Izdanje:
Khartoum, glavni grad Sudana. U ovom osammilijunskom mravinjaku vladaju kaotične gužve. Zvukovi milijuna automobilskih truba i ljudi što se nadvikuju jedan s drugim paraju uši. Osjećam se nekako nelagodno jer ušao sam u zemlju samo s turističkom, a ne i s novinarskom vizom. Djelujem sumnjivo. Svakodnevno odlazim u posjet prijatelju u sjedište UN-a na rubu grada. Pišem priču o odcjepljenju Južnog Sudana. Osvrćem se, gledam i pitam se od kuda sad opet onaj malac kojeg sam sreo ispred hotela? Prišao mi je prvog dana i rekao da je student. Upitao me je odakle sam i čime se bavim. Rekao sam mu da sam turist. Pozvao me je na svoj fakultet. Rekao sam da ću možda doći sutra. Bio je to kraj razgovora. Moj nasmiješeni i ugodni sugovornik bio je agent. Ne mogu to dokazati, ali mogu pretpostavljati. Poslije tog razgovora viđao sam ga svakoga dana. Ugledao bih ga u svakoj ulici u koju sam ušao. Jednom mi je čak prišao i pitao me: “Zamisli, opet se srećemo! Kamo si krenuo?“ Neću pretjerivati ako kažem da mi je bilo nelagodno i da sam već počeo zamišljati kako čamim u sudanskom zatvoru, optužen za špijunažu. Dovoljno bi bilo da me uhapse u večernjim satima oko ponoći. Zakonom je u Sudanu propisano da svatko zatečen na ulici između 22 sata i pet sati ujutro može biti odveden u policijsku stanicu. Može ga se ispitivati i optužiti, a dok ne dokaže nevinost, može biti zadržan u ćeliji. U nekim europskim gradovima, a uskoro i u Zagrebu, to je riješeno drukčije. Umjesto agenata, danas se na ulice postavljaju nadzorne kamere koje prate sve i svakoga. Ukratko: one špijuniraju! Oko kamere prati nas u stopu. Na razmišljanje o kontroli građana potaknuo me je pročelnik za komunalno i prometno redarstvo grada Zagreba Mate Kraljević, nekadašnji “tata mata” Zagrebačkog parkinga. U jednom intrevjuu s njim tema je bila postavljanje 225 nadzornih kamera u gradu Zagrebu, na 75 različitih lokacija. Kamere su inače nabavljene prije godinu dana, a koštale su 21 milijun kuna! To je po kameri više od 90.000 kuna! Spomenuta cifra svakako daje mašti na volju, ali nećemo sad ulaziti u dubinske analize javne nabave i u moguće zavrzlame. Ono što me ovdje zanima je stvarna potreba grada Zagreba da na svojim ulicama ima takve “špijunske“ alatke. Povod postavljanju je kontrola prometa, kontrola nepropisnog parkiranja. Ali, postoji jedna zanimljivost koju je Mate Kraljević spomenuo, a to je da će danju snimke pregledavati novozaposleni redari, u dvije smjene, a noću će snimke pregledavati policija! Policija će dakle imati grad na dlanu. Moći će pratiti automobile, pješake, građane kako vode pse u šetnju. Ujedno će moći vidjeti nekog poznanika s ljubavnicom, mulce koji se žvale po haustorima ili veselu družinu koja nazdravlja na klupici u parku. Sve te “izgrednike“ moći će lijepo i propisno kazniti. Da smo uistinu ušli u eru Velikog Brata iz Orwellove 1984. pokazuju i raznorazne društvene mreže, prvenstveno facebook. Iako ima mnoštvo pozitivnih stvari facebook ima i jedan veliki minus. Taj minus je što svatko u svakom trenutku može saznati tko ste, gdje ste i čime se bavite. Oko Velikoga brata prisutno je i na toj mreži. Nekad davno, prije interneta postojali su špijuni. Oni su ljude pratili i saznavali su o njima raznorazne informacije. Špijun nije nužno saznavao neke ogromne tajne! On je ulazio u kafiće i restorane i slušao o čemu ljudi raspravljaju, kakav je duh nacije. Takve špijune danas je zamijenio facebook. Ukoliko želite vidjeti kako ljudi u jednom društvu razmišljaju, odite na fejs! Špijuni staroga kova – otkaz! Ali to nije dovoljno. Kako bi se postigla potpuna kontrola potrebno je na ulice postaviti kamere. Povod npr. može biti kontrola prometa. Ali u stvarnosti to je zadiranje u osnovnu privatnost građana. Nešto kao kad ti postave kameru u vrt ili u dvorište i prate svaki trenutak tvog života. Možda se boje prosvjeda? No, moć Velikog brata nije samo u tome da ima kontrolu od koje svi zaziru. Moć je da se stanovnike uvjeri kako im je ta kontrola neophodna, kako bez nje nema sigurnosti. Tako će glavni argumenti za postavljanje kamera u gradu biti sprečavanje ubojstava i pljački. Njegovanje kulture straha i sijanje imaginarne nesigurnosti. Sve su to alati koji omogućuju da se stanovništvo uvjeri kako je kontrola potrebna. Duboko sam uvjeren da među nama ima više dobra nego zla i da u gradu poput Zagreba uistinu nije potrebno postavljati nadzorne kamere. Zaprepaštenje koje me u stvari ponukalo na pisanje ovoga teksta su pitanja građana postavljena pročelniku Kraljeviću u intervjuu na Radiju 101. Dok je ovaj lijepo objašnjavao kako ćemo biti pod prismotrom 24 sata dnevno, nitko, ali ama baš nitko, nije postavio pitanje zadiranja u privatnost. Pitanja su bila banalna: “Hoće li kamere snimiti tipa iz kvarta čiji se pas svako jutro uneredi na nogostupu?“, “Hoće li snimiti umirovljenike koji u 10 navečer kartaju u parku i mokre u grmlje?“, “Hoće li snimiti grafitere?“ Gospodin Kraljević odgovorio je “DA“ i svi su bili sretni i veseli jer će svaki segment njihovog života biti zabilježen! Možda da uvedemo zakon kao u Sudanu kad se svatko zatečen na ulici između deset sati navečer i pet ujutro može zadržati u pritvoru? Ali hvala Bogu, nemamo više tajnih agenata. Onaj nesretnik koji me je pratio u Sudanu vjerojatno bi, da živi u Europi, već odavna dobio otkaz.