, Končarima, momcima iz Henneseya? Zašto se osamostaljivati ako ne vjerujemo da država, odnosno oni koje smo ovlastili da je zastupaju, ne znaju, ne mogu ili ne žele upravljati imovinom koju su stvarale generacije? Iznimno opasna definicija da je država loš gospodar devalvirala je svaku ideju i smisao političke samostalnosti za koju su u doslovnom i onom romantičnom smislu glavu gubili naši preci. Država je u hrvatskom slučaju poslužila tek kao paravan za dramatično nečasne odnose unutar nje same, postala je okvir za mržnju i grabež, samoposluga za svakog tko si je dolaskom na poziciju poželio pravo da svima nama uzme ono što njemu treba.
Svaka podignuta glava i svako nezgodno pitanje ušutkavali su se povicima “Drž’te ga, taj je protiv Hrvatske!”, ali najveći paradoks bio je u tome, shodno tvrdnji o lošem gospodaru, da je protiv Hrvatske izgleda najviše bila država. Sjajno uklopljeni u licemjerni svijet u kojem uskoro neće biti ni bogatih, ni siromašnih, ni nacija, niti vjera, ali što ne znači da ćemo svi biti jednaki, budući ćemo se raskoliti na dvije osnovne i nepomirljive kategorije; na gladne i na site, dakle u tom svijetu Hrvatska se počela doslovno gurati u ruke nakupaca. Jedina nam je utjeha da većina niti ne zna što se događa, donekle samo naslućuje, a kad benzin zaprijeti da će prijeći 15 kuna, izvadit ćemo ustaše i četnike; kada se frižideri isprazne smjenjivat će se Mamića, suditi Sanaderu; kada nećemo djetetu moći objasniti zašto mu se ne mogu kupiti knjige, doći će novi izbori, nova obećanja i tako u krug. Kolektivna hipnoza naizgled nepremostivim stvarima bez sadržaja i značaja kao pokrivačima nad pravim životnim porazima. Nedavno je ministar Jovanović posve opravdano zakukao kako hrvatski obrazovni sustav nije sustav jednakih šansi, a Jovanović istovremeno sjedi u vladi koja čini sve, kao uostalom i sve njezine prethodnice, da hrvatsko društvo ne bude društvo jednakih šansi. Gladnima neće biti najvažnije koliku će dijete imati ocjenu iz građanskog odgoja, a u sklopu seksualnog ionako će svako svakome jebati sve po spisku.
Uvidjeti istinu, a ne pomiriti se s njom znači ne odreći se vlastite aktivne uloge u događajima koji nas prestižu, nego postati svjestan snage volje pojedinca u odnosu na obezvoljeni kolektiv. I ne treba se zanositi nekakvim svjetskim iskustvima, jer i taj svijet pati od iste zaraze praktičnog dvoličja, pa će tako George Clooney prosvjedovati i biti hapšen zbog sudanske krize, ali ga se neće privoditi na prosvjedima protiv bankarskih svemoćnika. Kako je i sam dio sustava moći, puno je šminkerskije i lukrativnije promišljeno varirati humanitarstvo sa zemljopisnom udaljenošću. Zamjeriti se dečkima iz susjedstva, pogotovo još ako su dobrostojeći, nije najpametniji potez. U svemu tome Končar R. i Končar D. konačni su prezimenjaci u preoblikovanju teorije i prakse u suštu praktičnost. Traženje i davanje milosti danas uopće više nema smisla, buduću su to kategorije u kojima se ne razmišlja. Milost je antipod ambiciji, poduzetništvu, odlučnosti, proračunatosti, ona danas jednostavno više nije in. “Poloči, popišaj, požderi, poseri, izvuci, navuci, natakni, oderi, obrni, navrni, potari, pomuzi, posrči, uteci, zataji, naguzi“ ovovremena je Internacionala pod kojom se okuplja “moderna” radnička klasa, a ne samo ekipa iz Mrduše Donje.
Pod njom se razvija zastava uspješnosti, u njenom se ritmu stupa u budućnost, s njom na usnama odlazi se na burzu rada ili na posao za koji se ne prima plaća. Da li bi pod njome koračao i Končar R.? Suvišno pitanje, pa on je bio narodni heroj, a narodni heroji su uvijek išli ispred naroda i ginuli su zbog naroda. A Končar D.? On je na vrijeme shvatio da je narod dobar jedino ako jeftino, da ne kažemo badava, želi raditi u škveru.